Pola stoljeća života. Kraj ili novi početak?

Vesna Škare Ožbolt

odvjetnica i političarka, 20. lipnja 1961.

Početkom 90-ih godina došla je u ured predsjednika Franje Tuđmana, gdje je bila zadužena za odnose s javnošću, od 1997. vodila je mirnu reintegraciju Podunavlja, a zatim je bila Tuđmanova savjetnica i zamjenica predstojnika njegova ureda. No, 2000. je izašla iz HDZ-a, osnovala DC i postala saborska zastupnica. Tri godine poslije postala je ministrica pravosuđa i na toj je funkciji bila do 2006. Nakon toga je otvorila svoj ured, a u DC-u se nastavila baviti politikom. Udana je za arhitekta Zlatka Ožbolta i ima dvoje djece, 18-godišnju kćer Valentinu i 12-godišnjeg sina Tina.

Ne skačem više na svaku udicu

Nisam bila ni svjesna da mi je uskoro 50. rođendan. Vi ste me na to podsjetili. Eto, koliko mi to znači. Nisam svjesna godina. Vjerojatno zato što svoje najbolje 30-e godine nisam proživjela, pa je tako krenulo i dalje. Tada su mi se događale stvari koje ljudi dožive u pedesetima. Sada se ništa nije promijenilo. Osjećam se kao da imam 35. Moje godine su apsolutno moja prednost. Sada smirenije razmišljam, kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Još imam onaj mladenački zanos, energiju i adrenalin, ali prioriteti su mi mnogo jasniji i određeniji.

Najteže je iza mene

Prije sam skakala i reagirala na svaki izazov, a sada točno vidim i znam prepoznati što trebam. Ne reagiram više na svaku nabačenu životnu udicu. Uživam u toj spoznaji. Teško mi je bilo 90-ih godina, u 30-ima, jer sam bila maksimalno angažirana u politici. Imala sam malo dijete, radila cijeli dan, a noću učila za pravosudni ispit i gledala s Valentinom crtiće. Drugo dijete rodila sam također u turbulentnim vremenima kad sam bila predsjednikova savjetnica. Poslije, kad sam postala ministrica pravosuđa, u neku ruku bilo je teže nego 90-ih. Sada mi je lakše, ali i dalje volim nove izazove u životu, nikad mi nije dosadno i moram raditi barem dva posla istodobno. No, ulažem puno manje energije.

S djecom sam veoma povezana i iako će mi kći postati brucošica, ne mogu zamisliti da ode od kuće negdje studirati. Još ih vozim na razne aktivnosti, sina i u školu, i angažirana sam oko njih.

Početkom 2000. promijenila sam boju kose u plavu i počela redovito odlaziti k frizeru na ravnanje kose. To je bila promjena jer mi je dotad kosa bila neposlušna i stalno sam morala slušati razne komentare. Tada sam počela rolati po Jarunu i trudim se i danas to raditi, a trčim i Turopoljski maraton.

Boli, ali vrijedi

Posljednjih godina počela sam svaka četiri mjeseca odlaziti na laserske tretmane lica. Tretman nije ugodan, kao da vam netko kaplje vrelo ulje po licu, ali ne traje dugo, a rezultati se najbolje vide nakon nekog vremena. Isplati se pretrpjeti. No, suncu zauvijek moram reći zbogom.

Optimist sam i mislim da je ovo moje najbolje razdoblje.

Ostale priče poznati 50-godišnjaka pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg