'Odrasli ljudi, nesređeni životi i sva lica ljubavi. To je moj roman'

Deadline za Globus je završio. Mirjana Dugandžija u ovom je broju objavila priču o Ivici Buljanu i Letu 3. No, ovaj je tjedan ostalih različit po tome što joj neprestano zvoni telefon, ali ne zbog odjeka na tekstove, nego zbog toga što joj u izdanju EPH/Libera za dva tjedna izlazi prvi roman “Nekoliko dana kolovoza”. Njezin je prozni prvijenac, naime, izazvao veliki interes i prije nego je izašao.

Miljenko Jergović na svojoj web stranici u tekstu “Veliki roman od više romana”, ne štedeći komplimente, između ostalog tako ističe: “Iako je žena i ne skriva svoju ženskost ni u književnome tekstu, Dugandžija nastoji, i uspijeva, najprije biti pisac, a ne društveno angažirana intelektualka ili fizički i emocionalno zlostavljana žena. Za svoju prozu ona ne išće popust jer bi ta proza bila i još nešto drugo. Zato je i ispisala neke od najuvjerljivijih i literarno najvrednijih stranica o ovoj temi u suvremenoj hrvatskoj književnosti.”

Vrijeme za pisanje

Jergović je ovaj put doista u pravu, a tema o kojoj govori jest priča o Kseniji, ženi u 40-ima, majci, novinarki uhvaćenoj u ljubavnoj vezi s oženjenim muškarcem. Novinarka Globusa zbilja je, bez ikakve zadrške, napisala odličan i uvjerljiv roman koji progovora o onome što se zbog društvenih konvencije obično prešućuje pa smo tako nakon jako dugo vremena, na ovim prostorima, dobili rijetko dobar primjer proze o emocijama, ljubavi, strasti, jako kompliciranim odnosima, ali i identitetima i medijima. Premda se profesionalno pisanjem bavi godinama, Dugandžija je svoj roman počela pisati tek prije godinu i pol dana.

- U trenutku kad mi se učinilo da imam što reći, ali, najvažnije, da osjećam i čujem kako bih to htjela reći. Nisam znala kamo će ta knjiga ići, niti što će u njoj biti, a kamoli kako će završiti, stvari su se nekako slagale... ali to je privilegij prve knjige - objašnjava Dugandžija odluku da počne pisati roman.

Ladicama žensko pismo, novinari/pisci i sami nastavite niz, ne opterećuje se pretjerano.

- Na to nemam utjecaja, to će prosuditi čitatelji. Postoje knjige koje su napisale žene, i koje su napisali muškarci, knjige koje su napisali mladi pisci, i malo stariji pisci, knjige koje su napisali Hrvati i knjige koje su napisali Amerikanci... zašto se to u knjizi ne bi vidjelo? To je milje, sok priče - napominje. Recept njezine proze bio je jednostavan.

- Pisala sam samo o onome što mi je bilo zanimljivo. Nisam osjećala da trebam ispunjavati bilo kakvu svrhu osim samog pisanja. Najteži je, bez ikakve dvojbe, bio dio o mom sinu, koji je, uostalom, u biografskom smislu, i sasvim “istinit”. Između ostalog i zato što mislim da je on taj kojemu je u toj cijeloj priči najteže, između svih tih likova, koji su u načelu OK ljudi, ali vrlo često i egoistični i opresivni, vođeni svojim opsesijama i kako se to kaže, svojim strastima.

Kseniji često nedostaje elementarna empatija, baka pere jaja u hipermanganu, djed stari pišući knjige o jednoj propaloj političkoj ideji (što, naravno ne znači da je njegov angažman bez veze, ali to je sasvim druga priča), knjige nas navode na opasne stvari, muževi i žene priređuju jedno drugom teške runde, u dućane stižu nove kolekcije... i sad vi budite dijete. Često se sjetim Andrićeve rečenice da se “poslije cijeli život liječimo od tog djetinjstva”. Dijelom je to i knjiga o liječenju od djetinjstva, iako, nadam se da je to u isto vrijeme jedna odrasla knjiga, jer to su knjige kakve i sama skoro oduvijek volim čitati. Odrasli ljudi, nesređeni životi - ako tražimo neki slogan koji bi opisao ovu knjigu, možda je to taj.

Što je autobiografski

Ono zbog čega će ovaj roman sasvim sigurno izazvati interes jest taj što dijelom govori o istim događajima kao nagrađivani roman “Tri” ; djelo o prizorima iz (izvan)bračnog života, ljubavnom trokutu i ono što takav odnos sa sobom povlači. Ta ljubavna priča jedna je od tema romana.

- Roman se dijelom odnosi na iste događaje, istu priču koja se dogodila “u stvarnosti”, ali nadam se da je to u isto vrijeme jedan sasvim drukčiji roman. Naravno da je jedno od “rodnih mjesta” mog romana i roman ‘Tri’, u emocionalnom smislu, jer ishodište mog romana je prije svega u emocijama. Neću reći da to “ishodište” u nekom trenutku nije bilo problem, jer pisati “odgovor” na nešto što je umjetničko djelo, a to je roman “Tri”, pa to bi stvarno bilo suludo.

I neću reći da zbog preklapanja tih situacija nisam donekle skratila opise koji se odnose na iste događaje, što mi je bilo i žao. Ali sam onda tim više uživala u izmišljanju situacija, jer i takvih ima. Osim ako netko, na primjer, ne misli da mi je tablete za spavanje dao sam Nečastivi.

Sve je autobiografsko i ništa nije autobiografsko, kad je proza u pitanju. Svejedno, Zagreb je mali grad koji takve razlike poništava, barem u kuloarskim razgovorima. Na temu toga što će “selo” iščitavati iz literature, Dugandžija kaže:

Stereotipi i konvencije

- Što će reći selo ne zanima me ni u životu, a kamoli u pisanju. Konvencije su mi tako dosadne da se skoro nemam potrebu na bilo koji način prema njima uopće “postavljati”. Baš me briga. Sve te priče o “trokutima” i tome slično ionako su samo malograđanska naklapanja. Nekako sumnjam da će do mene i doprijeti. No, predlažem da za milje u kojem vladaju stereotipi i konvencije ne koristimo naziv selo. U mom romanu jedna moja baka, koja sad ima već 90 godina, živi sama u svojoj kući na selu već desetljećima. Ako tražimo u knjizi neku feministicu - tu je, u slavonskom selu.