Praunuka Ivane Brlić-Mažuranić: Sjedim u fotelji bana Mažuranića. Vrtim u ruci prsten Smail-age Čengića

ZAGREB - Život u kući muzeju, gdje povijest vreba sa svakoga zida, sa stolica i stolova, iz kreveta, kauča i vitrina, izbor je Riječanke Matilde Ružić (55), praunuke hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić i praprapraunuke bana Ivana Mažuranića.

Njezina je obiteljska kuća od 800 četvornih metara, Villa Ružić na Pećinama, pretvorena u Spomeničku knjižnicu i zbirku Brlić-Mažuranić - Ružić, a Matilda ondje živi s majkom Gildom i bratom Viktorom. Kuća je jedinstvena po tome što u isto vrijeme funkcionir i kao muzej i kao prostor u kojem nasljednici svakodnevno žive, kuhaju, piju kavu, čitaju, spavaju...

Milijunske vrijednosti

Vila s ogromnim vrtom i izlazom na malu plažu u elitnom riječkom kvartu, vrijedi nekoliko milijuna eura, a ovome valja pridodati 8000 starih knjiga iz 17., 18. i 19. stoljeća u 10.000 svezaka, kolekciju fotografija, dokumenata, stilskog namještaja, umjetničke slike i biste, kao i osobne predmete obitelji Brlić, Mažuranić i Ružić. U salonu knjižnice sjedimo u foteljama iz spavaće sobe Ivana Mažuranića , pisca klasika hrvatske književnosti “ Smrt Smail-age Čengića ”. U jednoj od tih fotelja ban pučanin je umro.

- Možda na vas prijeđe nešto od Mažuranićeva duha - šali se Matilda, profesorica ruskog i talijanskog jezika, u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji. Objašnjava da je njezina prabaka Ivana Brlić-Mažuranić smatrala da, uz zapadnoeuropske, svakako valja naučiti i jedan slavenski jezik, a ruski je voljela jer je to veliki jezik s velikom književnošću. Otud i Matildin izbor.

Sa zidova nas gledaju portreti likova iz minulih vremena o kojima se uči u školama, na njihovim ozbiljnim licima, zaliscima i čudnim frizurama kao da su oživjele sve one lekcije iz hrvatskog i povijesti koje su nam svojedobno bile teške, daleke, možda čak i dosadne.

Ivana sa “Šegrtom Hlapićem”, “Regočem”, “Bratom Jaglencem i sestricom Rutvicom” i “Šumom Striborovom”, njen djed Ivan sa “Smail-agom”, Matija Mažuranić s “Pogledom u Bosnu”, Dimitrije Demeter, Ivanov šogor, doktor medicine, ilirac, začetnik novije hrvatske drame i osnivač Hrvatskog kazališta na Markovu trgu, Ignjat Alojzije Brlić, pisac prve hrvatske gramatike - Gramatik der Illyrischen Sprache, Fanny Brlić Daubachy de Dolje, istaknuta slikarica 19. stoljeća, sve su to bili članovi uže obitelji, a popis poznatih i važnih iz loze Brlić, Mažuranić i Ružić, ovdje ne prestaje.

Tradicija kroz stoljeća

Obiteljiska stabla mogu pratiti unatrag čak do 14. ili 13. stoljeća - ima tu doktora, profesora, pravnika, političara, inženjera, kemičara, kolekcionara, pisaca, slikara, glazbenika, jezikoslovaca - odreda uglednika koji su kreirali hrvatsku povijest, ostavivši budućim generacijama puno u zalog.

- O da, bilo je crnih ovaca i u našoj obitelji, baš kao i u svakoj, bonvivana i pustolova - priča Matilda Ružić.

Vrlo rano, još u 19. stoljeću, stvorila se svijest da obiteljske vrijednosti, rukopise, dokumente, knjige, namještaj i umjetničke slike treba sačuvati i predati u ruke novim naraštajima, a svaki je od novopridošlica u obitelj donosio dijelove vlastita naslijeđa. I tako je nastala kolekcija neprocjenjive vrijednosti. Sve što u kući takneš, staro je najmanje sto godina, a time su se koristila neka od faca iz Ilirskog preporoda.

Među tisućama vrijednih “sitnica” pohranjenih u Villi Ružić našao se, recimo, prsten Smail-age Čengića (onog pravog, prema kojem je napisan ep), notes, tabakera, globus i dvogled Ivana Mažuranića, njegova bista, rad kipara Ivana Rendića, ormari Dimitrija Demetra, filigranska kopča Ivane Brlić-Mažuranić, rukopisi njezinih priča koje je unucima napisala za Svetog Nikolu, štapovi Ivana pl. Zajca, ogledalo obitelji Adamich…

Matilda je tu odrastala, igrala se, ponekad i razbila neku od dragocjenosti...

- Ljudi su me često pitali kako je živjeti u takvoj kući, ali meni je to nešto sasvim normalno. Kao djeca loptali bismo se po kući pa je bilo i razbijenih stakala. Spuštali bismo se na jastucima niz stepenice. Najviše smo se igrali u vrtu. Dandanas se popnem na stablo da vidim da li još to mogu. Nakon igre, najljepše je bilo ljeti baciti se u more, jer je plaža odmah ispod kuće - prisjeća se praunuka Ivane Brlić-Mažuranić.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA