MLADIĆ KOJI UGLEDNICIMA RADI FRIZURE ZA 700 KN UŠAO U NOVI BIZNIS Moderan, tetoviran i redovit u teretani, a slobodno vrijeme provodi s iglom i koncem

Na prvu Stjepan Vučković nije tip koji automatski asocira na izraze kao što su “folklor”, “šivanje” i “nošnja”. Mlad je, moderan, atletske građe, s tetovažom na desnoj nadlaktici, uvijek u tijesnoj odjeći s trodnevnom bradom i sređenom frizurom. Redovit je u teretani, brine se o izgledu.

A opet, naviše slobodnog vremena provodi skvrčen u stolici u svom stanu, dok je ispred njega na stoliću pričvršćeno platno. Iz zvučnika pritom dopire izvorna etno glazba, a društvo mu prave njegove dvije mačke koje se vječno pokušavaju popeti na platno.

U desnoj mu je ruci igla, u lijevoj konac. Rukom napravi zamah prema gore, spusti ruku do platna, provede konac kroz platno i vrati ruku u prvotno stanje. I tako 30 puta u minuti, dva i pol sata dnevno.

To je ono u čemu Stjepan najviše uživa. Rekonstrukcija narodnih nošnji.

Damjan Tadić / CROPIX

Oštećena baština

U pitanju je složen postupak, pojašnjava. Po uzoru na stari primjerak izrađuje se novi, s time da se od starog ništa ne mijenja. Rekonstrukcija nije restauracija, kaže, jer se njome ne obnavlja oštećeni stari predmet.

Riječ je o izradi narodnih nošnji kojima se želi očuvati i obnoviti baština.

- U Hrvatskoj se rekonstrukcijom dijelova nošnji bavi mnogo ljudi. Na primjer, rade ornamente za kravate, slike i kapute. Ali ja sam jedini koji je napravio cijelu nošnju na ovako autentičan način u Hrvatskoj - kaže mi Stjepan.

Folklorom se bavi cijeli život. Kao dječak plesao je u rodnom selu Beravcima, skupljao nošnje i bio aktivan u folklornom životu. Ali život ga je odveo u drugom smjeru.

- Kad sam se preselio u Zagreb prije deset godina, više nisam imao vremena za plesanje, ali sam se htio baviti nekim drugim tipom folklora. Tada sam u suradnji s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji u Zagrebu počeo raditi oglavlja na raznim projektima. To su etno frizure za koje treba oko sat vremena da se ispletu. Tako sam jednom bio na Noći muzeja i pleo jednu vrlo kompliciranu frizuru. Do mene je došla jedna gospođa koja mi je rekla: ‘Oprostite, ne mogu povezati mladog, nabildanog i istetoviranog dečka koji plete ovakvu frizuru’. Na to sam joj odgovorio: ‘Prvo vas nabildaju, onda vas nauče plesti’ - kaže Stjepan.

Često susreće ljude koji ono što radi smatraju neobičnim, kaže kroz smijeh, ali mu to ne smeta.

- Ovakvom izradom nošnji ionako se većinom bave mlađi muškarci. U svakom selu ima ih 50-ak koji se time bave, međusobno se druže i natječu na revijama. Većina mojih prijatelja su folkloraši i cijene ono što radim. Čak su mi malo i zavidni, a ponekad i ja njima. Ali, ja to ne radim zbog drugih nego zbog sebe. Ne bavim se folklorom, ja živim folklor. To je dio mene - objašnjava Stjepan.

Rekonstrukcijom se počeo baviti prije četiri godine, a razlog zbog kojeg je krenuo jest njegova baka, Šokica koja se nikad nije presvukla u civilnu odjeću i cijeli je život provela u nošnji. Druga inspiracija mu je, kaže, sestra koja je i sama izrađivala dijelove nošnji.

- Sasvim sam je slučajno jednom prilikom pitao da mi pošalje jedan komad u Zagreb da ga skrojim. Nisam znao kako se veze, u tom trenutku bilo je: što oči vide, to ruke naprave. Napravio sam prvi pa drugi komad i u godinu dana napravljena je prva cijela nošnja. I tako je to krenulo - kaže Stjepan.

Prijavio se na međunarodno natjecanje “Obnavljamo baštinu”, koje se održava svake godine u Trnjani kod Slavonskog Broda, i osvojio zavidno drugo mjesto. Uspjeh kakav nije nimalo očekivao.

Nemoguća misija

- Jako me iznenadilo kad sam osvojio drugo mjesto. Tada mi je žiri rekao da je nošnja predivna, ali da je šteta što sam je izradio na kupljenom platnu, na kupljenoj svili. Onda sam si zadao ludi zadatak. Htio sam naći čovjeka koji može napraviti pravu domaću tkanu svilu na tkalačkom stanu. Bila je to nemoguća misija jer u Hrvatskoj nema materijala za to i nitko to ne može proizvesti - govori Stjepan. Međutim, nije odustajao. Poslužio se modernom tehnologijom. Preko grčke Facebook stranice došao je do osobe koja je mogla ispuniti njegovu viziju.

Damjan Tadić / CROPIX

- Došao sam do čovjeka iz Srbije koji ima 80 godina. Kontaktirao sam ga i pristao je, ali je tražio da donesem u Srbiju stari primjerak. A to je bilo nemoguće jer on živi u Nišu i nisam mogao otići u Srbiju samo radi tkanja. Tako da sam mu slao fotke kako bi on mogao vidjeti kako su niti složene i napraviti novu. Tada mi je ponudio apsurdno smiješnu cijenu. Rekao sam si: ako on za samo 2000 kuna napravi 20 metara platna, ja ću otići do njega pa ako mi se ne svidi, bacit ću ga i nema veze, barem sam probao - objašnjava Stjepan svoj dvogodišnji pothvat.

Na sreću, platno je ispalo odlično. Stjepan je otišao u Niš, a kroz smijeh govori da zbog platna na godišnjem odmoru nije bio dva tjedna nego samo sedam dana.

Tada je cilj bio jasan. Odlučio je napraviti sve dijelove nošnje na isti način - rukom. I isplatilo se. Ove godine na međunarodnoj reviji “Obnavljamo baštinu” osvojio je prvo mjesto i pobijedio 21 natjecatelja. Njegova nošnja proglašena je najboljom od 37, koliko ih je sudjelovalo na natjecanju, a žiri je zaključio da je nakon 90 godina ovo prvi primjerak koji je autentično izrađen po starom primjerku.

Bogata povijest

- Jedan čovjek za cijeli svoj život ne bi mogao to napraviti. Trebalo je dvije godine i šestero ljudi da bi napravili ovu nošnju. Svatko je imao svoj zadatak na kojem je radio, od oglavlja do zlatoveza. To je bio cijeli proces. Ona se prethodno sašije do jednog dijela, potom se na njoj vezuje te se poslije šiju završni dijelovi - rekao je Stjepan.

Ovakav tip nošnje nekad se izrađivao od djetetova rođenja pa sve do 16. godine, kad je njegova baka prvi put obukla tu nošnju i tada je to bio znak da je dovoljno zrela za udaju. To je nošnja koja se odijevala na posebne dane, na Uskrs i proštenje te su zato toliko očuvane. Nije ih imao svatko u selu, tek njih pet u cijeloj generaciji jer je njihova izrada vrlo skupa. Za posljednju nagrađenu Stjepan je izdvojio čak 30 tisuća kuna.

- Od same se izrade ne može živjeti, to je preskupo. Meni je za izradu nošnje trebalo 30 tisuća, a mogao bih je prodati za 50 tisuća, da želim. Ali, zato se može raditi kao etnolog i čuvati tradiciju u nekoj državnoj ustanovi, što je meni želja. U nekom obliku folklora, može se živjeti od ovoga - kaže Stjepan.

Inače, Stjepan je poznati frizer koji radi u Zagrebu. Svoj posao, kaže, ima u malom prstu jer se usavršavao 16 godina. Ali, o tom dijelu svog života nerado govori.

- Uvijek kažem da sam poznat po tome što friziram nepoznate. Radim frizure doktorima i profesorima koji si mogu priuštiti frizure od 700 kuna. Celebrity ekipa me uopće ne zanima. To je nerealno, prenapuhano, fejk. Nije mi to više izazov - govori Stjepan. Za razliku od friziranja, dok govori o folkloru njegov glas i položaj tijela se mijenjaju.

- To nije samo hobi, to je dio mene. Prirodna stvar koju radim s lakoćom. Kao što netko otvori bocu vinu, tako ja vezem nošnje - zaključio je Stjepan.