Nakon stotina zamaha mačem i ispaljenih metaka postao sam prosječan igrač

Nakon više od 25 godina staža u gaming zajednici, tisuća i tisuća sati igranja, ni sam ne znam koliko zamaha mačem, ispaljenih metaka te spašenih svjetova postao sam - prosječni gamer. Kako je to moguće? Nisam li dosad trebao postati najbolji u povijesti? Jesam li upravo srušio tezu Malcolma Gladwella da je deset tisuća sati vježbanja dovoljno da se postane svjetska klasa u bilo čemu? Odgovori na ta pitanja su: moguće je, nisam i nisam. Dopustite da objasnim.

Zakoračivši u srednje tridesete (punim 36 u listopadu), postao sam, prema većini statističkih podataka, prosječan igrač videoigara, odnosno onaj kojega se spominje kada se želi ukazati da videoigre nisu samo prolazni trend, eskapistička zabava i uludo utrošeno slobodno vrijeme. Dok sam kao dječarac, tinejdžer i student "gubio vrijeme na igrice", na tog "prosječnog" gamera gledao sam sa svojevrsnim poštovanjem jer je on moj hobi na neki način branio od osuda i podsmijeha. Međutim, osim njegove dobi, o njemu nisam znao ništa - ni koje igre voli, ni koliko igra, ni prihvaća li ga okolina ili se mora skrivati.

Sada kad sam ja on, a drugi mnome pred raznim institucijama pravdaju svoju ljubav prema interaktivnoj zabavi, red je da im priskočim upomoć i opišem što to znači biti "prosječan" gamer. Glavno je obilježje nas "prosječnih" da se ne stignemo igrati koliko bismo htjeli. Nekima posao oduzima vrijeme, nekima obitelj, a nekima oboje. Zbog toga više ne igram sve i svašta, nego samo umjetnički ambiciozne igre koje pokušavaju u medij videoigara donijeti nešto novo. Za opuštanje i zabavu tu je "Call of Duty: Warzone".

Igram u svom domu, i to na igraćoj konzoli. Igranje na mobitelu nikad me nije privlačilo, a igranje na računalu izbjegavam jer je konzola jednostavnije i brže rješenje. Ono što nemam u pogledu vremena, nadoknađujem time što si mogu priuštiti određene stvari koje prije nisam mogao. Igre koje želim igrati kupujem čim izađu, a igračko iskustvo u besplatnim igrama obogaćujem raznim "đinđama". Uvjerenja mi ne dopuštaju da plaćam pobjede.

To je sve, međutim, manje bitno. Ako volite igrati, pronaći ćete i vremena, i platformu, i novac. Status gamera ne brani se navođenjem količine sati koje ste proveli igrajući ili brojem prijeđenih igara. On se brani ljubavlju prema igrama i jedinstvenim iskustvima koja samo one mogu dati. Možda me statistika vidi kao "prosječnog", ali u tom sam pogledu sve samo ne prosječan.