Ovo je najiskrenija priča o raspadu braka koju obavezno morate pročitati

ZAGREB - Mama, mama, vidi - našao sam ti dečka, ovaj striček nema svoju tetu, a ima dva sina…”

S. bi glavinjao po plaži u potrazi za novim prijateljima, predstavio se i već nakon par minuta hvalio kako je njegov tata odličan plivač, kakav Duje Draganja, bez obzira što nije s njim.

“Jesu li i tvoji mama i tata rastavljeni?”, iznebuha bi se raspitivao kod nepoznatih, u pekari, kinu, parku, plaži…

Ti su se kadrovi, s uvijek istim lajtmotivom - ja sam dijete rastavljenih roditelja - pune tri godine i nakon što smo pregrmjeli turobni razvod, redali u naoko bezazlenim situacijama. Tako je moj sin popunjavao prazninu koja je nastala razvodom. Pričom. A ja sam srce stavila u frižider. Jer je njegova tuga što mama i tata žive na dvije adrese, a on onako mali ima golemi ruksak za vikend migracije kod tate, gađala ravno u središte mojih roditeljskih strahova kojih je tih godina bilo za izvoz: strah da će teško graditi osjećaj pripadnosti, strah da će lako odustajati od svojih ciljeva - kad su mu već roditelji zeznuli ideju o obitelji kao osnovnoj ćeliji, što će mu onda u životu uopće biti dovoljno važno da poželi sačuvati…

Postoje stotine dobrih i loših razloga zašto ljudi ostaju živjeti u braku. U mom slučaju jedan je, ipak, prevagnuo da ne ostanem: strah da me dijete gleda i upija. Ono što je S. mogao vidjeti, e, toga sam se stvarno bojala: da će uz nas, svoje loše nasađene roditelje, koji smo jedno iz drugog izvlačili sve najgore što se moglo izvući - svijet izgledati kao neprijateljsko, zlovoljno mjesto. Sanatorij za kronične bolesnike kojima nitko nema petlje reći da za njihovu dijagnozu nema lijeka, ni terapije. Nije pomagalo ni da se pacijenti liječe u odvojenim sobama, da svatko ima svoje slobodne dane i svoje okupacije… Sve su se metode pokazale jalovima: svijet se uporno ukazivao kao sirotište. A nesretni ljudi teško da mogu biti dobri roditelji. Deficitarni su s dobrotom i pozitivnim stavom. Suficitarni u jadu i nezadovoljstvu.

‘Sve loše na mojoj strani’

Statistika je baš tih godina kada sam kao novinarka pisala o nalazima Instituta za društvena istraživanja o tome kako žive razvedene obitelji, prvim takve vrste u novoj Hrvatskoj, a kao mama se mučila hoću li se i ja pridružiti toj kategoriji “jednoroditeljskih obitelji”, zvučala katastrofično: roditelji koji preuzmu brigu o djeci, uglavnom majke, žive u lošijim materijalnim uvjetima, ubijaju se honorarnim poslovima, ranjivija su društvena skupina, prvi su na listama za odstrele raznih vrsta, djeca im postižu lošije školske rezultate, teže od drugih razvijaju ideju obitelji, muči ih osamljenost, fali im podrška, boje se bolesti, imaju višak odgovornosti i manjak opuštenosti, slobodnog vremena…

Pa što su onda dobili?, pitala sam istraživače.

Borba sa statistikom

Mir, slobodu, život po svojoj mjeri, novi, zdraviji početak, priliku da odgoje stabilnije, manje neurotične ljude no što bi da su ostali u lošim zajednicama. Samoća u paru opaka je stvar - kad ste sami, znate da se možete samo na sebe osloniti, nabrajali su mi razloge…

Naumila sam iznevjeriti ta statistička očekivanja.

Istina, ta tranzicija je bila gadna. Ali uspješna. Trebalo je vremena da se S. navikne da tatu nije izgubio, premda živi na drugoj adresi, da je dobio dvoje zadovoljnih i koliko-toliko pribranih roditelja na dvije lokacije umjesto nezadovoljnih siktavaca na jednoj, u paru.

S. je godinama bio jedino dijete rastavljenih roditelja u razredu, jedini koji ne ide na vjeronauk i ne igra nogomet. Iz toga je uspio naučiti svašta. Prije svega, naučio je izgubiti, a to je, možda, najvažniji anestetik koji nas štiti od kronične nesreće. Otkrio je i da nakon gubitka život može biti lijep. Naučio je da kod mame vrijede jedna pravila, kod tate druga, pa shodno tome i da ljudi ima raznih sorta, što ga povremeno pretvara u odličnog pregovarača. Naučio je da postoji pravo na izbor i odgovornost da se taj izbor živi i da se za to pravo treba boriti.

Da biti drugačiji ne znači biti gori. Naučio je utjehu od maminog kulinarskog terora potražiti s tatom u McDonald’su. Hoće li zbog toga postati sebični prasac, manipulator ili osoba koja će znati koristiti komparativne prednosti?

I istraživanje mi je potvrdilo ono što sam sama znala, a znala sam puno žena koje su se razvele vjerujući da će im biti bolje samima nego u lošem braku. Ali, do danas nisam upoznala niti jednog muškarca (tu ne računam one koji su se spakirali kad su našli Drugu) koji se razveo zato što mu je loše. Odluku o razvodu za sebe i za njih donijele su žene. To ne znači da su žene destruktivnije i bešćutnije, a muškarci lojalniji. To je, uglavnom, barem u slučajevima koje znam, značilo da su žene manje komotne, manje se groze promjena, beskompromisnije su oko ideje kakav treba biti život u paru. To spominjem zato što se baš ta činjenica tko je tražio razvod još dugo povlačila u našim životima. Pa čak i onda i kad se trupe formirane u godini razvoda, u koje su se dobrovoljno i nepozvano prijavili članovi obitelji, povuku i pristanu na mirnodopske pregovore i primirje. Samo je ta činjenica dobila novo ime: grižnja savjesti, koja je mnoge razumne ljude u novoj konstelaciji životnih okolnosti pretvorila u popustljive mekušce - još jedna moja bojazan…

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA