Dan je 32. moje ekspedicije. Sjećam se, prije nekoliko godina, nekoliko dana nakon Nove godine, jedna je javna osoba u Hrvatskoj stavila otprilike ovakav status: “I ove Nove godine sam donio odluku da ću krenuti u teretanu i već nakon par odlazaka mi se više ne da.
Ma. kvragu i s novogodišnjim odlukama!” Sjećam se kako je taj status pokupio tisuće i tisuće lajkova. S druge strane, poprilično sam siguran da je ta osoba stavila status kako je pobijedila sebe i uspjela ustrajati u toj odluci, da bi lajkova bilo znatno manje. To mene smeta u našoj suvremenoj kulturi. Što je likova na koje se možemo ugledati sve manje. Što se iz slabosti stvara vrijednost. Što je biti gubitnik napeto, a biti frajer patetično. Nekad su heroji bili likovi koje je teško bilo kopirati i doseći njihov nivo, ali su bili uzori i nadahnuće.
Tko su heroji?
Današnji heroji su gubitnici s kojima se raja može poistovjetiti. Ipak ima i izuzetaka. Ima i dalje pravih heroja, samo ih treba povećalom tražiti. Ja ih tražim i nalazim i na njih se ugledam, a ostale ignoriram. Oni me nadahnjuju da postanem bolji i snažniji čovjek. Zato se ja i dalje pokušavam držati svojih novogodišnjih odluka. Prošle Nove godine sam prestao pušiti i uspijevam ustrajati u tome.
OK, nije mi prvi put da sam prestao pušiti, a tko zna, možda nije ni zadnji. Pušio sam od srednje škole, ali sam više puta prestajao. Prestajao sam uglavnom svaki put kad bih išao na neko veće putovanje ili ekspediciju. Ponekad sam izdržao par mjeseci, ponekad čak godinu-dvije. Ali sam uvijek padao. I OK. Padati je ljudski, a dizati se herojski.
I u proteklih godinu dana pao sam nekoliko puta i zapalio. Ali nisam zaplakao nad svojom slabošću i zaronio u nju, nego sam se vratio odluci. Što više nešto ponavljaš, to više to postaješ. Pitanje je samo - što zaista želiš biti?
Stigao je i 33. dan ekspedicije. Ovako sam zamišljao ekspediciju u najboljoj varijanti. Ovako kako je bilo danas. Vrijeme ugodno, s taman toliko vjetra da mi se skijaške naočale ne magle, a ne previše vjetra da mi je prehladno ili da me usporava. Horizonti daleki, daleki na sve strane. Iako će se na svim slikama krajolik činiti jednak, on zapravo to nije. Već dobro razlikujem nijanse. Nekad su uzbrdice i nizbrdice jedva vidljive golom oku, ali one približavaju horizont. Danas su horizonti zaista bili prostrani.
Isto je s tlom. Na slikama se vjerojatno čini isto, ali velika je razlika u tome je li posve ravno kao bonaca, ili je poput valovitog mora - puno sastruga, formacija koje od snijega oblikuje vjetar. Danas je prvih 25 kilometara bilo posve ravno, kao zaleđeno jezero.
Dizajnirani kao hodači
Razlika je i u tipu i kakvoći snijega. Još ne mogu dobro procijeniti kakav je točno snijeg, je li vlažan, suh, težak… Činjenica je da je snijeg suši što se više udaljavaš od mora u unutrašnjost Antarktike, posebno na polarnoj visoravni, koja meni počinje 220 km prije pola. A suhi snijeg je poput pijeska i po njemu je mnogo teže vući sanjke. Neki dan sam imao teške uvjete i čak sam napisao da je snijeg postao suh. Međutim, to nije bilo baš najtočnije.
To je bio novonapadali snijeg koji je padao u ona dva dana white-outa. Nije ga napadalo puno, možda 5 - 10 centimetara, ali dovoljno da te uspori. I taj novi snijeg na površini jest bio suh. Danas je snijeg bio fino stvrdnut, a u takvim uvjetima je moguće ići nešto brže i lakše jer i skije i sanjke bolje klize.
Kad se sve to zbroji, mogao sam napokon hodati brzinom od oko 4 km/h. Shvatio sam dosad da mi je brzina od 3,5 km/h granica, ispod toga se mučim, a iznad toga uživam. Veliku većinu kilometara na ovoj ekspediciji prehodao sam na brzinama ispod 3,5. Čak i posljednjih nekoliko dana, što me čudilo jer su mi sanjke sad već gotovo 50 kg lakše nego na početku.
Tijelo mi se već lagano buni, leđa bole, vrat mi se jučer ukočio. Smanjuje mi se tjelesna masa. Mast se istopila, a sad se i mišići smanjuju, iako jedem više od 6500 kalorija dnevno. Tijelo jede samo sebe. Nije to ništa strašno, dapače, osjećaj je odličan. Osjećam se kao da se pretvaram u ono za što smo prvotno dizajnirani. U hodača. Najveći dio svoje povijesti čovjek je hodao za svojom lovinom i u tome je bio izdržljiviji od svih životinja. Nije bio brži ili snažniji od drugih, ali je mogao nathodati svaku životinju, čak i konja. Po tome mu je jedino vuk bio blizu.
Muka i ustrajnost
Ali bol dođe i prođe, kao i sve, uostalom. Danas me ništa nije boljelo. Išao sam tako dobrim tempom i lakim korakom da sam mogao zaboraviti da vučem sanjke i utonuti u razmišljanja i meditacije.
Žao mi je da češće uživam kad mi lakše ide. Znam uživati i kad je teško i naporno, ali rjeđe. Žao mi je da užitak itekako ovisi o stupnju težine. No sva ta muka i ustrajnost dođu na naplatu kad poteče ovako lako kao danas. Onda uživam prepunim plućima. Ne mogu se zasititi ovih praznih, beživotnih krajolika iako sam već 33. dan u njima.
Ne mogu se zasititi ove količine sunčanih sati i nadiviti čistoći i konzistenciji ovog snijega koji topim i pijem. Ne mogu se nadisati ovog svježeg zraka, naslušati ove tišine i nauživati ovog mira. Još 362 kilometra je ostalo.
Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.
Komentari (0)
Komentiraj