PRIČA BRANITELJA VLATKA VOLODERA To kako smo ratovali, toga nema niti u filmovima. Oni napadaju, a mi trčimo među njih

Vlatko Voloder 1991. je bio na Novoj Banijskoj, prvoj liniji prema Borovu Selu. Čim bi negdje pala linija, s braćom Josić trčao je da je vrate. Borio se s dečkima iz čitave Hrvatske, koji su došli pomoći braniti Vukovar. Kaže da je jako tužan i žalostan što su mnogi od tih mladića, koji su u nemogućim uvjetima prošli nevjerojatne bitke, ostali bez odlikovanja i činova.

Kad je počeo rat imao je 28 godina i lijep život: radio je u kombinatu Borovo i igrao odbojku. Dolazi iz sportske obitelji, a i većina njegovih ratnih drugova bili su sportaši.

Braća Zoran i Damir bili su košarkaši, a sestra Anita Rodin instruktorica fitnessa. Damir je skupa s Draženom Petrovićem išao u SAD, sada vodi košarkaški klub Borovo naselje. Otac Dujo Voloder s Blagom Zadrom osnivao je HDZ. Vlatka to sve na početku nije puno zanimalo, dok se nije počelo ozbiljno pucati.

Borovo naselje dijeli Borovska cesta, koja vodi prema većinski srpskom Borovom Selu. S jedne strane su obiteljske kuće, u ulicama oko Trpinjske ceste. S druge strane je kombinat sa stambenim zgradama. Jednog dana iz vojarne u Vukovaru došli su tenkovi, i izrokali našu barikadu na Borovskoj cesti.

Tenkovi i transporteri stigli su u ulicu do njegove kuće. Iz Borovog Sela krenuo je 26. kolovoza 1991. napad na Slon, kafić pored Borovske ceste. Tada je krenuo opći napad. Vlatko je vodio grupu u kojoj je bio Tomislav Josić. On i braća Josić u ratu su bili nerazdvojni. Odbacili su napad i zauzeli položaj na Novoj banijskoj, ulici koja ide gleda prema 500 metara udaljenom Borovom Selu. Tu su ostali do pred kraj.

- Ja u ratu nikad nisam bio, ne znam što je rat, ali sam branio svoje - kaže.

Tu su već bili i Tigrovi iz Rakitja. “Oni su sve imali, od pancirki do ručnih bacača. A kad se dogodi neki napad, mi uvijek prvi. Pa je Dražen Mršić skinuo pancirku i rekao, evo ti ovo, da budeš bar malo sigurniji.”

Prvo su ga pogodili geleri naše granate. Topničku skupinu je vodio Dragutin Špac. Imali su par minobacača, ali bez nišanskih sprava. “Mi smo ih navodili: on ispali, a ti mu javiš motorolom, daj 10 metara bliže. Ali oni su nam bili jako blizu, na 20 metara. Po fićuku sam čuo da će eksplodirati blizu nas. Bacio sam se na pod, i geleri su me pošpricali po leđima. Pancirka je bila puna”.

Drugi put me draga Gospa spasila, kaže. To je već bio 11. mjesec, njegov tri godine mlađi brat Zoran ranjen je ležao u stacionaru u podrumu zgrade Borovo Komerca. “Nisam znao da je Lužac pao i da smo odsječeni od Vukovara. Brat mi kaže, znaš li Vlatko da su oni to probili, da su već kod Londona”. Tako se zvao kafić. Ujutro su išli u akciju, nije znao hoće li preživjeti. Otišao se pozdraviti s bratom, dao mu je pištolj, češku zbrojevku koju je dobio od Štefa Haramine iz Tigrova. Časna ih je vidila kako se opraštaju, i kad je odlazio, dala mu je sliku Majke Božje.

Išao je s Tihomirom Barićem. Tamo su naišli na tenkove i transportere, dečki su gađali tenkove. Par puta je izvirio, i pogodio ga je snajper. “Srušio sam se, kum Željko Zadro me uvukao dolje. Osjetio sam veliku toplinu na vratu”. Postojale su tada pancirke s kragnom i bez kragne. On je dobio onu s kragnom, i spasila mu je život. Metak je probio sve slojeve. Kasnije ga je to jako boljelo.

Tri tjedna prije toga poginuo je Blago Zadro. To je bilo 16. listopada. “To je bio veliki gubitak za nas, čovjek koji je uvijek bio prvi.” Tenkovi su u Vase Đurđevića prešli kanal.

Dolazi Tomislav Josić i zove, idu stavljati protutenkovske mine. “Ujutro smo krenuli ja, Zvonimir Kološaj Roda i Hrvoje Tilić jednom stranom, a braća Josić i Ivica Banužić s drugom stranom. Znamo da su probili linije, ali ne znate gdje su. Išli smo od kuće do kuće, i uspili ih iznenaditi. Čista prava muška borba, bježali su preko kanala.”

Sjeća se kad je Miki Josić naletio na poteznu minu. Osjetio je na vrijeme žicu u visini grudi i zaustavio se. Kad su vratili taj dio Vinogradske ulice, tu su pronašli 20-30 zolja. Početkom studenoga Borovo naselje odsječeno je i od Vukovara. Pao je dogovor da dečki iz Borova dođu u Vukovar, pa će skupa vratiti komunikaciju s Borovom. Vlatko se s maljutkom na leđima probio do grada, ali kad je stigao, od dogovora nije bilo ništa. Noću se vraćao, i upao u žito iscurilo iz silosa. Počeo je tonuti. “Najgore mi je što ne znam tko je u silosu, naši ili njihovi. Preznojio sam se od muke, usta mi suha. Sva sreća da je naletio Željko Jelčić, prepoznao sam ga u mraku, pa smo se izvukli”. Jelčić je poginuo neposredno prije pada, snajper ga je skinuo na Komercu. Brat Zoran teško je ranjen krajem listopada na Novoj Banijskoj, jedva je ostao živ. “Kad je ranjen, ne mogu opisati kako sam to vozio između granata i prepreka po cesti. Formula je malo za to. Pred bolnicom je bio pokojni Marko Mandić Gipser. Samo sam mu rekao ‘Zoki’, on je zadnja vrata renaulta četvorke doslovce istrgnuo, uzeo ga je na ruke i utrčao u bolnicu vičući, ako ovaj umre, sve ću vas poubijati”.

U bolnicu je kasnije vozio 50 vrućih palačinki, baka Manda ih ispekla. Drugi su se gušili u palačinkama, ali Zoran nije mogao jesti. Kasnije, tko god se imalo mogao kretati, prebačen je iz bolnice u stacionar u Borovo Komercu. Da je ostao u bolnici, s drugim ranjenicima završio bi na Ovčari.

“Brat je bio u Komercu, ja dolazim i kažem, Zoki, ideš sa mnom. On nije mogao hodati, sav je bio izrezan. Zoki, ne znam što će biti, ti ideš sa mnom.” To je bilo neposredno pred pad. Odveo ga je u kombinat Borovo.

Vukovar je pao 18. studenoga, a oni su i dan kasnije vodili žestoku bitku. Njegovoj skupini je pripao Pejton, dio s lijepim kućama za direktore. S njim su bili Dražen Mršić. Robert Živković Crnja, Mario Rosandić Roda, dečki s Opatovca. Sve skupa desetak.

A ovih na stotine s tenkovima i transporterima. “Non-stop napadaju, ne mogu opisati taj zadnji dan. Mi nismo znali da je Vukovar pao, ništa više nismo imali. Dražen je tu zadnju zolju ispalio, zadnji armbrust.”

Ljudi ne znaju za Pejton i kako je šaka branitelja zaustavila JNA, dok je Vukovar već pao. I druga strana je imala dosta ranjenih i poginulih, pa je došao transporter da ih pokupi. Ostalo im je nekoliko ručnih kumulativnih granata. “Tomo ispali jednu, a ona počne lagano padati padobranom!

Nismo znali da te imaju padobran i da se mora ciljati dolje u gusjenicu. Transporter krene, a mi trčimo za njim i bacamo te granate, ali nismo ga mogli stići.”

Zbilja ne znam kako smo to preživjeli, priznaje Vlatko Voloder.

- Toga ni na filmovima nema, izmiješali smo se s njima. Nismo imali obilježja. Nekih 15 metara morali smo pretrčati jer su četnici već bili u tom ulazu, gdje je bilo izolirano šestoro naših. Čak i naši su pucali po nama dok smo Tomica i ja pretrčavali. Krenuo sam im reći da to ne rade, kad s lijeve strane pretrčava tip, fićuka i govori mi nešto. Bio je na 20 metara, mogao me skinuti kako je htio. Meni je puška spuštena i ne mogu ništa. On stalno nešto priča. Što sam ja u tom trenu izgovarao, pojma nemam. On je imao dugu bradu i pušku M 48. Gledao je malo lijevo, malo desno, i kad se okrenuo ja sam digao pušku i gru! - prepričava.

Kasnije je saznao da je to bila grupa dobrovoljaca iz Sarajeva, vodio ih je dečko iz Pejtona.

Toga 19. studenoga izgubili su šestoricu. Poginuli su otac i ujak Miroslava i Tomislava Josića, braća Milan i Goran Radivojević, Davor Mataruga i Boris Pšenica. Povukli su se prema kombinatu, gdje se sklonilo nekoliko tisuća ljudi. Kad su se približili, vidili su kako gori Komerc. “To je jedna užasna slika, trebali su tu biti zakopani živi ljudi. Panika živa. Gađali su tenkovima u nosive zidove, pa je kat po kat padao i gorio”, sjeća se Vlatko Voloder.

Predali su se 20. studenoga. Prvi je dogovor bio da idu u proboj; on, braća Josić, Tihomir Barić i još njih par. Ja ću se s ranjenicima nekako izvući, a ti odi, rekao mu je brat. “Gledao sam ga onako slaboga i jadnoga.

Dečki, ja brata ne mogu ostaviti”, rekao je suborcima i počeo skidati uniformu i oružje. Dražen Mršić je s još njih nekoliko dogovarao predaju u Dalju. Uvjet je bio da se predaju regularnoj vojsci. Njih šestorica zadnji su se predali.

- Tada u krug tvornice ulazi četnik s bradurinom, počeo se nešto naguravati i udario Mikija, mi smo popizdili. Cijelog rata nam ništa ne možeš i sad ćeš! Nastala je čitava frka i to je vidio kapetan JNA, došao i zgrabio ga za prsa i izbacio - prepričava.

Već se čulo što se događalo s onima što su se ranije predali, pa su ih četnici u Borovu Selu i Dalju izvlačili iz autobusa i ubijali. Ušli su u autobus i prozvali njegovo ime, ali je samo okrenuo glavu. Kiljo se javio i nema ga danas. Josip Budimir Kiljo bio je čuvar u kombinatu i igrao rukomet.

Iz Stajićeva su ih prebacili u Sremsku Mitrovicu. Kad su saznali za Pejton, strašno su ga premlatili. “Tog majora koji me tukao, ne znam što bih mu napravio da ga danas vidim.” Stariji mu je brat košarkaški trener, radio je u Kikindi kad je počeo rat.

Jedan stariji čovjek u logoru imao je tranzistor, ali on se bojao pa ga je Vlatko čuvao. Navečer su slušali vijesti, kratko, morali su čuvati baterije.

“Po danu bi ga sakrio u gaće. Kad me tuku, najvažnije mi je da tranzistor ne ispadne.”

Jednog dana Robert Živković kaže daj da čujemo što je sa sportom, ništa ne znamo. I oni spomenu Damira Volodera. Ja se izbezumim, i izgubim stanicu, nikako da je nađem. Jesi li i ti čuo da kažu Damir Voloder? Ne. Kasnije su došle do njih Sportske novosti, u kojima je pisalo da je Damir Voloder došao u bivšu Jugoplastiku. Kakva radost!

U logoru je bio devet mjeseci, do zadnje razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992. Zatim se uključio u 5. brigadu u Vinkovcima, čekali su kad će se ići na Vukovar. Kad je krenula mirna reintegracija, sve su ih umirovili.

Danas kaže da je ponosan na sve što je prošao. Ponosan je što je iz Borova naselja, gdje je sve počelo i završilo.

Mnogi su ostali nepoznati i nepriznati junaci koji su se usudili ustati protiv JNA, domaći i dečki iz čitave Hrvatske. Ističe da je sreća što tada nisu znali o kakvom se omjeru radi. “Da sam znao, bi li ja u tom trenutku drugačije razmišljao? Ne znam. Tek sam kasnije shvatio koja je to sila išla na nas”, kaže on.