KAKO JE TITO POBIJEDIO STALJINA Uoči utakmice u svlačionicu je stigao telegram od Tita osobno. Igračima su se noge odsjekle

Bilo je svježe finsko ljeto 1952. godina. Srpanj i početak kolovoza bili su baš kako treba. Već druge poslijeratne Olimpijske igre, a prve na kojima su nastupili sportaši iz Sovjetskog saveza. Europa se još uvijek navikavala na vrijeme poslije rata, ali je još lizala rane, a već dolazi do novih blokovskih napetosti. Na korejskom poluotoku već se gotovo dvije godine ratuje. Hladni rat se razbuktavao, mada je tada još glavna stvara bio unutarkomunistički sukob “bratskih” zemalja - Jugoslavije i SSSR-a - koji će poljuljati tadašnju stvaranu “političku blokovski geometriju”. Rezolucije IB-a bila je još uvijek povod napetostima i ideološkim histerijama od Trsta do Vladivostoka, a Jugoslavija je živjela u psihozi mogućeg ratnog sukoba sa zemljama Sovjetskog bloka. Dio Istre još uvijek podijeljen na Zonu A i B. Na granicama s istočnim zemljama gotovo svakodnevni incidenti, i gine se, a Titov režim polako se, pragmatično i racionalno, okreće ideološkim neprijateljima, SAD-u.

U Moskvi Tita zovu “sluga imperijalizma”, “Juda komunizma”, a u Beogradu Milovan Đilas tvrdi da Staljin nema veze s marksizmom i da je bliži Hitleru. Tito potpisuje Sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji sa SAD-om, koji pomaže u žitu (žetva podbacila), a daje i kredit veći od 50 milijuna dolara u sirovinama. Dašak promjena izazvanih raskidom sa SSSR-om označava i ponovni izlazak Politikinog zabavnika.U SSSR-u jačaju Staljinove represije, mada se stalno spekulira o njegovom zdravstvenom stanju.

Više od nogometa

Antititoisička histerija u komunističkim zemljama i stalna suđenja domaćim “titoističkim revizionistima”, a u Jugoslaviji još uvijek traje lov na “ibeovske” izdajnike koji se šalju u izolaciju Golog otoka, iako je tada svemoćni šef političke policije Aleksandar Ranković na VI. plenumu CK KPJ govori da je Udba u 47 posto slučajeva “hapsila neopravdano”. Winston Churchill se ponovno trijumfalno vraća u premijersku fotelju koju je izgubio 1946. godine, a krajem 1952. dolazi i do promjene u Bijeloj kući - Harryja Trumana zamjenjuje ratni heroj i bivši zapovjednik savezničkih snaga u Europi Dwight Eisenhower. U Europi je kao dašak novih vremena osnovana Zajednica za ugljen i čelik iz koje će poslije nastati Europska unija.

U takvoj atmosferi na drugim poslijeratnom Olimpijskim igrama u Finskoj su se okupili sportaši iz 69 zemalja. No Igre će ostati upamćene po jednoj od najvećih i najpolitiziranijih nogometnih utakmica u povijesti. U povijest je ušla pod nazivom “Drama u Tampereu” - utakmica osmine finala olimpijskog turnira Jugoslavija - SSSR ili kako je još mnogi vole nazivati “nogometni sraz Tito - Staljin”. Bilo je to više od igre, kao i mnogo puta dotad i poslije. Nogomet nije najvažnija sporedna stvar, nego je u tom trenutku najvažnija stvar - pitanje herojstva i sramote.

Strah za sudbinu

On je igrače jedne ili druge momčadi trebao ugraditi u zvijezde, ali mjesta je bilo samo za jedne. Ovog puta za igrače u plavim dresovima Jugoslavije bio je to olakšavajući trijumf, a za druge, one u crvenim majicama s velikim bijelim ćiriličnim natpisom “CCCP” krah i strah za vlastitu sudbinu. Osvanula je lijepa nedjelja 20. srpnja. Gradski stadion Ratina u Tampereu počeo se puniti rano, i to do vrha - 17.392 gledatelja. Finski kibici došli su na povijesni susret da vide tko je bolji - Tito ili Staljin. I na utakmici se tako navijalo, usklicima Tito ili, doduše u manjem broju - Staljin.

U svlačionici nervoza s obje strane. Malo se govori o taktici, više o političkom značaju i nadanjima u domovinama. SSSR i Jugoslavija su ionako na rubu rata. U takvoj situaciji poraz u nogometu - nije bila opcija koja se razmatrala. Sovjetski komesar drži predavanje o očekivanjima “druga Staljina” i čitavog sovjetskog naroda. U svlačionici stiska, tu je ambasador u Finskoj, čelnici Komsomola Mihajlov i Šelepin i još neki mrki drugovi u kožnim kaputima, u jugoslavenskom taboru, također se mota ambasador i još neki drugovi ozbiljnih lica. Čitaju se, stotine telegrama radnih ljudi (prema nekim izvorima stiglo ih je oko tri tisuće), kolektiva i vojnika s karaula na bugarskoj ili mađarskoj granici, kojima im se želi sreća u utakmici, a pred sam izlazak, igračima ionako blijedima i preplašenima, član delegacija donosi i Titov pozdravni telegram.

- Nama su se noge osikle. Sad ti igraj kad ti Tito šalje telegram - prisjećao se sa smiješkom tog dana veliki Vladimir Beara, vratar te sjajne generacije nogometaša s ovih prostora. Igrači i jedne i druge momčadi, kako su im rekli, nisu samo nogometaši, oni su “predstavnici svojih zemalja, naroda, vlada i partije”. Pobjeda ili smrt! Ogroman ideološki teret bačen je na pleća igrača. Veliki ruski nogometaš Leonid Ivanov se sjeća kako mu je jedan igrač potiho potišteno rekao - Leonid, mi smo danas gladijatori. Igra se do smrti! Jedan od najvećih hrvatskih nogometaša Zlatko Čajkovski reći će svojim suigračima - Dečki, danas za ljude doma postajemo ili heroji ili kukavice!

Sudac je Englez Arthur Edward Ellis koji će kasnije nakon “drame u Tampereu” suditi i “bitku u Bernu” - finale svjetskog prvenstva 1954. godine Njemačka - Mađarska.

Na teren izlaze Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec, a u crvenim dresovima Ivanov, Križevki, Bašaškin, Nirkov, Petrov, Netto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Marjutin, Beskov. U Tampereu utakmica epska - 5:5!

Suze u svlačionici

Nakon sučevog zvižduka na terenu postoji samo jedna momčad - ona u plavim dresovima. Igraju kao na krilima Pegaza. Rusa nema nigdje. Na poluvremenu 3:0 za Plave koji dominiraju u svakom segmentiu igre - Mitić (29) Ognjanov (33) i Zebec u 44. minuti. Sovjetski igrači će kasnije pričati kako su im na ulasku u svlačionicu drugovi iz vodstva ispod glasa dobacivali - fašisti! Jedan od legendarnih ruskih nogometaša, ali i hokejaša, Vsevolod Bobrov, kasnije se, kada su tamni oblaci staljinizma već nestali, prisjetiti: - U svlačionici muk. Ivanov plače. Svi smo potišteni. Tješim Leonida. - Stari, nemoj brinut, trgnut ćemo se. On mi kaže: - Nećemo. I sam ne vjerujem u to što govorim.

Osim novog motivirajućeg političkog govora, jedino što je rečeno o utakmici, da se po svaku cijenu mora zaustaviti Vukas.

U susjednoj svlačionici euforija. Svi pričaju u glas. Bodre jedni druge i smiju se.

Čim je počelo drugo poluvrijeme, hrvatski i srpski igrači u jugoslavenskom timu ponovno lete i Bobek već u 46. donosi neviđenih 4:0. Mirisalo je na pravu katastrofu Rusa. U 59. minuti je već 5:1. Na brdovitom Balkanu, gdje su svi oko rijetkih radioprijamnika u transu. Sluša se pomno i u Maršalatu. U SSSR-u nema nikakvog prijenosa. No onda dolazi do neshvatljivih, najcrnjih 15 minuta neke momčadi u nekoj utakmici. Do 75. minute Jugoslavija je rasturala i vodila 5:1. Plavi su imali još šansi za povećanje, ali onda se nerazumno povlače u obranu, čuvaju panično rezultat kojeg se i sami boje, priznat će jednom Bobek. Nastupio je kolektivni nejasni black out i odjednom olovo u nogama.

- Najednom smo osjetili nerazumni strah od takvog vodstva. Da je bilo manje, bilo bi nam lakše i sačuvali bismo ga, ovako se uvukao nemir - prisjetit će se i Beara, koji je, kako u svojim memoarima piše Igor Netto, obranio udarac neometanog Nikolajeva iz neposredne blizine.- Nikada mi neće biti jasno kako je Beara to uspio obraniti - prisjeća se očajni Netto.

No od 75. do 90. minute Beara je popio četiri gola - 5:5. Igor Netto će reći: - Bojali smo se rezultata i što će biti s nama. I zaigrali smo kao ludi. Iznad svojih mogućnosti!

Defenzivan produžetak

U produžetku igrači oba tima izgledaju iscrpljeno i grogirano kao boksači nakon nockdowna. - Samo smo čekali kraj. Strah nas je bilo da ne izgubimo. Bili smo potpuno prazni. Nisam mogao ni disati a kamoli trčati. Psihički potpuno prazan - rekao je legendarni Štef Bobek.

Prema tadašnjim pravilima, nakon produžetka nije bilo jedanaesteraca i igrala se nova utakmica. Za dva dana, u utorak 22. srpnja, na istom stadionu, s istim sucem, pred istim brojem razdraganih i znatiželjnih gledalaca, od kojih najveći broj navija za “Tita”. Ta utakmica nije više toliko epska, ali Rusi su u formi, a dodatni adrenalin im je i ljutito pismo Staljina koje je pročitano prije utakmice. “Od Jugoslavena se ne smije izgubiti!” glasila je poruka mrzovoljnog brkatog Hazjajina. Urodilo je plodom. U 6. minuti Rusi postižu vodstvo. Ali tada igrači u plavim dresovima hrabre jedni druge i počinje rapsodija. Prvo kapetan C. zvezde Rajko Mitić, pa Zlatko Čajkovski i na kraju velikan hrvatskog nogometa Branko Zebec za 3:1 za veliku ideološku pobjedu, usred uzavrelih političkih strasti, kad se glava gubila i za manje, a ne zbog poraza od revizionističkog protivnika.Jugoslavija je kasnije došla do finala, ali tada nije osvojila zlato.

Nezadrživa mađarska laka konjica dobila ih je u finalu, ali taj poraz im nitko nije zamjerio. Tito je nakon povratka igrače primio u Belom dvoru, čestitao svima te, kaže legenda, dao svakom igraču nagradu od 100 američkih dolara. Vjerojatno pandan današnjim desecima tisuća.

Infarkt gledatelja

Radioprijenos iz Tamperea, gdje se utakmica odigravala, pratio je do tada rekordni broj slušalaca za neku emisiju. Prijenos se puštao i po uličnim, tvorničkim i kolodvorskim razglasima. Taj radioprijenos i glas komentatora Radivoja Markovića obilježit će i ključnu scenu filma “Otac na službenom putu”.

Radivoje Marković volio je pričati o toj utakmici: - Kada je jedan ruski igrač, u produžetku prve utakmioce, opalio loptu koja je prošla Bearu i letjela prema praznoj mreži, onijemio sam. Ništa nisam mogao izgovoriti. No lopta je udarila u stativu. Ali ja više nisam mogao govoriti. Prijenos je nastavio Hrvoje Macanović.

Utakmica je jedan od mitskih simbola tog velikog povijesno političko-ideološkog sukoba te je ostala zabilježena u društveno-socijalnom sjećanju, pogotovo stanovnika bivše Jugoslavije,sve do danas, kada je ta utakmica, u atmosferi iščekivanja “ruske intervencije” značila i potvrdu “ispravnosti vlastitog odabranog puta”.

Prema pisanju tadašnjih novina, čak trojica ljudi tijekom utakmice doživjela su infarkte sa smrtnim ishodom. Kakav je to susret titana bio i koliku su važnost pridavali govori i podatak da su rezultat druge utakmice ruski ljubitelji nogometa doznali tek nekoliko godina nakon Staljinove smrti, u jeku Hruščovljeve destaljinizacije! Porazi su bili zabranjeni. O samoj utakmici prvi put je ruskoj javnosti pričao Bobrov u jednom intervjuu 11 godina nakon utakmice! O prvoj utakmici pisale su samo jedne moskovske novine, Večernja Moskva, i to dajući samo imena sovjetskih igrača i njihove strijelce.

Utakmica se pretvorila u tragediju u “poraženom” SSSR-u. Doduše, kada su se igrači vlakom vratili u Moskvu, očekivali su uhićenja, kaže nogometaš i sudionik te utakmice Jurij Nirkov, ali na kolodvoru ih nitko nije dočekao. - Sjedili smo u vlaku i čekali a da nismo progovorili ni riječ, a onda polako, potiho, jedan po jedan smo se iskradali po praznom peronu i odlazili kući.

No gnjev Staljina sručio se na igrače i vodstvo Sovjetske reprezentacije koja se drznula izgubiti protiv “Titove klike”. Zlokobni Lavrentij Berija šef NKVD-a trlja ruke i smišlja osvetu za nepouzdane nogometaše, pogotovo one iz momčadi šesterostrukog prvaka CDKA (vojnog kluba Crvene armije) na čijim se igračima gradila reprezentacija, velikog Berijina konkurenta. On je za moskovski Dinamo. A verdikt je bio težak. U Kre

mlju se, prema urbanoj legendi, vodi ovakav razgovor. Staljin: Lavrentije Pavloviču, šta ćemo s onima koji su okaljali vojničku čast i izdali armijski stijeg?

Berija: Josife Visarionoviču, kako šta!? Pa rasformirati! Reprezentacija SSSR-a je raspuštena i za kaznu neće igrati kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1954. godine. Ruski nogometni povjesničari i danas žale: - Imali smo izuzetnu generaciju!

S nogometne karte SSSR-a nestat će klub čiji su igrači okaljali čast - CDKA. Izbačen je iz lige i rasformiran. U partijskom očitovanju broj 808 među ostalim stoji da su igrači “ukaljali prestiž sovjetskog sporta i države”. To je, prisjeća se Jurij Nirkov, mirisalo na Sibir. No srećom nekako su ga ipak izbjegli.

Ovacije u Jugoslaviji

Svima je oduzeta prestižna titula “majstor sporta” koja je davala mnoge privilegije i pogodnosti. Igrači će biti porazbacani po drugim klubovima, treneri pod ukorom u nižerazredne klubove. Izbornik Boris Arkadjev je ražalovan po činu (igrači CDKA su bili zaposlenici vojske i dobivali su za sportske uspjehe činove) i lišen svih sportskih titula. Vsevolod Bobrov reći će: - Bili smo taoci situacije i jednog napetog vremena.

Tek nakon dvije godine, kada Staljina i Berije više ne bude među živima, klub će se obnoviti pod imenom koje i danas nosi CSKA. u Jugoslavije igrači su slavljeni poput kraljeva, a Tito će nekima od njih poput Vukasa, Beare i Zebeca osobno odobriti igranje u inozemstvu.