'Spreman sam za neljudske uvjete u bijeloj pustoši: 50 dana hodat ću na skijama vukući 130 kilograma teške saonice sve do Južnog pola'

Posve sam, bez dostave hrane i opreme te bez upotrebe vanjske energije, putopisac i fotograf Davor Rostuhar u studenome ove godine sprema se krenuti prema najjužnijoj točki na Zemlji.

- Već stotinama godina krajnji cilj svih velikih istraživača je osvojiti tri ključne točke na svijetu: Sjeverni pol, Južni pol i Mt. Everest – uvodi nas u svoju priču veliki avanturist Rostuhar.

- Moj veliki uzor je Stipe Božić koji je 1979. bio je prvi Hrvat na Mt. Everestu, a 1999. na Sjevernom polu. Na Južni pol nije stigao, pa je to tako ostala posljednja velika klasična ekspedicija koju još nije napravio nitko iz Hrvatske ili šire regije - objašnjava Rostuhar, čiju je ekspediciju podržao i najbolji hrvatski skijaš Ivica Kostelić koji se nedavno s ozeblinama vratio s Grenlanda.

Bijela pustoš

Tridesetpetogodišnji Rostuhar autor je šest knjiga: “Degustacija slobode”, “Džungla”, “Na putu u skrivenu dolinu”, “Samo nek’ se kreće” i “U zemlji zmaja”, koje su putopisne, te velike fotomonografije “Hrvatska iz zraka” koja je sažela njegov veliki projekt na kojemu je radio čak sedam godina, kada god je bio u Hrvatskoj.

Posebno je ponosan što uspijeva živjeti od prodaje knjiga i fotografija kojih ima mnogo jer već 16 godina putuje svijetom i prošao je kroz stotinjak zemalja, najčešće u potrazi za divljinom i domorodačkim narodom. Sada, pak, ima novi san. Polarni san.

Davor Rostuhar

Ekspedicija na Južni pol smatra se uspješnom samo ako se prijeđe put od obale Antarktike do Južnog pola, što na najlakšoj Hercules ruti iznosi čak 1200 kilometara.

- Ja se taj put spremam prevaliti u 50 dana - najavljuje Rostuhar. U bijeloj pustoši bez ljudi, bez brda i bez travke preživjet će zahvaljujući opremi koju će vući sa sobom.

- Hodat ću na skijama vukući 130 kg teške saonice bez dodatne snage poput pseće zaprege ili motornih saonica - objašnjava.

Mnogi su stigli na Južni pol, no u ovakvim uvjetima taj je pothvat dosad izvelo samo 20 ljudi iz samo sedam država – Norveške, Velike Britanije, Rusije, Južnoafričke Republike, Australije, Njemačke i Poljske.

- To znači da je više ljudi bilo u svemiru nego što je poduzelo ovu ekspediciju - zaključuje Rostuhar i objašnjava nam svoj cilj.

Davor Rostuhar

- Kao što je Stipe Božić doveo Hrvatsku među najcjenjenije zemlje u alpinizmu, tako bih ja želio doprinijeti tome da Hrvatska uđe u klub najuspješnijih zemalja u polarnim ekspedicijama - povjerio nam se Rostuhar koji nakon povratka planira napisati knjigu. Već ima na umu i radni naslov – Polarni san.

- Nadam se da ću i ja nekoga motivirati da slijedi svoje snove - poželio je.

Intenzivne pripreme

Rostohar se intenzivno priprema za Južni pol. Stručnjaci su mu pripremili plan prehrane za ekstremne uvjete prema kojem će morati dnevno unositi 7000 kalorija. A kako bi mogao ponijeti što više hrane, bitno je da bude što lakša. Zato nosi hranjive namirnice bogate kalorijama i mastima.

- Nosim hladno dehidriranu hranu, zobene pahuljice i orašaste plodove, ali naravno i pršut i kobasice i čokoladu. Zapravo ovo je jedinstvena situacija u kojoj mogu pojesti čokolade koliko god želim i ona me neće udebljati - objašnjava Rostuhar.

- Svakodnevno treniram po preporukama profesora Vučetića s Kineziološkog fakulteta. Trčim, vježbam u teretani i vučem gume - nabraja. Vučenje guma je najbolji trening za polarne ekspedicije, pa ih vuče po Savskom nasipu i Sljemenu kako bi trenirao izdržljivost. No, ističe da je za njega tih 1200 kilometara zahtjevnije mentalno nego fizički.

Je li vas strah?

- Naravno! - brzo odgovara. - Ako kontroliraš i pametno koristiš strah, on se može pretvoriti u oprez, no ako on tebe kontrolira, oduzme ti sve snove – zaključuje Rostuhar, kojeg na Južnom polu očekuju ekstremni uvjeti iako će tamo u studenom biti ljeto.

- Ljeto traje od studenog do veljače, ali uvjeti su puno ekstremniji nego kod nas zimi. Temperature se kreću od -15 do -40 i vrijeme je većinom stabilno, dok se zimi temperatura spušta i do -80 uz ogromne oluje. Uvijek je sve prekriveno ledom i konstantno puše jak katabatički vjetar, s pola prema obali, ravno u prsa - objašnjava Rostuhar.

Neistraženo područje, izvan utabanih staza, opasno je zbog ledenjačkih pukotina u koje se može upasti, no Rostuhar će pratiti Hercules rutu kojom je prošlo najviše istraživača i koja, kako tvrdi, nema pukotina.

- Ma, više ljudi strada na Velebitu ili Mt. Blancu nego tamo. A i nisam ja hazarder. Ne srljam u opasnost, sve radim oprezno i pametno - racionalno će Rostuhar, koji kaže da je led na vrhu, na 3000 m nadmorske visine, debeo i do 4 km. Da se taj led otopi, kaže, razina mora i oceana povisila bi se za 70 metara.

Druga opasnost su hladnoća i ledeni vjetar, a maleni šator bit će mu jedina zavjetrina. Iako malen, taj je šator poseban jer je napravljen od otpornog materijala i dizajniran u obliku tunela kako bi se opirao vjetru.

Davor Rostuhar

- Postavlja se u smjer vjetra, pričvršćuje klinovima, i ako je vedar dan s temperaturom oko -30, u šatoru će se stvoriti efekt staklenika i bit će ugodno, stoga mogu nesmetano spavati i kuhati – rekao je Rostuhar, priznavši da uvijek postoji strah da će vjetar otpuhati šator i tako dovesti cijelu ekspediciju u pitanje, no spreman je i za takav scenarij jer na saonicama uz obavez­nu vreću za spavanje vuče i dodatnu bivak-vreću, nešto između velike vreće za spavanje i šatora.

- Vreća za spavanje je otporna do -50, a ja sam je testirao na -30 u Norveškoj i bilo mi je toliko toplo i ugodno da sam mogao spavati u donjem rublju, dok su izvan šatora neljudski uvjeti, koje nitko ne može preživjeti bez kvalitetne opreme – rekao je Rostuhar. Kaže da je vrlo neobično i teško opisati taj osjećaj kada se dobro osjećaš u neljudskim uvjetima.

No, nas je zanimalo kako se u ekstremnim vremenskim uvjetima obavljaju svakodnevne potrebe. Kako se kuha u šatoru?

- Napravi se rupa u snijegu, gdje se postavi benzinsko kuhalo pomoću kojeg prokuhavam vodu za piće i grijem dehidriranu hranu. Veći obroci su doručak i večera kada se obrok priprema i jede u šatoru, a tijekom dana se svakih sat vremena radi pauza od 5 do 10 minuta kako bi se pojeo neki manji obrok poput orašastih plodova ili energetskih pločica – objasnio je Rostuhar.

Gdje obavljate nuždu?

- Ah, gdje te zatekne. To je bijela pustinja, nema grma iza kojeg bi se sakrio. A nemam niti potrebe skrivati se jer nema nikoga osim mene – rekao je.

A što je s održavanjem osobne higijene?

- Na takvoj hladnoći zapravo nema mirisa, niti smrada. Ljudi obično prođu cijelu ekspediciju u jednom kompletu odjeće. Ne nose sapune i rezervnu odjeću. A ako se lagano krećeš, u optimalnom ritmu, ni ne znojiš se – uvjerava nas Rostuhar.

Što ako vam se nešto dogodi? Jeste li u kontaktu s vanjskim svijetom?

- Obavezno moram imati satelitski telefon jer svaka ekspedicija mora biti u kontaktu s bazom Union Glacier koja je smještena na startu. Moram imati i uređaj za praćenje jer ljudi u bazi svakodnevno prate moj napredak. Moram im se javljati svaki dan, a ako se slučajno jedan dan ne javim, odmah šalju helikopter po mene – upoznaje nas Rostuhar s ekspedicijskom praksom.

Koje još bitne stvari Rostuhar planira ponijeti na ekspediciju.

- Nosim jednu debelu pernatu jaknu i barem tri kompleta rukavica. Ne smije se riskirati da mi koju otpuše vjetar ili da mi ispadne po putu. Važno je da rukavice budu u slojevima. Treba imati jedne uske, uz ruku, koje se nikad ne skidaju, osim u šatoru. Jedne malo šire s prstima, koje su praktične jer se s njima mogu obavljati radnje, i jedne velike, debele, pernate – objašnjava Rostuhar te nabraja ostale stvari koje nosi: - Tri maske za lice, pet do šest raznih stakala za naočale, dva do tri mobitela s glazbom, fotografijama i filmovima. Dvije ili tri GPS navigacije i dva satelitska telefona, za svaki slučaj. Duplo kuhalo, fotoaparat, solarne ploče za struju koje su jako tanke i rasklopive, te zajedno s baterijom koju pune teže samo 800 grama, a daju dovoljno energije za sve uređaje koje nosim - rekao nam je Rostuhar i dodao da je najbitnije biti slojevito odjeven. - Noge je dovoljno zaštititi s dva sloja odjeće. Nosit ću duge gaće i vjetronepropusne hlače. Gore je ipak potrebno odjenuti tri sloja. Tanku majicu uz tijelo, jaknu od flisa i debelu vjetronepropusnu, a za vrijeme pauze se preko svega navlači još velika pernata jakna - objasnio je Rostuhar i uvjerio nas da je spreman za osvajanje Južnog pola u samo 50 dana.

Crowdfunding kampanja

No, dok organizacijske i fizičke pripreme teku odlično - zapelo je na financijama.

- Godinu dana kucao sam na vrata brojnih tvrtki, pokušavajući dogovoriti sponzorstva, no malo se vrata otvorilo. Skupio sam svega polovicu sredstava potrebnih za projekt, ali ne odustajem – uporan je Rostuhar.

Ukupni troškovi ekspedicije su 200.000 dolara. U posljednje dvije godine Rostuhar je uz pomoć Kluba za ekspedicionizam i kulturu, odnosno malog tima koji čine njegova djevojka i asistentica Anđela te kolegica Valerija uspio sakupiti 110.000 dolara.

Djevojka Anđela, koja mu je najveća podrška, u Klubu vodi logistiku.

- Nas troje radi­mo u Klubu za ekspedicionizam i kulturu, a volonterski nam puno pomažu i moji roditelji. Mama Ružica vodi knjigovodstvo i administraciju, a tata Marijan vodi skladište, dostavu i slanje knjiga i fotografija. Dok Anđela, Valerija i ja organiziramo predavanja i izložbe, prodajemo moje knjige i fotografije kako bismo sav prihod mogli uložiti u ostvarenje ekspedicije Polarni san – objašnjava Rostuhar.

- Uložili smo 50.000 dolara vlastitog novca i uspjeli smo prikupiti 60.000 dolara od sponzora. Nedostaje nam još ukupno 90.000 dolara – brzo računa, objašnjavajući da 40.000 dolara planira skupiti u crowdfunding kampanji, dok za ostatak od 50.000 dolara računa na čudo.

Crowdfunding kampanju na Indiegogo platformi pokrenuli su početkom ovog tjedna, a do sada je prikupljeno više od 38 posto sredstava, odnosno više od 15.000 dolara.

- Budući da nema redovnih letova za Južni pol, moram iznajmiti charter letove koji stoje 40.000 dolara. Prikupljeni iznos trebao bi pokriti trošak letova iz Južne Amerike na start ekspedicije te s cilja ekspedicije nazad u Južnu Ameriku – objašnjava.

Ostatak od 50.000 dolara potreban mu je za produkciju knjige, predavanja i filma, kao i za dvotjedno istraživanje kontinenta uoči same ekspedicije.

- Planiram putovanje na ledolomcu uz Antarktiku kao uvod u ekspediciju. To vrijeme bih proveo fotografirajući ledenjake, kitove i zadivljujući okoliš kako bih kasnije mogao ukazati na klimatske promjene.

- Svojim radom želim poslati poruku o klimatskim promjenama jer i dalje ima mnogo ljudi koji ne vjeruju da se to događa i da su ljudi sami za to krivi - poručuje Rostuhar, koji bi u studenom trebao krenuti iz najjužnijeg grada na svijetu – Ushuaija, na otoku Tierra del Fuego u Argentini, do baze Union Glacier na obali Antarktika, odakle njegova ekspedicija kreće prema krajnjem cilju.

- Iako je ovo solo ekspedicija, ja ne mogu uspjeti sam – rekao je Rostuhar, koji poziva ljude da novčano podrže njegovu kampanju i prošire vijest. - Nije lako 50 dana ići naprijed i tražiti motivaciju. Osim financiranja, crowdfunding je i jedan ogroman vjetar u leđa - rekao je.

Polarni san, kaže, sanja već 15 godina, a posljednje dvije godine aktivno se za njega priprema.

- Išao sam na pet pripremnih putovanja kako bih se naučio snalaziti u ekstremnim polarnim uvjetima – rekao je Rostuhar i nastavio priču. Prvo je u srpnju 2015. posjetio Svalbard, skupinu otoka u Arktičkom oceanu koja se nalazi sjeverno od Europe i na otprilike pola puta od Norveške do Sjevernog pola.

- Nisam radio ekstremne stvari, nego sam se išao upoznati s uvjetima, učiti o polu i snimati polarne medvjede - rekao je.

Sjeverni prijatelji

Na sjeveru Sibira upoznao je Neneke, narod koji još živi tradicionalnim nomadskim životom.

- Obitelj koju sam pratio na migraciji desetak dana imala je krdo od 3000 sobova, s kojim godišnje prijeđe oko 2000 km, a spavaju u šatorima od krzna - opisuje Rostuhar i kaže da je od njih naučio mnogo o kretanju po ledu, a isprobao je i tradicionalnu odjeću od sobova krzna kakvu su na nosisli istraživači na prvim ekspedicijama, davno prije nego što je osmišljena moderna polarna odjeća.

Posjetio je i krajnji sjever Grenlanda, gdje žive posljednji Inuiti koji se po snijegu i ledu kreću pomoću psećih zaprega, a uvjeti su najsličniji onima na Južnom polu.

- Bio sam deset dana s jednim od posljednjih lovaca na svijetu koji još ide u lov na kitove s kajakom i harpunom - opisuje Rostuhar koji se dva puta pripremao u Norveškoj i učio od najboljih živućih polarnih istraživača.

- Prvi put sam bio na platou Hardangervidda u Norveškoj gdje sam tjedan dana bio na ekspediciji s drugim polarnim istraživačem koji me naučio kako žive i preživljavaju moderni istraživači. Zato sam naučio i sagraditi iglu - prisjeća se. Drugi put je bio na najsjevernijoj norveškoj visoravni Finnmarksvidda, u domovini naroda Sami za koje kaže da su najmoderniji među tradicionalnim narodima koje je upoznao. Sami čak putuju motornim saonicama.

- Tamo sam na mjesec dana išao bez polarnog tutora. To je bila generalna proba - zaključuje.

Tijekom pripremnih putovanja dobio je nekoliko korisnih savjeta. Kanadski polarni istraživač Paul Landry ispričao mu je da neki istraživači prakticiraju kupati se vani u snijegu, no savjetovao mu je da to čini samo kada ima pripremljen šator u kojemu se potom može ugrijati.

Savjete mu je dao i naš najbolji alpinist Stipe Božić.

- Sretan sam što u Hrvatskoj imamo nekoga tko ima takav san, nekoga tko će uvrstiti Hrvatsku među rijetke zemlje kojima je to uspjelo – zaključio je Božić koji je s Rostuharom razgovarao o tome koju opremu ponijeti, koju komunikacijsku opremu i koliko kilometara treba prijeći u jednom danu.

- Najbitnije je da on stigne na Južni pol, a ne koliko brzo će tamo stići. Ako neće za 50, doći će za 52 dana – smatra Božić kojega smo upitali hoće li Rostuhar biti prvi Hrvat koji će osvojiti Južni pol.

- Ma, bilo ih je koji su došli avionom, ali to se ne računa - zaključio je naš poznati alpinist.

Podržite ovu kampanju i ekspediciju!