Južni pol obilježen je na dva načina. Točna pozicija Južnog pola obilježena je tablom u spomen na Amundsena i Scotta koji su tu prvi došli 1911/12 godine, a ta pozicija se svake godine pomiče na novu točnu lokaciju jer led na polu teče prema moru desetak metara godišnje. Nedaleko od tog mjesta nalazi se „ceremonijalni Južni pol“ koji je obilježen jednom kuglom okruženom sa zastavama 12 originalnih potpisnica Antarktičkog sporazuma.
Odmah pored geografskog i ceremonijalnog pola nalazi se ogromna zgradurina američke znanstvene stanice u kojoj po ljeti boravi oko 150 ljudi, a zimi pedesetak. Van te velike građevine postoji još nekoliko raznih objekata koji služe za znanstveno proučavanje leda ispod nas i svemira iznad nas. Trudim se organizirati posjet stanici pa ako uspije, o tome ću pisati sutra. Znanstvenici na Antarktici ne vole previše posjetitelje, bili oni turisti ili ekspedicionisti. U tijeku je hladni rat između znanstvenika i turizma, zato jer znanstvenici drže da se treba držati odredbe Antarktičkog sporazuma koja jasno kaže da je cijeli „posljednji“ kontinent posvećen znanosti i miru, i da je zabranjen razvoj u nekom drugom smjeru, a sa rastom turizma u svijetu, Antarktika postaje sve atraktivnija i sve posjećenija destinacija. Kontinent godišnje posjeti 40 000 turista, i to velikom većinom kruzerom, obalni dio. Do Južnog pola stigne godišnje svega 250-ak turista koji tu dolete avionom (što košta oko 50 000 usd) i još desetak nas koji smo cijeli put od obale prevalili na skijama. Turisti se obično ne zadrže duže od par sati i odmah lete nazad, ali u slučaju da trebaju ostati preko noći, kilometar od znanstvene stanice je ALE-ov kamp u kojem sam i ja sada smješten.
Ako dođeš u taj kamp ravno iz Union Glaciera, vjerojatno imaš osjećaj da si pao s konja na magarca, jer tu nema tuševa, nema grijanih kontejnera, nema komotnih šatora za spavanje nego spavaš u svojem malom šatoru… Ali ako dođeš ovdje nakon što si 47 dana proveo na ledu, onda ti je ovo luksuz bez premca. Kamp vode samo dvije osobe, a kad sam ja jučer došao nije bilo nijednog posjetitelja. Posljednja grupa turista otišla je to jutro s avionom. Nekoliko sati nakon mene došlo je dvoje Norvežana, Astrid i Sivert, koji su ponovili Amundsenovu rutu, iz zaljeva kitova u Rossovom moru, preko Transantarktičkih planina do ovdje, za što im je trebalo 66 dana. I mi smo posljednji posjetitelji ove sezone. A nas petero u kampu se bome odlično zabavljamo.
Sav luksuz kampa na Južnom polu sastoji se od jednog velikog šatora u kojem je i kuhinja i peć, pa je temperatura vrlo ugodna. Pored njega je šator sa kamperskim toaletom. Toliko uživam u stvarima koje su inače toliko obične da na njih nikad ne obraćamo pažnju. Činjenica da mogu sjesti na wc i obaviti što treba dok čitam novi broj Economista koji je stigao sa zadnjim letom. Stol za kojim mogu sjediti k'o čovjek i jesti i pisati. Normalna struja na kojoj mogu napuniti baterije. Sjesti u udobnu stolicu pored peći, dići noge u zrak na drugu stolicu i pisati ove retke. Pa to su takvi gušti da Vam ne mogu opisati!
A hrana! Moram priznati da mi ništa posebno nije nedostajalo. Ničega od hrane ili pića se nisam posebno zaželio. Nisam opsjednuto mislio o hrani koju nemam i žudio za njom, kao što su Norvežani žudili. Super mi je bila sva hrana koju sam imao i mogao bih komotno nastaviti dalje tako jesti. Ali bilo mi je drago ipak pojesti nešto drugo. Osoblje kampa prvo nas je nahranilo sa goveđim gulašom, a potom sa lazanjama i zelenom salatom. Zvuči normalno, „zelena salata“, ali svježa zelena salata na Južnom polu je sve, samo ne normalno.
A danas ujutro: tost, kajgana od jaja koja nisu u prahu, pržena slanina, jogurt i voće. Voće! Ananas, dinja, jabuka, grejp. A za ručak rakovi s avokadom. Pa za desert torta od borovnica s puno šlaga i šampanjac! Pa to je čista senzacija! A onda smo mi otvorili naše specijalitete. Ja sam počastio Norvežane koktelima od Amundsen votke, Red Bulla i leda s Južnog pola, a oni su mene počastili sladoledom koji su dovukli cijelim putem.
Bome smo se izguštali, a i dalje guštamo i imam osjećaj da će narednih dana biti sve većih i većih gušteva ali pitanje da li će mi prijati toliko dobro koliko mi je prijalo sve ovo odmah nakon velike ekspedicije!
Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.
Komentari (0)
Komentiraj