Antarktik , velika bijela psina, poznata je kao najhladnije mjesto na majčici Zemlji. Ovdje je izmjereno rekordnih minus 87 stupnjeva Celzijusa, što uglavnom znaju i osnovnoškolci. Međutim, ono što ljudi uglavnom ne znaju, čini nekoliko činjenica. Antarktik nazivaju sedmim kontinentom, što je točno po kronologiji otkrivanja, ali on je veći i od Australije i od Europe . Snijeg i led pokrivaju 98% ovdašnjeg teritorija, a neznatne količine padalina čine južnu kapu najvećom pustinjom svijeta.
Također, malo je poznato da na Antarktiku ne postoje vremenske zone. Praksa je da svaka baza u kojoj obitavaju znanstvenici vrijeme računa po svojoj matičnoj državi. Pa ako si slučajno čileanski oceanolog, a dogovaraš romantičnu polarnu šetnju s ruskom stručnjakinjom za pingvine , budi siguran da su vam kazaljke na istim brojevima, jer inače bi dama, jelte, mogla čekati…
Teško da će se Antarktik ikada kandidirati za domaćinstvo olimpijskih igara, ali upravo je nevjerojatno da se na otoku King George svake godine trči – maraton. Doleti ovdje stotinjak upornih maratonaca, pa opale 42 kilometra po pustopoljini.
Potpisom Antarktičkog sporazuma od strane dvanaest zemalja 1959-te godine, prihvaćeno je oslobađanje kontinenta od bilo kakvih vojnih aktivnosti i eksploatacija. Ako se zaputite u ove surove krajeve, naići ćete samo na 4 000 znanstvenika u ljetnom, i oko 1 000 njih u zimskom periodu.
Ima tu i dosta plaža. Čuvara plaža u zimskom periodu nisam zatekao… ljudi dragi, dolje je zaista hladno.
Uvjeti života su neljudski. Posjetio sam već spomenuti otok King George , koji se nalazi na početku velike bijele psine, i čak i tamo se ljetne temperature vrte oko minus deset stupnjeva celzijusa. Neš' ti temperature, čovjek bi pomislio… da, ali tu treba uračunati i faktor luđački snažnih udara vjetrova, zbog kojeg moraš dodati barem još deset stupnjeva minusa… barem…
Sedmi kontinent godišnje posjeti nekoliko stotina turista. Zašto tako mali broj? Ne zato što ljudi nisu znatiželjni, to nikako. Problem je u novcu. Kao pročelnik fantomskog Instituta za akciju, već godinama pišem o tome kako su putovanja jeftina, ako se čovjek samo malo potrudi. Međutim, na Antarktiku to pravilo ne vrijedi. Naime, sve što posjetitelj ovdje misli koristiti, dopremljeno je sa ogromne udaljenosti, pa zato i košta veliku količinu novca. Jednodnevni izlet avionom do velike bijele psine stoji više od tri tisuće dolara (polijetanje s juga Čilea). Dvodnevni izlet avionom košta 12 000 dolara. Ako želiš produžiti dalje, do planina (kao što je to učinio legendarni Stipe Božić), ili sve do južnog pola (kao što je napravio Robert Pauletić), to će te koštati… litra goriva za motorne sanjke stoji više od stotinu dolara. Postoji opcija dolaska brodom, i taj aranžman košta oko četiri tisuće dolara. Ali brod ne polazi iz Šibenika, nego iz Puerto Williamsa, do kojeg se čovjek opet nekako mora dovući. A sve to nije besplatno.
To je odgovor na pitanje – zašto tako malo turista?
Dobro, možda se dio odgovora krije i u činjenici da ovdje nema MacDonaldsa, niti Starbucksa, niti bilo kakve građevine koju nije izgradila jedna od zemalja potpisnica Antarktičkog sporazuma. Ali upravo je nevjerojatno da ima GSM signala, i da je moguće – poslati razglednicu. Naravno, u suradnji s dobrim znanstvenicima iz baza.
Ako se odlučite na opciju jednodnevnog izleta iz Punta Arenasa , onda će vas posjesti u maleni Mister No propelerac šesterosjed, pa ćete preletjeti Tierra del Fuego, kultni Cape Horn , i tada, nakon nekoliko sati leta, kad se približite velikoj bijeloj psini – tu počinje prava akcija.
Udari vjetra su luđački jaki, i avion se propinje, bacaka, propada nekoliko desetaka metara u dubinu, motori štekću, i stvar je prilično zabavna. Ako ste od onih ljudi koji osjećaju nelagodu prilikom letenja redovnim komercijalnim linijama, i ako mislite da turbulencije koje tamo osjetite znače ekstremno napinjanje aviona – u debeloj ste zabludi - baš kao što sam bio i ja, sve dok nisam okusio svu silu južnih vjetrova u toj orahovoj ljusci od mog propelerca.
Međutim, kako će me kasnije podučiti, avionske nesreće nad sedmim kontinentom vrlo su rijetke. Ovim rutama lete iskusni piloti, koji znaju kako kontrolirati hirovita zračna strujanja, pogotovo prilikom slijetanja, koja nama, običnim smrtnicima, izgledaju pogibeljnima.
Znanstvenici stacionirani na Antarktiku ne boje se avionskih nesreća. Boje se smo tri stvari – vatre, mora i glečera.
Upravo je nevjerojatno da se u tom okrutnom svijetu leda ljudi boje vatre, ali je zaista tako. Kada se dogode, požare je nemoguće kontrolirati. Čileanci još uvijek pamte strašni požar koji im je uništio pola baze, i odnio živote nekoliko kolega.
Temperatura vode je jedva nekoliko stupnjeva iznad ništice. Znaju to dobro južno koreanci, čiji se brod prevrnuo u zaljevu King Georgea. Nesretnici su bili mrtvi u roku nekoliko minuta.
Treću opasnost čini nepredvidivost glečera. Dva su argentinska znanstvenika poginula jurcajući naokolo motornim sanjkama. Bezdan se u trenutku otvorio pod njima.
Druge opasnosti ne postoje. Nema zlih ljudi, nema pljačke, niti kriminala. Otok King George je poznat po tome što se na njemu nalaze baze sedam zemalja – Čilea, Rusije, Kine, Argentine, Brazila, Poljske i Koreje. U doba diktatora Pinocheta, čileancima je bio zabranjen bilo kakav kontakt s Rusima. Možda je to pravilo vrijedilo na kopnu, ali tu, na Antarktiku, znanstvenici svih nacija već desetljećima pomažu jedni drugima. Presurovi su to uvjeti da bi si ljudi stvarali neprijatelje. Možda bi i mojoj Hrvatskoj dobro došla jedna neprekidna, deset godina duga zima sa minus trideset stupnjeva celzijusa…
Moj se vodič zvao Alejo Contreras Steading, i gore, na sjeveru, on bi bio samo smiješni bradonja kojeg bi okolina vjerojatno smatrala čudakom. Međutim, tu, na Antarktiku, on je kralj. Već dugih trideset godina, manje ili više neprekidno živi na King Goergeu. Sedamnaest puta je odlazio do južnog pola, i smatraju ga jednim od najvećih živućih stručnjaka za polarne uvjete. Proslavio se 1987-me godine, kada je na skijama, u 97 dana uspio stići od obala Weddellova mora sve do južnog pola.
Pitao sam ga nedostaju li mu ljetni uvjeti, sunce… možda plaža…
- Što će mi to – odgovorio mi je – kada je vruće, ljudi čitav dan sjede ispod klima uređaja. To je dosadno. A kada je ovako lijepo hladno, obučeš skafander i možeš hodati naokolo.
Shvatiš tada da je smisao njegova života 'hodati naokolo' i uživati u toj silnoj bjelini. Vjerojatno će to raditi i do kraja svojih dana, i vjerojatno će umrijeti sretniji od svih nas zajedno.
Najprije me proveo bazama i upoznao me sa znanstvenicima. Čileanci su se smjestili u Villa las Estrellas, Rusi u bazi imena Bellinghausen, a Kineska se baza zove, ne bi čovjek vjerovao – Kineski zid.
Čileanci su mi zaista izgledali kao znanstvenici. Ali nisam se mogao oteti dojmu da su Kinezi i Rusi ovdje po nekim sasvim drugim zadacima… koliko god da mi se uvjerljivo jedan Rus raspričao o svojem doktoratu iz sektora otapanja glečera.
Poviše ruske baze nalazi se pravoslavna crkva, za čiju je izgradnju svo drvo dopremljeno ravno iz majčice Rusije.
A onda je uslijedila ona prava stvar. Zakopčao sam se do grla, pa me dobri bradati Alejo odveo na nekoliko sati dugačku šetnju kroz surovu zemlju. Prolazili smo plažama i uzvisinama, promatrali morske slonove i pingvine, skrivali se od vjetra kada su udari postali neizdrživi.
Po povratku u bazu, prije negoli ću se uvaliti u propelerac i odletjeti nazad za Čile, upoznao sam čovjeka s najluđim zanimanjem na svijetu. Naime, zaljev King Georgea se zimi zaledi. A kako se na dnu zaljeva nalaze opskrbne cijevi, uvijek postoji opasnost da ih led ne polomi. Stoga početkom ljetne sezone ronioci ulaze u vodu i provjeravaju kakvo je stanje stvari. Upoznao sam jednog od tih ronioca, i zaista mu ne bih bio u koži, a još manje u ronilačkom odijelu.
Od mojeg posjeta Antarktiku prošla su dva dana. Sjedim sada na plaži Galapagosa i pišem ove retke. Temperatura je ugodnih dvadeset i sedam stupnjeva celzijusa. Posjet velikoj bijeloj psini mi izgleda kao san. Pregledavam fotografije i osmijeh mi nikako ne silazi s lica.
Da, istina, nalazi se na kraju svijeta. Da, istina, otići dolje skupo je kao sam vrag. Ali zaista vrijedi svakog dolara.
Komentari (0)
Komentiraj