U Zagrebu se posebno dobro nosi jadikovanje, rekla je Mirjana Krizmanić otvarajući mi vrata, pritom pazeći da joj mačka Nikolina ne zbriše u nepoznato. Kad je već u nas tako općeprihvaćeno kukati i samosažaljevati se, lako je profesorici psihologije bilo naći inspiraciju za priručnik naslovljen “A sad… radost i veselje! Kako sami možemo održati i povećati svoje zadovoljstvo životom”. - Govorim o onima koji jadikuju, a zapravo imaju tako puno, samo ne vide što sve imaju. Dobro zdravlje, dobre prijatelje, djecu… Ako hoćete jadikovati, uvijek ćete naći razloga. Mnogi jadikuju jer se boje zavisti… - objašnjava.
No, “hrvatski jal” ipak nije endemska kategorija. Prisjeća se istraživanja koje je radila s Vladimirom Kolesarićem. Ispitivali su jal u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini i svugdje dobili vrlo slične rezultate. Profesoricu koja svojom knjigom ustaje protiv jamranja, pitam zašto se ljudi u Centralnoafričkoj Republici, primjerice, jednoj od najubogijih država svijeta, unatoč masovnim bolestima, gladi, građanskom ratu i objektivnom beznađu, i dalje smiju, puno češće i nekako autentičnije nego što to čine u Hrvatskoj?
Osjećaj zahvalnosti
- Oni imaju drugačiji odgoj, rastu u drugačijoj sredini gdje se više cijene solidarnost, zajedništvo, međusobno si pomažu, ono malo što imaju ne skupljaju nego dijele, imaju religijska vjerovanja koja slave život.
Većinom su kršćani, mnogi od njih katolici, primjećujem. - U misionare među svećenicima idu oni koji istinski žele širiti radost vjere i mogućnost da ljudima otvore kraljevstvo nebesko, a kod nas su svećenici u Mercedesima. Ogromna je razlika u načinu propovijedanja vjere. Ovdje Crkva uglavnom uči bogobojaznosti, a ne tome da slavimo život.
Priča kako ju je jučer taksist pitao o čemu je sada napisala knjigu… - Rekla sam mu da je to knjiga koja pomaže prepoznati što imate i da budete zahvalni za to što imate. Ako ste vjernik, budite zahvalni Bogu, ako niste, budite zahvalni svemiru, sudbini. Bitno je da imate taj osjećaj zahvalnosti, da sve to što u životu imate nije samo vaše djelo. Ljudi bi trebali biti skromniji i zahvalniji.
Naučeni optimist
Kako je nakon akademske karijere, nakon odlaska u mirovinu, počela nizati priručnike za samopomoć koje je i sama nekoć žestoko kritizirala?
- O, i danas ih kritiziram. Većina tih knjiga jesu besmislice, jer svaki savjet za koji žele da vrijedi za sve ljude je besmislica. Svi smo mi različiti… Jedan mi je dan došla urednica u jednoj izdavačkoj kući i rekla: ‘Profesorice, vi stalno kritizirate, to nije u redu. Dajte vi napišite svoju knjigu pa sebe izložite’. Bilo mi je neugodno, ali - što da pišem? Rekla sam joj da ću mjesec dana razmišljati. I na koncu sam odlučila napisati ‘Tkanje života’, pisati o raskrižjima u životu, o onim važnim točkama u životu koje svi prolazimo…
Knjigu su tiskali u 1000 primjeraka, a onda, u roku od tri tjedna, prodali - 10.000.
Je li Mirjana Krizmanić rođena kao optimist ili je to sebe naučila biti? U prvi čas sliježe ramenima: - Ne znam na to odgovoriti.
No brzo je dodala: - Pošteno bi bilo da vam velim da sam naučila. Kao 10-godišnja djevojčica osjećala sam se usamljeno, imala sam razne strepnje. Sa 14 sam se razboljela od dječje paralize. Mislila sam da ću biti komad, a postala sam teški invalid. Tako sam hodala da bi svaki čovjek zastao i gledao me. Nije bilo psihologa, roditelji nisu imali pojma što bi i kako bi, i sami su bili pogođeni. No, imala sam čvrstog oca, jako me volio, ali je bio strog i zahvalna sam mu na tome. Kad sam krenula u školu, uzeo me na koljena i rekao mi: ‘Sad krećeš u školu i ovo ću ti reći samo jednom: doma nikoga nećeš pitati da ti rješava zadaće i nikada ti neću platiti niti jedan sat instrukcija.’ Bila sam odličan đak. I onda mi se dogodila dječja paraliza, sedam sam mjeseci provela u bolnici, o svemu sam tamo imala vremena razmišljati i odlučila.
Životna usluga
Tatu sam zvala Čedo. Rekla sam mu: ‘Čedo, ja bih položila dva razreda u godinu dana, da dalje mogu ići sa svojom generacijom.’ Odgovorio mi je: ‘Može, ako uspiješ, ja ću platiti ispit’. No, ja sam dnevno provodila najmanje pet sati na terapiji. Onda sam išla slušati 8. razred, morala sam sama to dogovoriti s direktorom. Vidjela sam da imam teškoća s matematikom pa sam ocu rekla: ‘Sve je u redu, ja ću to sigurno položiti, ali trebala bih sat-dva instrukcija iz matematike’. A on će meni, 14-godišnjakinji: ‘Jesam li ti rekao da ja ne plaćam instrukcije’. I onda mi je rekao, što inače nikad nije: ‘Ja ću ti to rastumačiti. Ako to sama možeš dalje, onda je u redu da položiš ta dva razreda i da ideš sa svojim vršnjacima. Ako ne možeš sama, onda je bolje da ponavljaš razred.’
U 3. gimnazije poslao me u Njemačku, opet šest mjeseci u bolnicu. Vratila sam se iz Njemačke, htjela sam i taj razred položiti da mogu redovno maturirati. Rekla sam tati: ‘Gledaj, bolest je u pitanju. Bila sam u bolnici.’ A on će meni: ‘Rekao sam ti da instrukcije neću plaćati.’
Nisam mogla sama svladati analitičku geometriju, otišla sam i zaposlila se kao anketar. Ja šepam, a radim kao anketar. Radila sam anketu za šivaće mašine Bagat.
Zaradila sam tom anketom za tri sata instrukcija iz analitičke geometrije, položila 3. razred, kasnije normalno maturirala i upisala se na studij. Mama i ostali su tvrdili da je tata okrutan, a ja smatram da mi je učinio životnu uslugu, da me osposobio za život, naučio me da sve što želim postići mogu - sama. On mi je podigao samopouzdanje i samopoštovanje.
‘Crkva širi netoleranciju prema različitima’
Kako komentira situaciju u zagrebačkoj osnovnoj gdje je problem nastao nakon što su zamijenjene učionice dvaju razreda ne bi li 13-godišnji učenik koji boluje od celebralne paralize bio preseljen u prizemlje i tako mogao ići na WC. - Ne mogu shvatiti roditelje koji ne dopuštaju da se njihova djeca presele na gornji kat i pomognu bolesnom djetetu. Od čega oni štite svoju zdravu djecu, od toga da se penju po stepenicama na kat?
U našem je društvu jaka netrpeljivost, čak prezir prema drugačijima, a sve jer nas od najmanjih nogu rijetko uče toleranciji. Crkva bi trebala imati poslanje da nas uči da su svi ljudi jednaki. A što uči Crkva? Da su homoseksualci bolesni, protuprirodni, da su izopačeni. Crkva sama širi netoleranciju prema različitima.
‘Tito je htio pomoći da se liječim vani’
‘U životu rješenja morate tražiti sami, a ne čekati da netko dođe i kaže: ‘Ajde, probaj ovo i ono…’ Reći ću nešto što dosad nisam pričala javno. Kad sam izašla iz bolnice, otac je pisao pisma po cijelom svijetu, vidio da se posljedice dječje paralize vani dobro liječe, ali nije imao novca. Onda sam ja jedan dan sjela, imala sam tada 14 i pol godina, i napisala pismo maršalu Titu.
Napisala sam da sam preboljela polio i da sam se pomirila s tim da ću ostati invalid, ali da želim postati samostalna, da je to moj cilj. Napisala sam mu da lako i dobro učim i da bih se htjela osposobiti da mogu ostvariti svoj potencijal. Nikome ništa nisam rekla.
Poslije tri dana, kad sam došla iz škole, mama je otvorila vrata i odmah mi opalila pljusku. Rekla je: ‘Zaboga, što si ti učinila? Tu su došla dva čovjeka u dugim kožnatim kaputima, iz maršalata.’ Tito je, rekli su, kad je dobio pismo rekao da je to jako zrelo napisano i da treba pomoći.
Dao je naredbu da se u roku od 24 sata osnuje komisija od tri liječnika, te ako oni kažu da mi se vani može pomoći, da se to plati. Što da vam kažem? Neću ogovarati pokojne ljude… Profesor koji me pregledao rekao je: ‘To bi ti bilo Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb’. Onda je pozvao asistente i kazao: ‘Ja mislim da se tu ništa ne da.’ Da sam tada otišla van, ne bih imala posljedice, jer kad sam poslije došla u njemačku bolnicu, rekli su mi da oni u prve dvije godine mogu postići gotovo sve, poslije skoro ništa jer mišići atrofiraju.’ Dakle, da je bilo po Titu, živjela bih drugačije. No, iz toga sam naučila da ne gledam na život kao pasivna žrtva, već da sama rješavam stvari. Zato i jesam gotovo uvijek dobre volje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....