U čudu gledate djevojku koja sjedi do vas u kinu potpuno sama. Kad sami sjedite u kafiću dok nekoga čekate, obavezno tipkate po mobitelu kako biste prikrili nelagodu.
Ako ste se pronašli u ovim rečenicama, solo putovanja su za vas su vjerojatno, kao i za mnoge druge, totalno nepoznato područje. Što biste radili, s kim biste pričali, zar biste sami sjedili u restoranu, s kim biste dijelili dojmove?
No, ima mnogo ljudi koji sami putuju svijetom. I to im je najdraži način putovanja. Ne moraju se nikome prilagođavati, ostaju na pojedinom mjestu koliko god žele, jedu kad im se jede, mijenjaju plan u zadnji trenutak i o tome ne moraju raspravljati ni sa kime... Prema nekim podacima, svaka četvrta osoba u Americi, u dobi od 18 do 40 godina, barem je jednom putovala sama, a niz knjiga i web stranica posvećene su upravo savjetima i iskustvima solo putnika.
Podaci o tome koliko Hrvata putuje samostalno ne postoje, ali po svemu sudeći nije ih malo.
Pronašli smo nekoliko takvih ljudi i ispričali su nam svoju priču o zemljama i avanturama koje su doživjeli sami i objasnili zašto takav način otkrivanja svijeta nije nikakav bauk već, baš naprotiv, za njih ima brojne prednosti pred grupnim putovanjima.
Aleksandra Siročić (33) djelatnica aviokompanje
Puno je lakše upoznati ljude kad si sam
Od kad zna za sebe, Aleksandra Siročić putuje kada god ima priliku, a zbog prirode svog posla, te prilike nisu bile rijetke. Od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta, danas ovoj 33-godišnjoj djelatnici jedne aviokompanije nedostaju samo Australija i Sjeverna Amerika da “popuni” svoju kolekciju kontinenata. Ranije je putovala u društvu, s frendicom ili većom ekipom, a prije četiri godine odlučila je prvi put se otisnuti nekamo sama.
Kako se njezina prijateljica te 2006. “friško” vratila iz Kolumbije prepuna dojmova, izbor je pao baš na tu južnoameričku državu. Iako je bio neobičan osjećaj izaći potpuno sam iz aviona u nepoznatoj zemlji, privikla se za sekundu i ostala tamo 25 dana.
Vratila se u Zagreb odlučna da nauči španjolski, dala je otkaz na poslu, uzela ušteđevinu koju su još dodatno “podebljali” roditelji i sljedeće se godine vratila u Južnu Ameriku. Ovaj put je plan bio proći je od juga do sjevera, za što je odvojila godinu dana i 6500 eura. Počela je avantura života koje se prisjeća s oduševljenjem, ali neskrivenim ponosom na svoj pothvat.
- Kada si sam, lakše upoznaješ nove ljude, što znači da ti nikada nije dosadno i zapravo uvijek imaš društvo, a opet ne ovisiš o njima i nisi im se dužan prilagođavati ako želiš nešto različito. Na putovanje uvijek odlazim s planom, kamo ću ići, što ću vidjeti i raditi, a u hodu se kasnije taj plan mijenja, ovisno o tome kako mi je negdje i kakve su mi želje - govori Aleksandra, ponosno pokazujući na karti Južne Amerike impresivnu rutu koju je u tih godinu dana prošla. Kao prijevoz je koristila lokalne autobuse i brodove, spavala u kampovima i hostelima, a gdje god je imala priliku uživala je u trekkingu u zahtjevnim južnoameričkim brdima.
Cilj putovanja bio je naučiti španjolski jezik, za što danas ima i diplomu kao dokaz da je uspjela, upoznati nove ljude, zemlju i njihovu kulturu... I to je ono što je, po njezinom mišljenju, bit i ljepota putovanja.
- Volim kada se spoji učenje nečeg korisnog za život, poput jezika, s uživanjem u prirodi i trekkingu, planinama i moru, novim ljudima i drukčijim kulturama. Što je sljedeće? Pa, voljela bih sada naučiti i portugalski, pa bi moje sljedeće odredište mogao biti Brazil - planira Aleksandra, koja je u samo deset godina promijenila tri putovnice koje su potpuno ispunjene žigovima i vizama.
Vladimir Đurić (35),
bankarski službenik iz Pule
Želim se družiti samo s domaćim ljudima
Vladimir Đurić ima 35 godina i bankarski je službenik iz Pule. Ured, papiri, računanje... Zvuči dosadno? Hm, a ako vam kažemo da taj isti Vladimir već deset godina jednom godišnje odbacuje kravatu i odijelo, pa čak i civilizaciju kakvu znamo, i po mjesec dana luta egzotičnim azijskim zemljama. I to potpuno sam, jer upravo tako, kaže, najbolje upozna zemlju, ljude i običaje.
Na prvo je putovanje sam krenuo s 24 godine, i to na Tajland. Ranije je išao s prijateljima, ali onda je shvatio da nemaju iste poglede na putovanja i da će se puno bolje provesti sam.
- Putovanje je ipak stvar ukusa, svatko želi nešto drugačije. Ja želim istražiti državu onakvu kakva je, njihovu kulturu i religiju, družiti se s domaćim ljudima... Najistaknutije turističke točke koje okupiraju tisuće turista mene toliko ne zanimaju, ja želim upoznati zemlju onakvu kakva je, a ne kakva se predstavlja strancima - objašnjava Vladimir.
Popis zemalja koje je posjetio zaista je impresivan. Uz Tajland, kojim je probio led, istražio je Kambodžu, Vijetnam, Jordan, Laos, Maleziju, Egipat, jug Indije, no najuzbudljivije upomene nosi iz Mianmara, zemlje u kojoj turizam gotovo i ne postoji. Tamo se, priča Vladimir, osjećao kao gost, a ne kao turist, a zemlja je fantastična i zanimljiva.
- Za samostalno putovanje treba se jako dobro pripremiti, a putovati treba odgovorno, dakle prihvatiti običaje i kulturu zemlje u koju ideš. Ako se poštuje njihov stil života i običaji, ljudi će vas prihvatiti. Upoznavanje domaćina općenito je nekako lakše kad si sam, više otvoriš oči za sve oko sebe. Prilagođavš putovanje svojim željama - kaže Vladimir. Ovaj avanturist tijekom godine “škrto” čuva dane godišnjeg i sve ih koristi “na hrpi”, kako bi na svojim uzbudljivim destinacijama mogao provesti barem po mjesec dana.
Tomislav Huha (35)
profesor ruskog i slovačkog
Ispočetka me je bilo strah, ali svaki slijedeći put je lakše
Kada je prije šest godina prvi put sam sjeo u avion i poletio prema Münchenu, odakle je nastavljao put prema Indiji, Tomislavu Huhi nije bilo svejedno. Karta je kupljena, avion polijeće, a on još osjeća kolebanje i nesigurnost.
No kad je avion iz bavarske prijestolnice krenuo put Azije, a pogled ispod rijetkih oblaka otkrio jednu po jednu azijsku zemlju, nelagodu je zamijenilo oduševljenje.
Izašao je iz aviona u New Delhiju i imao pet sati do polaska vlaka kojim je nastavljao putovanje.
- Pronašao sam neki fast food koji mi se učinio siguran i proveo u njemu pet sati jer mi je bilo bed sam vrludati ulicama. No već kada sam se vraćao, nakon mjesec dana u nepoznatoj zemlji, svake je nelagode nestalo i vrijeme do polaska aviona sam bez ikakva straha proveo istražujući ulice Delhija s ruksakom na leđima.
Kada sam jednom probio led, poslije je bilo lako, pa sam odmah nakon povratka iz Indije otišao na šest mjeseci u Moskvu, gdje sam dobio stipendiju - priča Tomislav, koji je diplomirao ruski i slovački.
Posjetio je i Peru, doduše s turističkom agencijom, ali svaki je trenutak koristio da se odvoji od grupe i sam istražuje zemlju.
Dočekati zoru u Machu Pichu je, primjerice, otišao sam, bez grupe turista s kojom je putovao. Pomicanje vlastitih granica, stjecanje novih iskustava, otvaranje horizonata... To je, po njegovim riječima, ono što je magično u putovanjima.
U Hrvatskoj se Tomislav povremeno sam penje na Velebit, a Slovačku je istražio automobilom, upoznajući sve kutke ove zemlje, ostajući na svakom mjestu koliko je želio, skrećući desno kada je poželio ići desno, produžujući ravno kada bi mu “puhnulo” da ide ravno...
- Upravo je to neprocjenjivo, taj osjećaj slobode, da nema ograničenja, da se ne moram ustručavati i razmišljati, da na putovanju jednostavno idem kamo hoću i radim što hoću... - govori Tomislav. Upoznavanje domaćih ljudi i običaja lakše je kada si sam, slaže se. - U svakoj su zemlji ljudi drukčiji, ni bolji ni lošiji, već jednostavno drukčijeg stila života, kulture i načina razmišljanja, i to je ono što ja želim upoznati i shvatiti. Sljedeće putovanje planiram u Australiju i Novi Zeland, a dalje, kamo god me put odnese - zaključuje Tomislav.
Komentari (0)
Komentiraj