ZAGREB - U proljeće 1989. u Rio de Janeiru, u Ipanemi, blizu bara Veloso u kojemu je Tom Jobim skladao glasovitu Djevojku s Ipaneme, a nedaleko od surferske točke rta Arpoador koja se uvečer boji zlatnom bojom sutona, u ranu zoru jedan je devetogodišnji dječak pronađen ubijen, odbačen na glavnu ulicu toga otmjenog kvarta zamotan u tepih, s kartonskom porukom obješenom oko vrata: “Ubio sam te jer nisi išao u školu i nemaš pravo na budućnost. Vlada ne smije dozvoliti da gradske ulice budu preplavljene takvom djecom”. Uzrok smrti bilo je davljenje.
‘Čišćenje’ ulica
Tih sam večeri viđao djecu iz favele kako kod Ribarske kolonije na rubu Copacabane i rta Arpoador neumorno trče uz vodeni rub, povlačeći za sobom neobuzdanog zmaja koji bi se samo ponekad vinuo u visine. Bilo ih je uvijek više od deset na jednog zmaja sklepanog od papira, ali to ih nije ometalo da dugo u noć uživaju u zajedničkoj igri.
Na ulicama Brazila 12 milijuna djece živi prepušteno samima sebi. Patricio Hilario da Silva je, kako sam čuo, vjerojatno bio dijete siromašnog sjeveroistoka Brazila ili devastiranog amazonskog pojasa, poput mase druge djece koja, često i bez ikakvog papirnatog traga postojanja, nastanjuju favele na oštrim crnim brdima grada Rio de Janeira. Te je godine u Riju ubijeno oko 400 djece.
“Rat protiv djece,” kako su tu tragediju zvali neki stanovnici Rija, kulminirao je i svijetom odjeknuo četiri godine poslije, 1993., masakrom kod crkve Gospe od Candelarije u centru Rio de Janeira gdje su pripadnici tzv. eskadrona smrti, među kojima je bilo i pripadnika vojne i civilne policije izvan službe, u jednoj noći strijeljali osmero djece, većinom prosjaka i nešto sitnih lopova koji su živjeli oko crkve i hranili se u crkvenoj kuhinji. Povod osvetničkom noćnom blitzkriegu na djecu navodno je bilo kamenje koje je grupa delinkvenata taj dan bacila na policijski auto u prolazu.
Uloga države
Godine 1994. u državi Rio de Janeiro ubijen je 1221 maloljetnik, gotovo troje djece dnevno, 570 ih je bilo ubijeno vatrenim oružjem, a 344 ubijene djece bilo je mlađe od 11 godina. Eskadroni smrti, iako ilegalni još od sedamdesetih, i dalje postoje. Nazivali su se i Osvetnicima, pretvarali u razne paramilicije, a zatim se pojavljuju pod etiketom privatnih službi sigurnosti.
Tania de Almeida, predsjednica suda u Duque de Caixasu, ovako je u Kopenhagenu 1995., na Konferenciji o uličnoj djeci, opisala začarani krug: “Moćne elite u Riju plaćaju privatnim agencijama da se brinu za njihovu sigurnost; te agencije vode bivši policijski načelnici ili časnici vojne policije; njihovi podređeni traže zaradu izvan službe zbog mizernih plaća; potaknute krugom nedodirljivosti, agencije se upuštaju u čišćenje ulica u korist nezadovoljnih trgovaca; čišćenje ulica najčešće se svodi na eliminaciju siromašne djece koja su označena kao jedan od izvora problema društva. Osoblje tih agencija uvelike se sastoji od profesionalnih ubojica koje štite pojedini visokopozicionirani državni službenici, jednom i sami u istom poslu”. Prema izvještajima iz tog vremena, gotovo 90 posto ubojstava brazilske djece i adolescenata koji su živjeli u bijedi, bez državne zaštite, nije riješeno.
Brutalni grad
Kako rekonstruirati prošlost ili konstruirati budućnost djeci poput maloga Patricija i tisuća bezimenih koji žive u favelama ili su, izgurani iz svojih prirodnih staništa kao što je to amazonski pojas, sasvim prepušteni ulici jer su silom ili milom ostali bez roditelja, bez ikoga svoga? U mnogim dijelovima Amazone gramzive korporacije su devastacijom šuma izgurale mase ljudi na otvoreno, na puškomet, i cijele zajednice prisilile da zaglave u favelama Manausa, Sao Paula i Rija. Obitelji su se, u borbi za golu egzistenciju, raspadale, razilazile. Djeca su ostajala siročad. Napuštena i primorana boriti se za život svaki dan iznova, ta “djeca jaguari,” kako ih zove amazonska antropologinja i pjesnikinja Marcia Theophilo, ne uspijevaju se ukalupiti u betonsku džunglu toliko nemilosrdniju od kišnih šuma u kojima su rođeni. Završavaju kao lak plijen lancima prostitucije i narkobandama.
16 izraza za zeleno
U Amazoni ima plemena koja znaju i šesnaest izraza za varijante zelene boje, ali osnovni uvjeti opstanka u velikim gradovima nedokučivi su im jer znaju živjeti samo u suglasju s prirodom i bićima oko sebe.Dvadeset godina poslije, na brodu kojim sam iz Manausa plovio uzvodno Rio Negrom do Moure i rijekom Rio Jauaperi do rezervata Xixuau, sjetio sam se opet Patricija Hilarija da Silve i ostavljene djece na ulicama ili u košnicama favela Rija i Sao Paula, od kojih su neki ovdje rođeni ili su, barem po roditeljima, na neki način povezani s nepreglednim prostorima koja mi često zovemo pluća svijeta.
Postoji jedna divna mala škola u rezervatu Xixuau, području u samom srcu Amazone, blizu ekvatora, 36 sati uzvodno od Manausa rijekama Rio Negro i Rio Jauperi.
Rezervat Xixuau nalazi se u pojasu od samo 30 posto netaknute amazonske šume, u donjem toku rijeke Rio Branco, u državi Roraima. Iznimno je vrijedan jer je jedno od posljednjih mjesta gdje priroda živi isto kao prije 50.000 godina. Pristup je moguć samo riječnim putem, a put traje oko dan i pol od luke u Manausu, glavnom gradu Amazonije. Hidroavion je skup i poziva ga se samo kad je život u pitanju.
Umjesto zvona leptiri
Escola de Xixuaua je u mjesnoj lučici, društvenom središtu mjesta. Ona je jutarnji dom desetero do 15 djece. Na putu do škole djeca su uvijek vesela i vidi se da vole svog učitelja koji ni sam ne zna najbolje čitati niti pisati, ali nitko mu se to od roditelja ne usudi reći jer je iz njihova sela i vjeruju da bi ga rastužilo njihovo nepovjerenje. Pred školom se svako jutro okuplja jato žutih leptira koji se pojavljuju iznenada, otplešu svoj vrtložni ples i iznenada se rasprše. Glavna atrakcija škole je mali kajman, dug četiri do pet metara, sin Lucifera, kako se zvao prijašnji kajman koji je, čim je dostigao predviđenu kajmansku starost, nestao u nepoznatom smjeru. S Luciferovim sinom sklopljen je zanimljivi pakt.
Život u raju
Ujutro kada u lučici, koja je od škole udaljena pet-šest metara, čiste ribu ili peru rublje, postave mu na obalu dvije ribe i onda se kajman popne na obalu, uzme plijen i nestane u gustišu. Djeca se zatim mogu kupati nesmetano cijeli dan do otprilike četiri popodne kad opet, tijekom priprema za večeru, ostave dvije ribe na zemlji, metar-dva od vode. Luciferov se sin opet pojavi i ako nema ljudi oko riba, popne se na obalu po večeru te polako otpliva dalje.
U pet sati, bila tropska kiša ili sunce, svi u mjestu igraju nogomet na šumskom igralištu. Igraju svi zajedno, djeca i odrasli, muški i žene. Sama škola ne traje dulje od nekoliko školskih sati i vidi se da su djeca cijelo vrijeme sretna i zaigrana. Odrasli izgledaju smireni i zadovoljni životom u Xixuauu.
Komentari (0)
Komentiraj