Kada sam bratu na globusu pokazao Bijelo more, počeo je plakati i rekao da ga varam jer je more plavo. Svojim prijateljima u vrtiću napisao sam nekoliko rimskih brojeva i rekao im da su i to brojevi, a oni su rekli da lažem, da to nisu brojevi nego neke crte - povjerio nam je svoje probleme petogodišnji Namik Agić, koji već dvije godine ima “tihu patnju” - obožava brojeve, a odnedavno i slova.
S roditeljima Biljanom i Emirom Agićem, profesorima u osnovnoj školi, te tropiolgodišnjim bratom Jasminom mali Namik živi u Zadru, gdje su se doselili prije tri godine. Na njegove žalopojke o neshvaćenosti, mama Biljana se veselo smije i kaže da je i ona zbog Namikovih interesa imala nedoumica. Ispričala je kako su joj nedavno tete u vtriću rekle da Namik zna rimske brojeve i pitale zašto ga već to uče, jer nije li to malo prerano za petogodišnjaka. Kad se ona začudila otkud to njezinom sinu te im odgovorila da ga ona to sigurno nije učila, rekle su:
- Onda je sigurno tata, on je profesor matematike, pa želi da i mali što prije sve svlada. Ali, ima vremena, gdje su još rimski brojevi.
- Ma ne vjerujem, ali pitat ću ga - odgovorila je mama i “napala” supruga.
- Ja? Što ti je, pa znaš da nisam. Radim, držim instrukcije, kakvi brojevi još s djecom, pa ima vremena - odgovorio je tata Emir koji je bezbrižno odrastao na otoku Pašmanu i, osim ljubavi prema matematici i fizici, obožava svoj brodić, more, ribolov i ronjenje.
Bez forsiranja
Kao što Namik pokazuje interes za brojeve, ali i slova i zemljopis, bez da su ga roditelji forsirali i na bilo što tjerali, tako je i njegov otac Emir, odrastavši na otoku Pašmanu, gdje zaista prije 30 godina nije bio “trend” forsiranja djece, bio prilično napredan, posebno u matematici. Preskočio je razred u osnovnoj školi i nakon zadarskog MIOC-a završio na zagrebačkom PMF-u matematiku i fiziku, te nakon desetak godina predavanja po školama i zagrebačkom FER-u doktorirao fiziku. U Zagrebu se upoznao s Biljanom, profesoricom biologije iz Požege, pa su se nakon dugogodišnjeg traženja stalnog zaposlenja doselili u Zadar gdje su se zaposlili u osnovnoj školi.
- Mi zaista nismo opterećeni, pa tako ne forsiramo ni djecu. S Namikom nismo ništa posebno radili. On je pokazao interes za neke stvari, zapitkivao je o svemu i svačemu, mi smo mu odgovarali i to je to. Ne sjedimo i ne tjeramo ga ni da piše, ni da čita, ni da broji. Suprugu je, sjećam se, pitao koje je ovo slovo, koje ono i ona bi mu, naravno, rekla i ne pomišljajući da će on to sve zapamtiti.
Kada smo skužili da to sve ‘ostaje’ u njegovoj glavici, bilo nam je simpa, ali niti smo ga drugačije tretirali niti smo mu govorili da je nešto posebno - priča tata Emir. Ističe svoj stav kako je za uspjeh u matematici odlučan rad i vježbanje, puno više od nadarenosti, tako da se ne uljuljkava talentom djeteta.
- Volio bih u matematičkoj gimaziji predavati matematiku, a posebno fiziku koju obožavam, uživao bih pripremajući djecu za natjecanja - kaže tata Emir i povlači se u radnu sobu gdje ga čeka sat instrukcija iz matematike.
Roditelji Agić smatraju da je Namik dijete koje je pokazalo interes za određene stvari nešto ranije prije vršnjaka i rado uči i upija, ali to, kažu, ne znači da će biti neki genij i da će ga oni forsirati i prema tome pošto-poto usmjeravati. Pustit će ga da se igra s brojevima, slovima, gradovima i državama, bez presinga. Kada malo odvrte film, zaključuju da se Namik na brojeve navukao dok je kao trogodišnjak u malenom zagrebačkom stančiću mirno sjedio pored tate koji je matematici podučavao djecu na instrukcijama i sve upijao kao spužva. Već s četiri godine počeo je računati i brojevi su odmah bili njegova tiha patnja, a slova su ga zainteresirala malo kasnije, ali sad već naveliko čita sve što mu se dođe pod ruku.
Bratu čita priče
Za razliku od njega, mlađi sin, troipolgodišnji Jasmin, uopće ne pokazuje želju za ičim osim beskrajnim trčanjem, valjanjem i igranjem i ni najmanje ga nije briga što njegov brat radi. Jedino prije spavanja obavezno iskamči neku priču koju mu Namik pročita. Interesantno je, priča mama Biljana, da je Jasmin s dvije godine naveliko pričao dogodovštine iz parka, a starijeg Namika je skoro odvela liječniku jer niti je za njom htio ponavljati riječi, niti joj je odgovarao na pitanja. I sada je Jasmin razgovorljiviji, otvoreniji i slobodniji, ali i Namik umijeće brojenja, pisanja i čitanja pokazuje kroz igru.
U dječju sobu Namik je ubrzo dovukao zemljopisne karte, globus, te stavio na hrpu sa svojim slikovnicama i dao se na pisanje brojeva i računanje.
- Znam zbrajati i oduzimati, ma i množiti. Ovo su moje knjige s brojevima, a najviše volim preračunavati. Evo, izračunat ću koliko minuta ima u tri sata. 180 minuta - ispali Namik kao iz topa, a onda izbifla još nekoliko podataka.
Pokušali smo ga pokolebati, ispitujući što je naučio napamet, a što zna i dobro se držao, dok nije dobio pitanje u kojem treba podijeliti dva broja.
- Ne znam dijeljenje. Ali, sada ću vam pročitati moje knjige - odustaje Namik od brojeva i baca se na slova.
Opet je odlično startao, čita slikovnice, upute za korištenje nekih aparata...
- Jesi li ti to sve naučio napamet ili stvarno znaš tako dobro čitati - pitam ga. Namik pita mamu neku novu slikovnicu ili knjižicu i kreće. Samo se na pola minute zagleda u tekst i krene. Kako tekst odmiče, Namiku se jezik zbog brzine zapliće, a mama uz smijeh kaže kako će ga tek sada morati uzeti “u ruke” i podučiti sporijem čitanju.
Mozak samo procesuira
- Ma nema kod njega onih recitatorskih fora, naglašavanja. Mislim da to njemu jednostavno krene i više se ne može zaustaviti. Kada neku riječ krivo pročita, on ide dalje. Valjda je to taj ‘matematički’ mozak. Samo procesuiraj - govori simpatična mama.
Prisjetila se kako je s dvije i pol godine Namik po redu slagao puzzle.
- Puzzle su bile na brojeve i nismo ni išli za tim, nego smo jedan dan skužili da on uporno na određeno mjesto želi staviti jednu puzzlu. Skužili smo da u ruci drži broj dva i želi ga staviti nakon broja jedan. Ali zaključili smo najprije da je to zbog boja, tek nakon nekog vremena definitivno je bilo jasno da zna složiti sve do broja deset - zaključuje Namikova majka.
Namik je s bratom Jasminom do tada zalijevao cvijeće i razne biljke na balkonu, koje sade zajedno s mamom i sami se o njima brinu. Potom se prebacio na ploču na kojoj je kredom htio napisati grad u kojem je rođen, ali je umjesto Zagreb napisao Zabreg.
- Tu ti nešto ne štima, pročitaj što si napisao.
- Zabreg. Da, ja tako kažem. Neću ispravljati - mrtav-hladan izjavi Namik, gledajući po sobi što bi još mogao otkriti.
Što kažu stručnjaci: Ne trebaju učiti čitati i pisati prije 7. godine
Brojni stručnjaci smatraju da djeca ne trebaju početi s formalnim učenjem čitanja i pisanja prije nego što navrše sedam godina. Čak tvrde da ih to može omesti u kasnijem školovanju.
- Učenje djece u petoj godini da čitaju i pišu može smanjiti njihov kasniji interes za knjige. To može biti ozbiljno oštećenje za djecu ako prerano nauče čitati - kaže Lilian Katz, profesorica na Illinois Universityju.
Interesantno, utvrdila je da posebno dječaci mogu biti zakinuti ako u djetinjstvu žure s čitanjem.
Takvi zaključci temelje se na provjerama vještine čitanja kod školske djece. U Engleskoj, tvrdi se, četvrtina dječaka od 14 godina ne može dostići očekivane standarde. U izvješću fakulteta Cambridge snažno je kritizirana nacionalna strategija, jer usprkos svemu nije se uznapredovalo s ovladavanjem vještine čitanja kod školske djece.
Profesorica Katz savjetuje da se krene od činjenice da djeca već s tri ili četiri godine pokušavaju naučiti čitati. Katz, inače stručnjakinja za ranu edukaciju djece, tvrdi da učenje male djece na početku može djelovati u redu, ali dugoročno djeca koju se uči ranije nisu ništa bolja u školi, dapače. Za većinu djece, kaže Katz, i pet godina, kada se u Engleskoj uči čitanje, je prerano.
To puno negativnije utječe na dječake.
- Većina dječaka raste u kulturama gdje se očekuje da budu aktivni. U podučavanju su pasivni i neaktivni i dugoročno to stvara negativne efekte. S djevojkama je pak situacija obratna i njima se više ‘isplati’ ranije učenje - istaknula je Katz.
10% djece u Hrvatskoj je darovito, a od dva do pet posto spada u skupinu iznimno darovitih
Obrazovni sustav u Hrvatskoj, na žalost, nije dovoljno prilagođen potrebama takve djece, zbog čega im prijeti gubitak potencijala koje iskazuju u ranoj dobi. Nema sustavnog praćenja ni poticanja darovitosti, kao primjerice u Sloveniji, koja stipendira darovitu djecu.
Jedna od najčešćih zabluda vezana uz darovitu djecu, kažu stručnjaci, mišljenje je da roditelji “proizvode” darovitu djecu programirano radeći s njima.
- Darovito dijete rađa se s visokim potencijalom i potiče svoje roditelje znatno više nego roditelji njega. Taj odnos uzajamnog poticanja jest dvosmjeran, ali uglavnom darovita djeca su ta koja svojom silnom motivacijom, interesom i energijom usmjeravaju roditelje. Tjelesno i emocionalno oni su djeca, a umno gotovo odrasle osobe. To je golem problem jer im trebaju razlikovni program i individualizirani pristup, a naše osnovne škole uglavnom nisu dovoljno pripremljene za to. A za ovu vrlo senzibilnu djecu prvi susret sa školom može biti presudan za njihov daljnji razvoj pa je odgovornost škole u ovakvim slučajevima velika - kažu pedagozi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....