Koje se naše bolnice raspadaju, a u kojima se osjećate fenomenalno!

Morfij je precijenjen, a cijela morfijska literatura, od Thomasa de Quinceyja, preko Bulgakova do Grahama Greenea, puka je izmišljotina, zaključujem, povremeno se budeći i gledajući liječnicu ili sestre pokraj svog kreveta. Morfijski pripravak dobila sam zbog jezive, razdiruće neuralgične boli, uz injekcije sličnog snažnog analgetika Tramala. Ništa, rekla sam sama sebi, tu nema baš ništa. Jedva sam čekala da se uspnem natrag, u stanje pune svijesti, u bolesničku sobu na drugom katu, na Odjelu ortopedije u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice.

Posve uspjela operacija

Tu sam ostala pet tjedana, prvi put u životu fizički nemoćna i ovisna - ja koju valjda ni glava nije boljela više od deset puta, te na svojoj koži osjetila da oporavak ne mora biti mehanički. Također, prvi sam put bila u osobnom, izravnom, produljenom kontaktu s hrvatskim bolnicama.

Tijekom malo više od pet tjedana iskusila sam i vrhunsku privatnu bolnicu - Specijalnu bolnicu za ortopediju i traumatologiju Akromion, što predstavlja idealnu razinu zdravstva u Hrvatskoj, i “bolnicu za široke mase” - Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice. Prije operacije u Akromionu jedan od liječnika mi je rekao: “Evo, to vam je to i potpisujem da u ovom trenutku nigdje u svijetu, ni u Bruxellesu, ne biste dobili puno bolje ni što se tiče operacije, ni anestezije, ni lijekova”. Vjerojatno je u pravu.

Komplicirana i zahtjevna operacija, kojom mi je sačuvano koljeno, završena krasnim, tankim šavom, posve je uspjela. Kao bonus, nakon operacije probudila sam se u sobi s LCD televizorom, telefonom s otvorenom telefonskom linijom po volji, klima-uređajem, kupaonicom s ovalnom tuš-kabinom i krevetom koji se pomiče daljinskim upravljačem.

Ovaj tekst, napominjem, pišem nakon izlaska iz bolnice. Nikome nisam dužna, niti sam koga zadužila, niti je ijedna od osoba koje spominjem znala da će ovo biti novinska tema. Zdravstvo nije moje novinarsko područje, ne poznajem ni fronte ni natezanja između raznih struja, navodim isključivo svoje dojmove.

Usmena predaja

Dva dana nakon operacije iz Akromiona sam prebačena na rehabilitaciju u običnu bolnicu, bolnicu za narod u Krapinskim toplicama. Tamo, u drugačijem ambijentu, u asketski uređenoj trokrevetnoj sobi, bez televizora i interneta, s vrlo malom kupaonicom, imala sam vremena za razmišljanje koje se svodi na sljedeće: je li uopće moguće da se u hrvatskom zdravstvu zadrži tako visok standard njege kakav je u toj narodskoj bolnici za rehabilitaciju?

Donedavno sam bolnicu poznavala samo kao posjetitelj. Što bih zatekla, uzimala bih zdravo za gotovo. Rođakinji je nedavno pozlilo i proživjela je jeziv prijem u bolnici u Vinogradskoj, a odličan tretman sljedeći dan u Klinici za infektivne bolesti. Kod kuće smo slijegali ramenima: “A što se može. Ako ikako budem mogla, pazit ću da netko moj ne zaglavi u toj Vinogradskoj”.

Svi znaju imena i tarife

Pacijenti s kojima sam se upoznala u Krapinskim toplicama poznaju hrvatske bolnice kao svoj džep. Nemam dokaza, ali tako se govori među pacijentima, da je Vinogradska, do prije desetak godina odlična, danas “jako propala”, da su tamo sestre često osorne, higijena neadekvatna, a opća razina brige niska.

Pacijentica koja je hodala, kako se to u žargonu kaže, na Sveti Duh, očajna je što će se ta bolnica, prema novom ministrovu planu, spojiti s Vinogradskom. Pacijenti nisu glupi, sve uočavaju i među njima nema tajni. Što se tiče ortopedije, u bolesničkim kuloarima se priča da je Draškovićeva “tako-tako” - nekad dobro, nekad pokvare, a Šalata je tradicionalno odlična, iako pacijenti, bolesnih kukova i koljena, govore o paklenim mukama dok u neadekvatnom prostoru čekaju da ih prozovu na pregled.

Bivši šef Ortopedije na Šalati, prof. dr. Miroslav Hašpl, prije otprilike dvije godine u privatnu bolnicu Akromion povukao je svoga kolegu prof. dr. Nikolu Čička i nekoliko mlađih ortopeda, kirurga, anesteziologa i tehničara. Na Šalati je ostala također odlična ekipa. Doktori Domagoj Delimar i Goran Bičanić, u ranim četrdesetima, pravi su “celebi” među pacijentima koje su odande dopremili u toplice.

Pacijentice, vrlo jednostavne žene, govore o tome kako se na Šalati brzo dolazi na red za operaciju i kako su liječnici, gotovo u pravilu, s pacijentima ljubazni. Još nešto, a neizmjerno važno jest da svi - a moji su izvori pacijenti koji su bili na pet, šest, sedam, osam ortopedskih i drugih operacija - tvrde da je potplaćivanje na Šalati, koje je prakticirala nekolicina - nikako ne svi - liječnika, danas u mirovini, odumrlo.

Jedna gospođa, od onih za koje se kaže da nema od čega nije bolesna i nema što nije operirala, zna sva imena i tarife. Svi znaju imena i tarife. Oni koji nisu primali mito, sada, po ovakvim hodnicima i klupama u parkićima oko bolnica, imaju zadovoljštinu. Za njih se govori: “On ili ona nije uzimao kad su mnogi uzimali, kad je mogao uzimati”.

Poštovanje stručnosti

Prošle godine moja je kći hitno završila u bolnici, liječenje se produljilo, a ja s kćeri zbog novinarskog posla dopisnice pri EU živim u Bruxellesu. Primila sam zdravo za gotovo tamošnji vrhunski zdravstveni standard koji je dio mozaika općeg vrlo visokog socijalnog standarda u toj zemlji. Bolnička soba u kojoj je boravila moja kći bila je trokrevetna, ali vrlo velika, prostrana kao manji stan, s divnom kupaonicom - djecu u pravilu smještaju u takve sobe. U drugom primjeru, moj dobar prijatelj, koji je 90-ih bio jedan od vodećih autora u Globusu, a danas je zaposlen u specijaliziranoj europskoj instituciji, također se liječio u briselskoj sveučilišnoj bolnici.

On kao pacijent, a ja kao posjetitelj nismo se mogli prestati diviti bolnici koja izgleda kao svemirski brod, pa i procedurama koje se tamo primjenjuju, a koje su sukladne najnaprednijim američkim iskustvima. (Ali, ipak, i tamo su se divili radu, odnosno prvoj operaciji koju mu je u Zagrebu, upravo u Vinogradskoj, bio napravio dr. Ognjen Kraus.) Zagrebačko Rebro nedavno sam posjetila s kolegicom iz Splita koja je došla po drugo mišljenje. Rebro odiše autoritetom, ali briselska sveučilišna bolnica St’Luc odiše i autoritetom i poštovanjem države prema stručnosti i prema građaninu koji treba liječenje.

Na St’Lucu i oprema i tehnika na svim odjelima, u svakom segmentu, izgledaju kao da su za neke druge ljude - ali nisu. Prilaz Krapinskim toplicama, 50 minuta vožnje udaljenim od Zagreba, odvija se kroz umirujuću, meku prirodu Hrvatskog zagorja. U toplice se ulazi kad se s jedne strane ostavi put za Veliko Trgovišće, a s druge strane za Kumrovec.

Bolnica Akromion smještena je u potpuno obnovljenom krilu starog kompleksa lječilišta. Radi se o lijepoj klasicističkoj zgradi, iznutra posve novoj, a izvana obnovljene i očuvane fasade, s uređenim parkom kroz koji teče topli potok Topličnica.

Sučelice Akromionu, preko parka, povezana staklenim hodnikom, nalazi se bolnica za rehabilitaciju Krapinske toplice, uglavnom sagrađena 80-ih godina, bez mnogo vanjskog šarma. Na zidovima u prizemlju stalna je izložba o povijesti Krapinskih toplica kao lječilišta. Od 19. stoljeća do danas Krapinske toplice se održavaju i moderniziraju.

U dijelu novije zgrade posve je obnovljeno krilo poznate bolnice za srčane bolesti, dobro poznata Magdalena. U Krapinskim toplicama nalaze se dvije privatne i jedna obična bolnica, ali i obližnji hotel ima sve ili gotovo sve terapije koje nudi bolnica.

Ljepše lice kapitalizma

Dvije privatne bolnice primjer su kako je kapitalizam u Hrvatskoj trebao i mogao izgledati, kao i to da ima oaza gdje funkcionira. U Akromionu nije samo riječ o opremi operacijskih, pripremnih dvorana, bolesničkih soba, nego i o tome da se vidi da su oni koji tamo rade zadovoljni.

Zbog kolektivnih godišnjih i punog rasporeda dr. Hašpl nije imao vremena doći vidjeti kakva je to neuralgija, ali u njegovo me ime posjetio drugi liječnik, također specijalist ortoped, iz Akromiona. S druge strane, kad je mamina prijateljica bila kod njega na operaciji, došao ju je provjeriti pet puta, iako nije novinarka, nego umirovljenica. To mi se, zapravo, svidjelo.