Premda je zapravo vrlo blizu kopna te je većim gradovima poput Splita i Trogira praktički nadohvat ruke, otok Drvenik Veli spada u najmanje poznate i najmanje posjećivane otoke Jadrana. Za razliku od nekih otoka slične veličine i slične blizine kopna, Drvenik kao da je preskočio sva tipična poglavlja istočnojadranske turistifikacije. Nije ga zahvatila hotelogradnja socijalističke ere. Nije doživio apartmansku ognjicu 80-ih i 90-ih. Bum nautičkog turizma samo ga je okrznuo, a nije postao ni hipstersko-boemska moda onako kako su to postali - svaki na svoj način - Zlarin, Vis ili Silba. Otok Drvenik Veli i danas je velikim dijelom nepoznat i neposjećen. Mogao bih se kladiti da 95% Splićana nije nikad kročilo na taj otok koji takoreći mogu vidjeti s balkona.
Drvenik Veli ljudi često mimoilaze, pa ga mimoilaze i nautičari. A riječ "mimoilaze" ovdje treba doista shvatiti doslovno. Jer, pokraj otoka koji nosi i povijesni naziv Zirona svakog ljetnog dana prođu stotine i stotine brodova. Drvenik se, naime, nalazi točno na jedinom plovnom koridoru koji spaja šibenske i zadarske otoke sa splitskim akvatorijem i srednjom Dalmacijom. Riječ je o plovnom koridoru koji prolazi jedinim dijelom dalmatinske obale na kojem je pučina čista i nema većih otoka. Riječ je, također, o plovnom koridoru koji prolazi uz rt Ploča (ili Puntu Planka), povijesnu, klimatološku i meteorološku razdjelnicu Sjevernog i Južnog Jadrana.
Planka je otvoreni, goli i slabo vidljivi rt kojim vazda šibaju vjetrovi, pa je u povijesti bio mjesto brodoloma. Pobuđivao je strahopoštovanje pomoraca, pa je stoga bio i mjesto štovanja, lokacija antičkih pomorskih kultova. Tim se koridorom koji premoštava dva Jadrana plovilo u doba Grka, pa se plovi i danas. Svaki brod koji plovi iz smjera Kornata i Krke put Hvara, Brača ili Korčule mora proći oko Planke, ali i oko Drvenika.
Dva Drvenika - Mali i Veli - prvi su veći i naseljeni otoci koje ćete spaziti kad se od Planke spuštate južno u središnju Dalmaciju. Također, dva će Drvenika biti posljednje što će vam ostati s boka prije nego što krenete na sjever put ćudljivih voda Planke, a potom Rogoznice, Šibenika i Vodica. Uz Drvenik se plovi i prolazi. Ipak, mislim da je malo onih koji na Zironi doista i zastanu.
Sigurna uvala
Drvenik Veli danas je otok administrativno pridružen Trogiru, sa 150 stanovnika i jednim jedinim stalnim naseljem. To naselje - Drvenik - nalazi se u najsigurnijoj i najdubljoj uvali s tri kraka koja je otvorena na čisti zapad. Uvala je sigurna i zatvorena, no puna domaćih brodica, a valja imati na umu da u nju pristaje i trajekt. Trajekt - ne brod: Drvenik je jedan od zadnjih otoka na koje još plove stare desantne "šlape" izgrađene u riječkom škveru 60-ih.
Drvenik je doboga zapušteno, ali lijepo selo, amfiteatralno obavijeno oko duboke uvale. Krase ga mirni i sigurni mandrači, ruine nekoliko bogataških palača, dojmljiva komunalna gustirna te spomenik iseljenicima na rtu koji zatvara luku. Ipak, od mjesnih je atrakcija najzanimljivija župna crkva koja je sama po sebi luda priča. Kad su se u 18. stoljeću Drveničani oslobodili kuluka i upali u pare, odlučili su na mjestu tada skromne seoske crkve sagraditi nešto reprezentativnije.
Od trogirskog su arhitekta Ignacija II. Macanovića naručili novo zdanje, koje je on zamislio tako ambiciozno da ga se ne bi posramio nijedan mletački sestriere. No - tada se dogodilo ono što se često, pogotovo u Dalmaciji, dogodi s našim "razvojnim vizijama". Mještanima je nestalo para, počeli su zavlačiti s uplatama, a indignirani je Ignacije II. ostavio posao i otišao s otoka. Ostalo je ono što vidimo danas. Iz daljine, uočimo lijepo osvijetljeno, spektakularno barokno pročelje koje sugerira bogato i urbano mjesto. Tek kad se približimo crkvi, shvatimo da je fasada prazna, da je to samo ljuštura s praznim oknima umjesto prozora. Iza fasade je tek tratina, a usred tratine stara crkva koja Drveničanima u 18. stoljeću nije bilo dobra, ali su se s njom morali zadovoljiti do danas. Ako mene pitate, nema zdanja koje ljepše ocrtava razvojne skokove i sunovrate Dalmacije od te drveničke crkve-fantoma.
Povijest se, naravno, kod nas ponavlja - ali drugi put kao farsa. Tako se i priča o nedovršenim razvojnim planovima na Drveniku ponovila. Koncem 80-ih u mjestu je počela ambiciozna izgradnja nautičke luke, koja je zapela netom nakon početka. Ostao je samo jedan nedovršeni mul iz kojeg su desetljećima kasnije virile električne žice i cijevi te nije bilo ni korpomorta ni muringa. Povijest nedovršenih težnji i nedovršenih projekata jednom se u Drveniku ponovila s crkvom, drugi put s marinom.
Popularna istočna obala
Taj mul - ne veliki - jedino je privezište u samome mjestu. S obzirom na to da mjesta na njemu nema puno, nautičari ovo doista lijepo mjestašce obično zaobilaze. Ako se i sidre na zapadnoj strani otoka, sidre se češće nešto južnije, u drugoj dubokoj uvali na razvedenoj zapadnoj strani: u Maloj Luci.
Nautički Drvenik - međutim - ima i svoje drugo, popularnije lice. U ovom slučaju - riječ je doslovno o "licu". Jer, osim naseljene i razvedenije zapadne strane, Drvenik ima i istočnu obalu koja je iz više razloga nautički puno popularnija. Jedan je od razloga što je bliža Splitu i Trogiru i velikim marinama oko tih gradova. Drugi je razlog taj što se na istočnoj, stražnjoj i nenaseljenoj strani otoka nalazi jedno od najpopularnijih srednjodalmatinskih sidrišta - Krknjaši.
Krknjaši u osnovi nisu uvala. Riječ je o komadu relativno nerazvedene obale na jugoistočnoj strani otoka. Taj komad obale, međutim, krasi ono što Krknjaše čini Krknjašima. Riječ je o dva otoka koja su od obale Drvenika udaljena jedva stotinjak metara, a koji zajedno s Drvenikom čine poluzatvorenu lagunu. Ono što prostor između triju otoka čini dodatno atraktivnim jest pješčano dno i smaragdna boja mora. Nije stoga čudo da je umjesto neizgovorivog, račlavog toponima punog kvačica i konsonanata - Krknjaši - turističko poduzetništvo smislilo drugi, pitkiji i pamtiviji: Blue Lagoon.
Krknjaše (ili Blue Lagoon) zatvaraju dva otočića koja se zovu Mali i Veli Krknjaš. Otoci su odmah jedan uz drugi, ali posve različiti. Mali Krknjaš bliži je kopnu, malen, ali potpuno pošumljen i stoga živopisniji. Veli Krknjaš je veći, ravan kao ploča, stjenovit, nepristupačan i potpuno gol. Na njegovoj se vanjskoj strani nalazi golema, fascinantna kolonija galebova koju bi najpristojnije bilo ne uznemiravati.
Drvenik i dva Krknjaša tvore lagunu koja ima tri ulaza. Najsjeverniji je onaj između Malog Krknjaša i Drvenika. On je najuži i najplići. Kako je iz većine smjerova to najkraći pristup, njime su u lagunu obično uplovljavale manje brodice lokalaca. Po oseki je - međutim - doista nezgodno plitak, jednom sam u tom kanalu i sam skršio propeler, a da se to ne bi dogodilo i vama, savjetujem da ga ne koristite. To savjetuje i lučka kapetanija koja je lani u njemu podigla signalizacijski stup za plićinu.
Srednji, istočni ulaz - između dvaju Krknjaša - dovoljno je dubok, ne samo za manje brodove nego i jedrilice s kolombom. Južni ulaz - između Velog Krknjaša i Drvenika - najširi je i njime ulaze najveći brodovi.
Ljudi koji se sidre na Krknjašima najviše se vole sidriti u središnjem dijelu lagune, kod stjecišta dvaju otoka. Vizura je tu najljepša, a more najsmaragdnije. Takvo sidrenje, međutim, ima i minusa. Taj dio uvale prolazan je za silne izletničke brodove koji iz Trogira dovode kupače na fiš-piknik. Često bude gužve i buke. K tomu, kao i svaki uski morski kanal, i kanal Malog Krknjaša po maeštralu napravi jaki kurenat.
Dio nautičara u Krknjašima se sidri kao u svakoj uvali: ode što dublje u dno, blizu starog mandrača u kojem barke drže mještani okolnih kuća. Taj dio Krknjaša je siguran - ali ne i atraktivan jer nemate osjećaj uvale niti pogled na smaragdno more.
Dobro čuvana tajna
Treća solucija - koju ja biram - jest da se sidrim uz sjevernu obalu zaljeva. Tu je more plavičasto, pješčano dno drži sidro dobro, zaklonjeni ste od maeštrala i burina, a izmakli te ste se od epicentra vreve.
Svi ovi savjeti za sidrenje vrijede samo pod jednim uvjetom: ako nije jugo. Na najmanju naznaku juga Krknjaši više nisu opcija. Jugo u lagunu valja valove takoreći od Makarske, pa se po takvom vremenu tamo ne treba sidriti.
Još do prije koju godinu Krknjaši su bili neizgovorivi toponim, uvala slavenski račlavog imena, dobro čuvana tajna splitskih, trogirskih i kaštelanskih brodoposjednika. Suvišno je reći da više nije tako. Krknjaše su davno otkrili strani nautičari. Na splitskoj i trogirskoj rivi barka-fahreni prodaju jednodnevne izlete s kaširanim plakatom na kojem su uvala i primamljivi naziv Blue Lagoon.
Preko dana, uvalu napuče deseci takvih turističkih brodova koji pocrvenjele turiste puste da se kupaju, a onda ih pogoste pečenim lokardama i kupus salatom. Sredinom dana, "blue lagoon" je štala. No, onda dođe povečerje, i sve se smiri. U uvali podvečer nerijetko bude i po šezdeset-sedamdeset brodova, ali kako je uvala velika, čak i tada se ne osjećate stiješnjeno i nagužvano.
U uvali desetljećima postoji i restoran koji drži trogirska obitelj Špika. Konoba je smještena u prostranom i lijepom mediteranskom dvoru punom začinskog bilja, čuvarkuća, kaktusa i đirana. Nautički su restorani najčešće preskupa prevara i stupica. Ovaj u Krknjašima nije. To je mjesto na koje se uvijek rado vraćam.
