Hrvati najviše vole Opel Astru, 'Avatara', Larssona i Google

Tutto mondo un paese ili čitav svijet je jedno selo, kazivale su početkom 20. stoljeća stare dalmatinske tete, a smisao te mudrosti bio je u tome da se ljudi, neovisno odakle su, u bitnom baš i ne razlikuju. Na početku 21. stoljeća naše bi stare tete mogle samo zabezeknuto gledati kako se njihova uzrečica ostvaruje u potpunosti. Zahvaljujući procesima globalizacije, svijet doista danas živi kao veliko selo: čita i gleda iste stvari, puši iste cigarete, jede u istim fast food lancima i ogovara isti, ograničeni broj globalnih zvijezda.

Ni tv program nije heterogen

Tu žalosnu činjenicu da je svijet sve jednoličniji ponovno je rasvijetlilo istraživanje poslovnog sajta Bloomberg Businessweek koje je istražilo potrošačke preferencije jedanaest nacija s četiriju kontinenata, čemu smo nadodali dvanaestu Hrvatsku. Tablica pokazuje žalosnu jednoličnost: u svih dvanaest zemalja najgledaniji je bio isti film - “Avatar”. U deset od dvanaest, najpopularniji fast food lanac su ili McDonald’s ili Subway, u svima kao prevladavajuće voće dominiraju ili jabuka ili banana, u osam od dvanaest korisnik će internet dan otpočeti Googleom. S izuzetkom Azije, čitateljski miljenici posvuda su slični i svode se na tri imena (Dan Brown, Stieg Larsson i Stephanie Meyer), a čak i televizijski program, unatoč naizgled raznorodnim sklonostima, nije tako heterogen kako se čini.

Muški poroci su lokalni

U svim zemljama Bloombergove liste dominiraju upravo oni sadržaji koji su najpopularniji i kod nas: realityji, natjecanja talenata, te - u Latinskoj Americi - sapunice. Ispada da su automobili, duhan i pivo, tri omiljena muška poroka i opća mjesta nevaljalog životnog stila, jedini proizvodi koji su i dalje tvrdoglavo lokalni i otporni na globalizaciju.

Anketu Bloomberg Businessweeka, dakako, treba uzeti sa zrnom soli, jer i u njoj, kao i u svakoj anketnoj statistici, u pitanju leži pola odgovora. Da se u statističkoj tablici našlo povrće umjesto voća, bi li raznovrsnost bila veća? Ili, da se umjesto piva u tablici našlo vino? Ili - glavni izvor proteina (govedina, janjetina, piletina i riba)? Koliko je uopće relevantna zastupljenost fast food franšiza u zemlji poput Hrvatske, gdje su ljudi i dalje uvelike skloni lokalnoj i mnogo boljoj kulturi balkanskog fast fooda (preciznije - ćevapu i bureku)? Smije li se uniformnost filmskog tržišta mjeriti po 2009. godini u kojoj se dogodio doista rijetki fenomen “Avatar”? (Nažalost: smije. U bilo kojoj uobičajenoj filmskoj sezoni, u devet od dvanaest navedenih zemalja prvi bi opet bio holivudski film, u Kini bi prvi bio domaći, dok bi u Rusiji i Francuskoj šanse za jedno ili drugo bile pola-pola).

Inverzija ‘kule babilonske’

Istina: tablica Bloomberg Businessweeka doista u nekoj mjeri pitanjima već “peca” odgovor koji će dobiti. Ali, čak i iz ovakve varljive statistike može se kao zaključak izvesti jedna nevesela činjenica: da je svijet kudikamo globaliziraniji kad je posrijedi simbolička proizvodnja i kulturna industrija, nego što je globaliziran kad su u pitanju prizemne, “u se i na se” potrebe. Iz toga proizlazi i druga pravilnost: da u kudikamo globaliziranijem potrošačkom univerzumu žive etablirani, obrazovani i imućni nego siromašni i neobrazovani. Taj bi nam zaključak vjerojatno potvrdila i Bloomberg Businessweekova tablica, kad bi u njoj bilo onih kojih nema: stanovnika zemalja Trećeg svijeta, Nigerijaca, Vijetnamaca, Pakistanaca, Egipćana…

Tako se suvremena kapitalistička ekonomija pretvorila u inverziju biblijske “kule babilonske”. Po mitu o babilonskoj kuli, ljudi su u primordijalnom stanju živjeli u istom okružju svijeta prirode, da bi ih bog razjedinio po jezicima i učinio drukčijima u kulturi. Današnji ljudi, pak, žive sve više jednu te istu kulturu, sve više gledaju istu TV i iste filmove, čitaju iste knjige i koriste iste internet servise, a kao ono što ih razlikuje ostaje svijet prirode.

Moja odluka

Na našoj tablici, kako se da vidjeti, Hrvatska se ničim ne izdvaja nego je žalosno neizuzetna. Za zemlju koja je do prije dvadeset godina živjela tako što je kapitalizam gledala kroz debeli izlog Ponte Rossa možda i ne čudi što je na kapitalističke tričarije pohrlila bjesomučno i djetinje. Ali, kad čovjek gleda žalosnu monotoniju stupaca na našoj tablici, mora sebi postaviti pitanje do koje mjere želi postati sudionik anonimnog, industrijskog i akulturiranog životnog stila?

Osobno, ja sam to pitanje razriješio davno i pretvorio u slijed jednostavnih pravila. Nikad ne kupujem povrće u šoping centru, nego po tržnici probirem mišancu, tušt, žutinicu, čimule i cikoriju, divlje trave koje se opiru agroindustriji. Povrće poput poma, tikvica i graška nikad ne kupujem izvan njihovog prirodnog kalendarskog ciklusa, ulje i sir ne kupujem ako imaju etiketu, pijem hrvatsko pivo i vino, a od svih fast fooda, najradije ću otići na prezrene ćevape. Kotač globalne homogenizacije naravno neću zaustaviti - ali ću ga bar sebično izbaciti iz svog majušnog dvorišta.