Ranije ove godine proslavila sam svoj 40. rođendan i stvari baš i ne izgledaju kako sam ih prije zamišljala, piše novinarka Sali Hughes u svojoj kolumni za britanski Telegraph.
Ako producenti ikad požele snimiti dokumentarac 'Tajni život 40-godišnjaka', evo koje bi stvari trebali uzeti u obzir:
1. Govorimo 'ne' svim stvarima koje smo možda ranije prihvatili. To uključuje i bilo kakvo druženje koje zahtijeva duže stajanje. Umjesto da idem u cjelonoćno izlazak, radije provodim vrijeme družeći se kod kuće i sjedeći. Ako negdje izađem, muzika mora biti dovoljno tiha da mogu razgovarati. Preferiram mjesta na kojima konobari dolaze do stola, prilaz šanku mora biti prohodan, a wc čist. Bez pogovora.
2. Bol postaje poznata stvar. Svaki put kad pomaknem vrat ili zglob nakon određenog vremena neaktivnosti, čujem kvrckanje. Sada mi trebaju i naočale.
3. Želimo manje prijatelja, ali onih boljih. Nemam vremena za tračeve i ljude u koje nemam povjerenja. Prijateljstvo vam je bitno, no one koji vas ne vole, jednostavno izbacite iz života bez puno zamaranja zašto je to tako.
4. Ne želimo unajmiti smještaj za odmor ukoliko je manje lijep od doma u kojem živimo.
5. Moje tinejdžerske godine, dvadesete i tridesete provela sam potpuno sigurna u svako svoje mišljenje. Sada puno lakše mogu reći 'ne znam' ili 'ne mislim da je stvar tako jednostavna'. To se odnosi na politiku, veze, glazbu, vjeru. Ne svađam se jer sam postala tolerantnija ili ljubaznija, nego jednostavno jer me boli briga.
6. Imam iracionalne simpatije. Što se mene tiče, riječ je o jednoj pop-grupi.
7. Smrt postaje naša preokupacija. No na pozitivan način. Opsesivno skupljam uspomene, uživam u životu i svojim bližnjima i aktivno planiram stvari koje želim učiniti umjesto da ih, kao dosad, zanemarujem. Manje zrelo od mene jest da postajem iracionalno bijesna na odvratne ljude koji su još uvijek živi i zdravi dok je mojim voljenima život uzeo rak.
8. Izgled nam je i dalje bitan. Ne vjerujem ljudima koji kažu da im je svejedno što im se lice i tijelo mijenjaju. Nisam oduševljena jer mi se bore oko očiju sve više vide i definitivno me smeta jer sam jedan konfekcijski broj veća. Ipak, ne toliko da odem pod nož, počnem vježbati i jesti tikvice umjesto špageta.
9. Znamo reći 'oprosti'. Sada priznajem da radim pogreške, stotine njih.
10. Plakanje također postaje poznata stvar. Često plačem - na pjesme, stare bračne parove koji se drže za ruke, ratne veterane, dokumentarce o životinjama, pa i na božićne reklame. Također, više i glasnije se smijem nego inače.
11. Moda postaje komplicirana. Manje marim kako kombiniram odjeću, a ne kupujem više ništa što zahtjeva glačanje.
12. Ne mogu više neumjereno piti alkohol. Mamurluk i glavobolje su grozni. Dvije noći zaredom vani su gotovo fizički nemoguće.