POPULARNI AUTO

OKRUGLA FIĆEKOVA OBLJETNICA Premda na njemu gotovo nikada nije sve funkcioniralo, ostao je u sjećanju kao onaj koji nikada nije izdao

 Silvano Jezina / Novi list / CROPIX

Fićo, fićek ili fića, najpopularniji auto druge polovice 20. stoljeća u Jugoslaviji i jedan od najistaknutijih simbola društvenog razvoja toga doba, počeo se proizvoditi ravno prije šezdeset, a „utrnuo“ prije trideset godina.

Iako je prvi domaći „Fiat 600“ proizveden 18. listopada 1955., a na isti datum se i prestao proizvoditi 1985. godine, nestrpljenje je natjeralo stotine njegovih fanova da redovitom godišnjem okupljanju u Kragujevcu daju dimenziju okrugle obljetnice četiri mjeseca prije nego se za to „napunilo vrijeme“.

Ondje se okupio veliki broj oldtimera iz svih bivših republika, u dvodnevnoj manifestaciji na kojoj su sudjelovale lokalne vlasti i turistička zajednica.

Na nizu internetskih foruma i društvenih mreža neprekidno se razmjenjuju informacije, dragosti i rezervni dijelovi – alnaser, razvodnik, felna, piksna, leptir-staklo i drugi – pa se stječe dojam da fićo i dalje živi.

U tri desetljeća, bivša tvornica oružja u Kragujevcu „izbacila“ je 923.487 fića u svih devet modela. No, zajedno s matičnom zemljom Italijom, te s Argentinom, Austrijom i Španjolskom, koje su također kao i Jugoslavija kupile licencu, proizvedeno je tri puta više „Fiata 600“, odnosno 2.695.197 primjeraka, preciziraju forumi. U to vrijeme bio je treći najprodavaniji auto u Europi, iza bube i Citroena 2CV.

Prvi zajednički gospodarski projekt kapitalizma i socijalizma

Fićo je uistinu bio masovna pojava i dio života milijuna ljudi, ali povjesničari ističu da ga je, zapravo, cijeli njegov vijek pratila dvostruka sudbina. Kupnja licence od talijanskog Fiata bila je prvi komercijalni ugovor jedne zapadne tvrtke i socijalističke zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Fićo je, tako, bio rezultat spoja napredne talijanske tehnologije i jugoslavenskog samoupravnog proizvođenja čiji se jaz nikada nije uspio prevladati. Ističe to povjesničar Marko Miljković u hrvatskom znanstvenom časopisu Narodna umjetnost.

Kad je fićo prvi put izložen na jednom međunarodnom sajmu, onome u Brnu 1961., posjetitelji su ga otvoreno ismijavali zbog loše izrade, iako je bio vozilo koje je pratilo tehnološke trendove Zapadne Europe, dok su se u istočnoeuropskim zemljama još čitavo desetljeće proizvodile samo tehnološki zaostale limuzine namijenjene visokim funkcionerima.

Neprivlačna ciglasto-crvena boja bila je neujednačeno nanesena, pa ni višekratna poliranja na sajmu nisu pomogla, a desni far je bio tako loše montiran da se između njega i stakla mogao staviti prst, prenosi Miljković dio deprimirajućeg izvješća jugoslavenskog delegata sa sajma u Brnu.

Posljedica je to velikog jaza između opće razine tehničkog znanja u tada dominantno poljoprivrednom društvu i potreba koje je suvremena tehnologija tražila. Kad je Crvena zastava sustigla tehnologiju, krajem toga desetljeća, originalni model Fiata 600 je zastario i u Italiji se već prestao proizvoditi.

To vjerno oslikava probleme cjelokupne tadašnje jugoslavenske industrije, jer je na tom ugovoru automobilska industrija, kao jedna od najsuvremenijih i najvećih industrijskih grana, bila naslonjena na brojne druge industrije poput strojarske, metalurgije, kemijske, tekstilne i drugih, zaključuje Miljković.

Društvena metafora

Fićo je imao motor male snage, a jednako je malo trošio goriva. Imao je najpovoljniju cijenu i lako se održavao. Prostor u kabini je bio skučen pa su se oni na stražnjem sjedištu morali pogrbiti, zbog malog prtljažnika imati torbu u krilu i gotovo se redovito nadvikivati s bukom.

Premda na njemu gotovo nikada nije sve funkcioniralo, ostao je u sjećanju kao onaj koji nikada nije izdao. Koristile su ga brojne službe poput hitne pomoći, policije, vojske i druge. Mnogi su imali s njim neposredno vozačko iskustvo kao sa svojim prvim automobilom ili preko auto-škole.

Toliko je prirastao svima da je postao predmet nostalgije te rječita metafora umjetničkih radova ali i „narodne“ memorije. U samostalnoj je Hrvatskoj zacijelo jedna od najisticanijih javnih slika ona crvenog osječkog fiće, koji se 1991. neštedimice ispriječio JNA tenku, kao David Golijatu. Spomenik koji je nedavno dobio upravo ga i prikazuje kao onoga koji gazi i pobjeđuje tenkove.

Upravo je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u tijeku izložba beogradskog umjetnika Mrđana Bajića na kojoj je fićo simbol što radničku klasu odvodi s povijesne scene, ili kako je Darko Rundek godinu dana prije fićine smrti napisao: „Radnička klasa odlazi u raj“. Taj se isti Rundek u drugoj pjesmi, koja govori o pripremama za odlazak na odmor na more, žali da „na kraju svašta fali, jer naš fićo je premali!“. A je li to točno, može svatko zaključiti kad pročita pjesnikov podsjetnik što je sve namjeravao ponijeti na put: drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula, suncobran, peraje, maske, naočale za sunce, karte, tenisice, termosicu, Tarzana, Karla Maya, šlauf, badminton, japanke, loptu, šunku, špeka, fotoaparat i - veliki kanister s vinom!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 16:47