Krešimir Međeral Sučević, simpatični lovac iz kviza Potjera koji će uskoro nastupiti i u showu Zvijezde pjevaju, svjetski je putnik. Do sada je posjetio nevjerojatne 54 zemlje: uglavnom je riječ o Europi i jednom dijelu Azije, Australiji i Novom Zelandu, Afriku zasad "zastupaju" samo Sejšeli, a Ameriku Kuba. Prvo pravo putovanje na koje je krenuo bilo je 2006. godine, kada je s prijateljem sjeo u automobil te su iz Živogošća otišli na izlet u Sarajevo. Tada se rodila ideja da bi iduće godine mogli u Crnu Goru, a kad su već tamo, i u Albaniju…
- I tako je počeo niz putovanja u kojima smo svakog ljeta dodavali sve veću udaljenost da bismo 2013. došli do Irana. Nakon toga životne su nas okolnosti preusmjerile, pa sad više nemamo vremena za zajednička putovanja. Ali mene nedostatak društva nikada nije sprečavao u nakani da nekamo otputujem, tako da sam još i u međuvremenu, a posebno nakon 2013., podosta putovao i sam - kaže Krešo.
Najbolje, najpoučnije i najzanimljivije putovanje na kojem je bio jest desetomjesečni put od Hrvatske do Novog Zelanda, bez upotrebe zrakoplova. Neobično za osobu koja voli putovati, ali Krešo se dugo bojao letjeti. Bio je svjestan, priznaje, da mu to ograničava radijus kretanja, pogotovo zato što ga je Novi Zeland privlačio još od djetinjstva, znatno prije nego što je Peter Jackson pokazao svijetu ljepote svoje zemlje. I znao je da će se ili morati pomiriti s time da će Novi Zeland vidjeti samo na fotografijama ili da će pretrpjeti strah i sjesti u avion.
Krešimir na vrhu Baldwin Streeta u novozelandskom Dunedinu, najstrmijoj ulici na svijetu
- Onda mi je sinulo da bih mogao pokušati do Novog Zelanda doći kopnenim i morskim putem - naposljetku, tako su svi prije 20. stoljeća onamo dolazili. Trebalo je samo sjesti i isplanirati, vidjeti koliko bi takva akcija trajala i koštala, pokušati uzeti neplaćeni godišnji od poslodavca… Mogu reći da mi se poklopio niz sretnih okolnosti i tako sam u proljeće 2015. krenuo na to putovanje. Deset i pol mjeseci, preko 16 država. Uspio sam bez zrakoplova doći do Istočnog Timora, onda sam, nažalost, zbog nedostatka strpljivosti da čekam koliko god treba da naiđe neki brod koji plovi prema Australiji, sjeo u zrakoplov i preletio tih sat i pol. Od Australije do Novog Zelanda našao sam brod, ali omjer cijene i trajanja putovanja bio je vrlo nepovoljan, pa sam se i tu odlučio na trosatni let umjesto jednotjedne plovidbe - sjeća se Krešo.
Na putovanju je praktički u realnom vremenu vodio i blog, koji već dulje vremena planira izdati kao knjigu, ali nikako da sjedne i uredi tekst. Bit će u sljedećih nekoliko godina, siguran je.
- Bilo je to putovanje na kojem sam poprilično upoznao sebe i svoje mogućnosti, ali i na kojem sam naučio mnogo toga o kulturama kroz koje sam prolazio. Bilo je puno frustracija, osobito u Kini i Indoneziji, dvjema državama koje su me iscijedile, ali bilo je i predivnih događaja, spontane ljudske dobrote, krasne prirode, neobičnih specijaliteta… U punom smislu riječi, putovanje života. Teško da ću ikada biti u prilici ponoviti nešto slično, u takvom opsegu. Ipak, sretan sam jer sam ostvario ono o čemu mnogi samo sanjaju - dodaje Krešo.
Na putovanjima je bilo svega: od sudara, pokušaja pljački, ružnog vremena... Najgore mu je bilo lani, kad je sa suprugom bio deset dana u Portugalu, od čega je sedam dana padala kiša.
Krešimir Međeral Sučević sa suprugom u Jökullsárlönu na Islandu
- Drugog je prijatelja u Erevanu ugrizao pas, a u čitavom gradu nismo mogli naći cjepivo protiv bjesnoće, tako da se morao vratiti u Tbilisi po njega. Ja sam u taksiju u Islamabadu ostao bez mobitela (ispao mi je iz džepa), kada sam kasnije nazvao broj, javio se izvjesni Faisal, rekao da je to mobitel koji je pronašao i da je sada njegov. U Phnom Penhu su mi lopovi na motociklu pokušali ukrasti torbicu s fotoaparatom. Na Kubu sam išao u vrijeme svojega godišnjeg odmora, u kolovozu, i dobrano se napatio bauljajući s ruksakom na plus 35 uz stopostotnu vlagu - sjeća se.
Za lokacije ima beskonačno strpljenje i voljan je čak i onima koje mu se nisu svidjele pružiti još jednu priliku, nakon nekog vremena. Među tima je i rumunjski grad Oradei, u kojem je prvi put bio 1998. godine i bilo je tmurno, grozno siromašno, oronulih fasada... Kad je došao opet, 2010. godine, jako mu se svidjelo.
- S druge strane, grad koji me beskrajno fascinira svojom kulturom, poviješću, dinamikom, hranom i položajem je Istanbul. Obožavam ga i uvijek mu se rado vraćam. Od gradova koji su me oduševili, još bih izdvojio Esfahan i Širaz u Iranu, Hanoi u Vijetnamu, George Town u malezijskoj državi Penang, Singapur, Melbourne i Sydney u Australiji te novozelandski Wellington.
U Europi bi to bili London, Lisabon, Barcelona i Riga - dodaje.
Što se hrane tiče, kaže da je najneobičnija jela probao u Kambodži. Bile su to pržene tarantule, kukci poput cvrčaka i škorpiona, a u tanjuru su mu bili termički obrađeni zmija i krokodil. Ima toga još: u Australiji je probao pizzu s emuom te klokanom, a na Islandu hákarl, specijalitet od mesa morskog psa koje se ostavi truliti više mjeseci kako bi ga se konzerviralo.
- Smrdi po amonijaku, a okusom pomalo podsjeća na camembert. Dok ne pretjerate, onda imate osjećaj da ste se nagutali dezinfekcijskog sredstva. Zanimljiv je i durian, voće iz jugoistočne Azije, koje po teksturi podsjeća na kremu za kremšnite, a smrdi na pljesnivi luk. Od malo manje neobičnih, u Turskoj sam jeo puding koji se radi tako da se raskuhaju pileća prsa i stvori želatinozna masa kojoj se potom dodaje mlijeko. U Iranu, pak, slično rade od janjećeg mesa, s dodatkom jogurta, sjemenki nara, limunova soka i šećera - kaže Krešo, koji je inače doktor lingvistike, pa nas je zanimalo jesu li putovanja poboljšala njegovo znanje jezika. Kaže kako su mu neki jezici dovoljno ušli u uho tijekom boravka u određenoj zemlji da se već počeo snalaziti i imao potrebu produbiti svoje znanje nakon povratka. To su turski, farsi i malajski.
No, bilo je i drugačijih situacija.
- Odabir destinacija katkada me ostavljao bespomoćnim čak i s engleskim, budući da sam išao u krajeve u kojima se ni s tim jezikom ne može doći daleko. Kina je u tom pogledu bila ekstrem, budući da sam prolazio manje turističkim krajevima, a nisam se mogao osloniti čak ni na guglanje natpisa kako bih barem znao što je preda mnom. Osobit izazov bili su jelovnici u restoranima.
Nije problem bio u strahu da ne znam što će mi donijeti - pojeo bih i štakora ako znam da je to štakor - već u posvemašnjoj nepraktičnosti u kojoj nisam znao što su juhe, što glavna jela, što prilozi, a što deserti. Na sreću, uvijek bi se našao netko tko bi znao makar toliko rudimentarni engleski da upre prstom u neku stavku na meniju i kaže 'čikn'. Ionako je hrana bila dovoljno začinjena da se nije ni osjetilo koje je meso u njoj - dodaje s osmijehom.
tarantule za večeru u Phnom Penhu
Priznaje da ga na neprestana putovanja, na kojima mu društvo pravi i supruga Vanja, tjera zazor od rutine. Na putovanjima mu vrijeme sporije prolazi, a i natrpano je iskustvima. Osim toga, dodaje, tamo negdje postoji svijet koji čeka biti upoznat, znamenitosti koje čekaju biti viđene, hrana koja čeka biti kušana...
- Prije nekoliko sam mjeseci napravio okvirni plan koje bih još sve destinacije želio posjetiti u životu i koliko bi mi otprilike vremena trebalo da ih razgledam bez neke pretjerane žurbe. Ispalo je da bi mi za to trebalo sveukupno jedanaest i pol godina neprekidnog putovanja. I to je sad ono prokletstvo izbora - ako imaš toliko vremena na raspolaganju, onda si najčešće premlad da bi stigao zaraditi dovoljno novca za to sve; ako pak imaš novca, onda si već dovoljno situiran da imaš i druge obaveze.
Nisam siguran hoću li ikada doći do kraja toga popisa, ali trudim se uživati u svakom putovanju, čak i na obližnje destinacije koje sam posjetio već mnogo puta - kaže Krešo, na čijem je popisu želja posjet Japanu, Izraelu, Rusiji, Butanu... I, da si ne lažemo, mnogim drugim zemljama.
Komentari (0)
Komentiraj