INTIMNA ISPOVIJEST VODEĆEG TV NOVINARA Moj život bez ruke nakon što su mi je amputirali

Nijekanje je moćno. Može biti ključno oružje za nošenje s gubitkom ili traumom, no može vas odvojiti od stvarnosti. Od trenutka kad sam izgubio lijevu ruku u veljači 2014., živio sam u paralelnom svemiru u kojem idem dalje jedva primjećujući amputaciju. Tako je bilo do sunčanog poslijepodneva 6. travnja, kad sam krenuo na trčanje.

Dovoljan je bio lagano neravan pločnik da padnem. To nije problem za trkača s dvije ruke. A treba znati dvije stvari o životu nakon amputacije ruke: kao prvo, središte ravnoteže drastično se mijenja kada iznenada imate četiri kilograma manje na jednoj strani tijela. Drugo, moje ruke više nema fizički, no tu je, u mom umu. Osjećam prste. Čak i sat oko zgloba.

Kada sam posrnuo, refleksno sam pokušao zaustaviti stvaran pad imaginarnom rukom. Pao sam na nos i slomio ga. Tada, ležeći na pločniku, konačno sam shvatio da sam doista hendikepiran.

To možda nije korektan izraz ovih dana, koristi se “s posebnim potrebama”, ali kad sam dotaknuo svoje krvavo lice, osjetivši komadiće betona zabijene u rane, “hendikepiran” je bio pravi izraz.

Život ili ruka

Ne volim se baš prisjećati groznih detalja (još nijekanja!). No, kratka verzija moje priče je sljedeća: Bio sam na reporterskom zadatku na Dalekom istoku, prvo u Japanu zbog priče o reaktoru u Fukushimi, a zatim na Filipinima. Kada sam spremao svoju TV opremu, teški kofer pun opreme pao mi je na lijevu podlakticu.

Ono što je počelo kao prilično gadna masnica, za nekoliko je dana postalo opasnost po život - akutni sindrom prednjeg odjeljka podlaktice, kod kojeg dolazi do blokade krvotoka. Kada sam došao liječniku u Manili, prepoznao je problem i poslao me na hitnu operaciju.

Pokušao je spasiti ruku, no bilo je prekasno. Bio je to izbor - život ili ruka.

Probudivši se iz anestezije, bio sam uvjeren da je ruka spašena. Dobro je što su lijekovi još djelovali kad sam prvi put pogledao. Nema šake. Nema podlaktice. Nema lakta. Ničega. Ne, zahvat nije dobro prošao.

Kao nezavisni TV producent uvijek sam bio i “uradi-sam” tip. K tome, odrastao sam u nefunkcionalnom domu punom alkohola. Naučio sam oslanjati se na sebe i razvio nezdravu želju da rješavam tuđe probleme.

To objašnjava moju odluku da više od tjedan dana nikome ne kažem što mi se dogodilo. Samo sam želio kontrolirati bol i razmišljati. Umjesto da pozovem konjicu, bacio sam se na posao, na svoje reportaže. Prvo sam po tikovinici tražio i nabadao slova, pa se prebacio na programe za diktiranje.

Strah za posao

Naporno sam radio na pričama iz Fukushime smatrajući da su izuzetno bitne. Hitnost je imala i praktičnu stranu - kao slobodnjak, jedem što ulovim. Morao sam isporučiti gotov posao ili doživjeti golem gubitak.

Kada bi mi se prijatelji i obitelj javili, glumio sam da je sve dobro. Kada su doznali što se dogodilo, većina je razumjela moju odluku.

Čim sam se vratio u SAD, rekao sam djeci preko Skypea. Moj 21-godišnji sin studira u Pekingu, a 19-godišnja kći je na koledžu u Sjevernoj Karolini. Bojao sam se, no reagirali su s ljubavlju, podrškom i zahvalnošću što sam živ. Rasplakali su me.

Moja sljedeća briga bio je posao. U njemu je bitan izgled, a nisam znao niti jednog jednorukog TV dopisnika. Na PBS NewsHouru, gdje se osjećam kao u obitelji, prihvatili su me i dali mi podršku baš kao moja djeca.

Kada sam pitao mogu li snimati i uređivati priloge tako da se moja invalidnost ne vidi, šef mi je odgovorio: “Nikoga nije briga, samo budi svoj, pametan i šarmantan”.

Onda me nazvala bivša djevojka koja me nogirala - CNN. Bili smo vjerni jedno drugom 17 godina, do prosinca 2008. Razlaz je bio gorak, ali krenuo sam dalje.

Poljubac u ostatak ruke

No, sada su bili opsjednuti nestalim malezijskim zrakoplovom, a ja sam pilot i zrakoplovni geek. Bio sam pravi frajer, opet. Željeli su me na ekranu što je prije moguće. Nikoga nije bilo briga što mogu na prste brojati samo do pet. Nazvao sam to svojom “osvetničkom turnejom”. Bilo bi sjajno i s dvije ruke. Za novopečenog amputirca nesigurne budućnosti bio je to najbolji lijek.

Moja djevojka bila je najuznemirenija od svih zbog moje šutnje na Filipinima. Kada me vidjela prvi put, dugo smo se grlili. Navirale su mi suze i pitao sam je može li me i dalje voljeti usprkos mom oštećenom tijelu. Pomilovala je i poljubila ono što je ostalo od moje ruke. Skinuo sam zavoj i pokazao joj ranu. Poljubila ju je.

Jednoručni život podnošljiviji je nego što se misli. Puno je stvari koje ga olakšavaju. Koristim dasku za rezanje koja se može pričvrstiti za površinu da ne kliže. Ima i utore koji mogu držati krišku kruha ili komad voća na mjestu. Imam otvarač za boce za jednu ruku, vilicu s oštrim rubom poput noža, kuku koja mi omogućava otkopčavanje i zakopčavanje, neki vrlo ljepljivi materijal koji drži staklenku na pultu, i naravno, električni otvarač za konzerve.

Život s protezom

Učim koristiti i protezu. Ona koju nosim ima “pogon na ljudsko tijelo”, što će reći da imam remenčiće i pomičem lakat i šaku pomičući batrljak naprijed, šireći ramena. Tehnologija koja potječe iz 16. st. Druga proteza s hvataljkom patentirana je 1912.

Kopiranje rada ljudske ruke težak je problem za stručnjake, mnogo teži od proteze noge. Zasad, ona s hvataljkom radi dobro. Uvjeren sam da ću s njom opet sjesti u kokpit zrakoplova.

Jutarnja rutina

Imam i kozmetičku ruku, koja izgleda kao prava, ali ne volim je ni gledati. Nisam siguran za koga bih je trebao nositi. Za sebe ne.

Najveći problem je fantomska bol. Moja lijeva ruka je duh, imobilizirana u povoju, kako sam je posljednji put vidio. Ako se koncentriram, mogu pomaknuti imaginarne prste. Osjećam kao da sam je zaležao, pa mi se cirkulacija vraća. Ujutro je to ugodan, bezbolan osjećaj. No, kako dan ide, osjećam je sve jače, sve do izluđujuće boli.

Uzimam velike doze Neorintina, koji se koristi u liječenju epilepsije. Ne smijem ga naglo prestati uzimati, pa ne mogu otkriti koliko dobro djeluje. Akupunktura, masaže i vježbe pomažu. Pomaže i marihuana.

Za sve trebam više vremena, ponekad puno više. Jutarnja rutina koja je trajala 30 minuta sada traje više od sata. Na kraju dana uvijek napravim manje nego što sam očekivao. To me čini nervoznim. Naučio sam nevoljko da nije dobro uvijek sve nastojati napraviti sam. Sada mnogo češće nego prije tražim pomoć. ( Pripremila: Đenada Kučković)