Najpoznatije hodočašće svijeta pretvorilo se u dernek: ‘Užas, gori su od britanskih huligana!‘

Pet mladih hodočasnika na biciklima velikom brzinom jure niz stepenice do trga Obradoiro ispred katedrale u Santiagu de Composteli - i prilično uplaše dvojicu svećenika koji šeću. Samo nekoliko metara dalje dvadesetak Meksikanaca uz ples i pjesmu proslavlja svoj dolazak. "Llegamos, llegamos!" „Tu smo, tu smo!", viču na sav glas, piše Deutsche Welle.

Ove godine vlada velika gužva na Putu svetog Jakova (El Camino de Santiago, Put za Santiago). Hodočasnička uprava (Oficina del Peregrino) u Santiagu de Composteli je objavila da je do sada već više od 430.000 hodočasnika dobilo potvrdu o prijeđenom hodočasničkom putu. To je dobrih 20 posto više nego u cijeloj rekordnoj 2019. godini. Pri tome treba uzeti u obzir da mnogi ne podižu certifikat, pa dakle ne ulaze u statistiku.

Građani su očajni

U hodočasničkom mjestu u sjeverozapadnoj Španjolskoj, koje je u Njemačkoj postalo popularno zahvaljujući knjizi njemačkog komičara i autora Hapea Kerkelinga „Ich bin dann mal weg”, blagajne su punije nego ikad. Vlasnici (u međuvremenu) veoma skupih hotela, privatnog smještaja, suvenirnica i restorana zadovoljno trljaju ruke.

Ali, nisu baš svi sretni i zadovoljni. Jer, za razliku od Lourdesa u Francuskoj ili Fatime u Portugalu, mnogi na Put sv. Jakova ne kreću iz religioznih i pobožnih pobuda.

Hodočasnici iza sebe ostavljaju sve više smeća, sve je više buke i vandalizma. Mnogi stanovnici grada koji je pod zaštitom UNESCO-a su ljuti ili očajni.

„To je trend koji je počeo prije nekoliko godina, ali ove godine je bilo posebno loše, ljeti je na trenutke bilo jednostavno nepodnošljivo", kaže Beatriz njemačkoj novinskoj agenciji dpa. Priča da joj se bilo teško koncentrirati dok je radila od kuće zbog stalne buke vani.

„Ako dođete u grad u grupi od 40 hodočasnika u sedam ujutro, morate shvatiti da ljudi tamo žive, rade, uče i spavaju. Ne možete vikati na sav glas. Radi se o poštovanju", kaže ona.

"Još jedna litra…”

U centru glavnog grada Galicije danju je vrlo bučno. A navečer još bučnije. Posebno na ulici Rua de Franco. Ponoć je, a barovi i restorani duž 400 metara dugačke ulice nedaleko od katedrale su puni. Ponekad su pred lokalima vrlo dugi redovi. „Još jedna boca, narode?" - doziva jedan Talijan za dugačkim stolom, a grupa uglas odgovara: „Siiii, un‘altra bottigliaaaa!"

Često možete prepoznati lokalno stanovništvo po tome što kolutaju očima ili ubrzavaju korak dok prolaze. "Ovdje je skoro isto kao u Ballermannu (poznata party lokacija na Mallorci, prim. red.)!", uzvikuje 21-godišnjak iz Hamburga. „Nedostaju samo plaža i more." On to mora ponoviti tri puta iz blizine, skoro vrišti, toliko je glasno. Mršavi dečko nije bio oduševljen kada je s roditeljima krenuo na 500 kilometara dug put od Mirande de Ebro do Santiaga - ali je sada "potpuno iznenađen i sretan".

Dragulj vjerske arhitekture

Santiago de Compostela nije samo dragulj vjerske arhitekture i popularno mjesto hodočašća, jer kršćani vjeruju da je katedrala podignuta iznad groba apostola svetog Jakova Starijeg. To je i stari sveučilišni grad koji je oduvijek ugošćivao mlade iz zemlje i inozemstva. Većina studenata, mada i oni vole izlaske i partyje, govore da je ponašanje hodočasnika grozno. Tog je mišljenja i Beatrizina kćer Clara.

„Nisam bila ovdje tokom ljeta, ali prijatelji su mi poslali video snimke na kojima su velike i bučne gomile hodočasnika. Bilo je strašno, nikada ranije nismo imali ništa slično ovdje." I dodaje da je na ulicama sve više smeća, a trgovinama sve više krađa.

Kao i mnogi ovdje, Clara poziva na „više poštovanja“. Neki čak govore i o „ratu“: hodočasnici često dolaze s megafonima, bubnjevima ili trubama – a onda se na njih povremeno izlijevaju kante vode s balkona.

„Tjeraju nas iz našeg grada"

Policija je priopćila da je kriminal 2022. u odnosu na prošlu godinu porastao za oko 30 posto u cijeloj Galiciji, a također i u Santiagu. No ne žele komentirati ima li to veze sa sve većim brojem hodočasnika. Kritizira se i po medijima i društvenim mrežama. Poznate dnevne novine El Mundo pisale su o hordama posjetitelja koji "prostački vrište" i "mokre gdje stignu". Masovni turizam "kao u Veneciji ili na Mallorci" dovodi grad s 96.000 stanovnika i ograničenom infrastrukturom "na rub kolapsa". Javni prijevoz je često pretrpan, suvenirnice i barovi su potisnuli tradicionalne trgovine. Zbog procvata platforme za iznajmljivanje soba i stanova Airbnb vlada dramatična nestašica stambenog prostora za lokalno stanovništvo. „Tjeraju nas iz našeg grada", rekao je jedan ogorčeni građanin internetskom portalu Galiciapress.

Na društvenim mrežama posjetitelje se uspoređuje s „pljačkaškim Hunima” i „britanskim nogometnim huliganima”. To nije pretjerivanje, kaže Monse Vilar, predsjednica udruženja građana „A Xuntanza”. Ona objavljuje video snimke na Facebooku na kojima se vidi kako ogromne grupe hodočasnika izlaze na ulice i zaustavljaju promet. Vilar kaže: „To je necivilizirano i neodgovorno ponašanje, gore od buke. Ovo nije zabavni park, to je naseljeni prostor."

Procvat nakon knjiga Paula Coelha

Regionalni mediji upozoravaju da bi Put za Santiago mogao "doživjeti propast zbog vlastitog uspjeha". Sedamdesetih godina prošlog stoljeća rijetko tko je kretao na Put svetog Jakova. Tada je bilo svega nekoliko desetaka hodočasnika godišnje. Čak i nakon posjeta popularnog pape Ivana Pavla II. ova se brojka nije popela na više od 2.000 (1982.) i 5.000 (1989.) u cijeloj godini. Procvat je došao s djelima brazilskog književnika Paula Coelha. Godine 1993. prvi put je broj posjetitelja bio veći od 100.000, a 1999. godine je premašio 150.000. Nakon što je objavljena knjiga popularnog njemačkog komičara i autora Kerkelinga, hodočasnici iz Njemačke su postajali sve brojniji i sada su na drugom mjestu, odmah iza Španjolaca. Prema službenim podacima, u ovoj godini ih je do sada bilo skoro 25.000.

Čak i ako turizam u Santiagu, kao i drugdje, više nije ograničen na ljetne mjesece, građani se nadaju da će do sredine ožujka ipak imati malo mira.

„Ali svi strahujemo, posebno zbog idućeg ljeta. Bit će to pakao", kaže arhitekt Juan Carlos. „Moji roditelji su u mirovini i imaju novaca, srećom mogu otputovati. Žele se opustiti na Ibizi. Kažu da je tamo ljeti mirnije nego ovdje", piše Deutsche Welle.