Milna na otoku Braču, malo, mirno i nenametljivo mjesto ovo se ljeto uvuklo u naša srca. Moglo bi se reći da je to zbog odličnih ronilačkih lokacija koje su zapravo obuhvaćale južni dio susjednog otoka Šolte, na mjestu gdje se ova dva otoka gotovo spajaju, ili zbog lijepe dugačke uvale uz koju se nižu kamene kuće jednog od najmlađih naselja na Braču, koja je ujedno i najbolja prirodna luka na ovom otoku i pruža sigurnost od svih mogućih vjetrova, možda i zbog malih pitoresknih mjesta u neposrednoj blizini: Ložišća, Bobovišća i Podhume, koja ukupno nastanjuje oko tisuću stanovnika...
Sve ovo je točno, ali ono što će nas sigurno vraćati u Milnu je jedan čovjek. Ne bilo kakav čovjek već prava „ljudina“, koja u punom smislu daje značenje ovoj riječi. Vlasnik je to ronilačkog centra Draulik, naš domaćin, Petronije Tasić, kvalificirani CMAS I3 instruktor, vrlo iskusan speleoronioc koji je kroz svoj dugogodišnji rad sudjelovao u brojnim projektima i istraživanjima podvodnih špilja, organizator i sudionik brojnih ekoloških akcija kao i bioloških istraživanja, član HGSS-a i sudionik brojnih humanitarnih akcija, najčešće namijenjenih onim najmlađima.
Dobitnik je i Vjesnikove Plave vrpce 2019. godine za vrlo zahtjevno spašavanje koče na otovorenom olujnom moru u blizini otočića Jabuke. Nitko se tada nije uspio probiti kroz oluju osim posade helikoptera spasilačkog tima HGSS-a među kojima je bio i Petronije. U opasnoj akciji spuštanja na ribaricu čeličnim užetom sat vremena je lebdio na dvadesetak metara visine kako bi spasio unesrećenog ribara.
Dočekao nas je s osmjehom, nepretenciozan, neopterećen što boljim predstavljanjem svog centra, vođen starom dobrom krilaticom: „Što vidiš, to i dobiješ“, a ono što smo vidjeli pri dolasku osvojilo nas je na prvu. Dovoljno velik i ne pretjerano ušminkan centar, više onako, po domaću - reklo bi se, kreativni nered u kojem se baš svi u centru savršeno snalaze. Tu je i Ana Marija Paradinović, mlada biologinja iz Osijeka, koja je na Brač stigla 2016. godine na tečaj ronjenja i ostala. Prebacila se na studij u Split, završila ekologiju i zaštitu mora, magistrirala, a na kraju ostala raditi u centru kao voditeljica ronjenja, ali i paralelno odrađivati terenska istraživanja.
U centru se može osjetiti ovaj dodir „ženske ruke“, jer je svaki, za opremu neiskorišten, kutak ukrašen brojnim teglama s raznoraznim biljem, na što se Petronije često nasmije uz komentar da prostor više liči kakvoj komuni nego ronilačkom centru. Ovdje se naravno nalazi i sva, za centar potrebna, ronilačka oprema, kao i oprema za spašavanje, edukaciju, alat za popravke, ukratko sve ono što u ovakvom poslu može zatrebati.
Ali i puno više od toga jer uz brojne eksponate starinske ronilačke opreme, zidove krase i vitrine s uzorcima školjki i sitnih arheoloških nalaza. Kada se ne roni, atmosfera je u Drauliku potpuno ležerna, ljudi se ovdje uz roštilj i osmjeh vrlo brzo opuste pa nekada ostanu i do večernjih sati, a za one glazbeno nadarene tu je svoje mjesto pronašao i klavir koji je Taso, kako ga svi od milja zovu, jednom prilikom kupio da bi jedna profesorica mogla svirati tijekom svog boravka ovdje. Ovakvi koncerti traju sve do trenutka kada mali pas Atila ne da lajanjem do znanja da je vrijeme za spavanje. Malo nam je sve to u početku bilo neobično, ali kasnije smo shvatili da je Taso jednostavno takav, spontan, otvoren i uvijek spreman pomoći.
U ronjenju je od 1979. godine, a već negdje osamdesetih postaje i speleoronilac, što je jedna od najzahtjevnijih disciplina i ronjenja i speleologije. Negdje u to doba već je živio u Splitu, privučen mediteranskom klimom i ljubavlju prema moru i ronjenju, a nešto kasnije i supruzi s kojom danas živi i zajednički vodi posao u Milni.
Nekada gotovo samouk ronilac, jer adekvatnih tečajeva u to doba mimo vojske nije ni bilo, danas instruktor instruktorima, a kompjuteraš po struci, uz velik broj početnih teškoća, otvara svoj prvi ronilački centar na Hvaru, na mjestu stare uljare otkuda je i dobio ime. U Dalmaciji su se nekada uljare nazivale i draulik, što je izvedeno iz pojma hidraulične preše koja je služila u proizvodnji ulja. Ime kasnije nije htio mijenjati već ga je povezao s vrlo bitnim tlakom u ronjenju.
U Gorsku službu spašavanja je ušao 2001. godine, na Uskršnji ponedjeljak kada je stradao kolega pri obuci za instruktora rafta u Cetini. „Osjetio sam potrebu da pomognem i pridružim se potrazi za njegovim tijelom. Uspjeli smo ga pronaći nakon dva dana. Na poziv Stipe Božića, kojeg sam prethodno upoznao na snimanju TV serije Dubine, priključio sam se splitskom GSS-u, prvo kao vanjski suradnik, a potom i kao stalni član. Ukazala se potreba da se pokrenu ronilačka spašavanja u rijekama, jezerima i na moru. Sada sam gorski spašavatelj, speleoronilac, prošao sam kompletnu obuku za mora, rijeke i stijene, također i obuku za spašavanje u olujnom nevremenu u Nizozemskoj. Sada sam u HGSS-u već preko dvadeset godina.“- ispričao nam je Petronije.
Iako spašavanja znaju fizički i psihički biti vrlo teška i iscrpljujuća, naročito potražne akcije koje mogu potrajati danima, njemu ništa nije teško i kreće u akciju na svaki poziv, koliko god je u njegovim mogućnostima: „Ljudi se penju po Jabuci, Vidovoj gori, bave se ekstremnim sportovima, penjanje nije zabranjeno, žele izazove i vodi ih znatiželja, kao uostalom i mene. Smatram da je to jednostavno u ljudima. HGSS ne naplaćuje svoje usluge, kao uostalom ni vatrogasci, to je naša humana odluka i smatram da je to u redu. U prosjeku članovi Gorske službe spašavanja na intervencije idu svaka dva do tri dana, vodeći smo u potragama, jedna smo od boljih gorskih službi u svijetu, te imamo 1600 obučenih članova spašavatelja, od liječnika do mladih ljudi koji se još školuju. Ana je također u GSS, u procesu je obuke i speleolog je.“
Jedan dio prostora u ronilačkom centru također pripada GSS-u gdje rade tečajeve i poduke, dok se sam centar nalazi unutar kompleksa ACI marine.
Ronilački centar Draulik nudi sportsko rekreativno ronjenje, probno ronjenje, noćno te ronjenje u spiljama, olupinama ili na arheološkim lokalitetima, a ronilačke tečajeve rade po CMAS asocijaciji do R3 kategorije uključujući i ronilačke specijalnosti.
Mi spadamo u skupinu rekreativaca pa je ronjenje na južnoj strani susjednog otoka Šolte bilo idealno za nas. Ovaj otok koji je nekada je služio kao sklonište tijekom vremena kuge i ratova, danas je popularan za bijeg od svakodnevnog posla i rutine, a za nas ronioce nudi odlične lokacije, koje su na žalost slabije poznate i nepravedno podcijenjene u usporedbi s nekim razvikanijim pozicijama na Jadranu. Zidovi na južnoj strani, pred tri šoltanske uvale, Tatinja, Straćinska i Senjska, izuzetno su bogati životom, naprosto vrište od boja, a usjeci, kaverne i veće ili manje špilje mogu se naći na svakom uronu.
Uvala Tatinja je nekako najprepoznatljivija na ovoj strani otoka, podijeljena je na tri kraka i razvučena oko sedam stotina metara u unutrašnjost. Između dva zapadna kraka i onog trećeg uzdiže se nekolko hridi u plićini gdje se brod sidri. Prozirno more i nešto morske struje rezultirali su s mnoštvom ribe, a Ana koja je vodila zaron, odlično je izvršila zadatak morskog biologa i pokazala nam lepezasto stabalce Žute gerardie stručnog naziva Savalia savaglia, vrste koralja koja se u Jadranu ne sreće često. Živi isključivo na strmim stijenama, na dubinama većim od trideset metara. Tek ponekad gerardiu možemo susresti i pliće. Strogo je zaštićena vrsta, a koliko je posebna govori i naziv „zlatni koralj“ koji se često za nju koristi.
Već smo i ovim zaronom bili oduševljeni, a čekala su nas još dva. Nakon odrađene pauze na brodu Draulika pod Tasinim vodstvom i uz društvo vaterpolista Božidara Plazonića koji se priključio ronjenju, usidrili smo se pred uvalom Senjska gdje nas je na dubini od deset metara čekala mala lijepa špilja Marija grota, toliko uska da kroz nju može proći samo jedan ronioc. Provlačeći se kroz okomiti tunel, jedan po jedan smo se spustili do dubine od dvadeset i pet metara nad pješčano dno koje se kovitlalo pod zamasima naših peraja.
Ovakve špilje nisu idealne za veće grupe, jer koliko god se trudili, čak se i mjehurićima zraka koji izdišemo, fini pijesak nošen strujanjem uzdiže i kovitla. Na dnu špilje se nalazi horizontalni izlaz i pogled na gorgonijama bogat podvodni zid. Jastozi, škarpine, kanjci i grancigule su česti stanovnici ovog područja, a susreli smo ih na nekoliko mjesta. Na žalost, kao na mnogim pozicijama u Jadranu i ovdje se pojavio problem prekomjernog razvoja algi na žutim gorgonijama, tzv. mucilagina, zbog veće količine sunca koje ovdje dopire, ali i zbog sve većeg zagrijavanja mora posljednjih godina.
Uvala Stračinska pogodna je za sve „uzraste“ ronioca zbog više mogućnosti koje ovaj zaron nudi, a naš smo započeli pored hridi Oplovac čije se litice pod morem završavaju na dubini do 50 metara. Kao i na većini lokacija na južnoj strani Šolte i ovdje je zid prepun šupljina, manjih špilja i kaverni pa je uz dobru podvodnu lampu ovaj zaron i više nego zanimljiv.
Nakon ronjenja se u ovom centru može mnogo toga i naučiti, a tada „zvijezda“ osim Tase postaje i Ana. Uz Petronija koji već više od dvadeset godina surađuje s biolozima i znanstvenicima, pruža im logističku podršku te je sudjelovao i u brojnim doktoratima, Ana vodi svoj mali ured u centru koji je, kako kaže, „vidio svoje tužnije ali i bolje dane“. Ovisno o zainteresiranosti gostiju. Najsretnija je kada ih biologija zanima, pa im je u mogućnosti prenijeti nešto od svog znanja i otvoriti im neke nove vidike i način gledanja na more i život u njemu.
„Ljudi su sve svjesniji problema koji se događaju u prirodi i sretna sam što se, kada se vrate kućama, rado priključuju ekološkim akcijama. Jer u svojoj osmoj sezoni, koliko radim u centru i ronim u ovom akvatoriju, vidim promjene na lošije gotovo iz mjeseca u mjesec. Osim globalnog zatopljenja, mijenjaju se i vjetrovi, nema pravilne cirkulacije u moru, dolaze invazivne vrste, ali i ljudski je pritisak velik. Jadran trenutno ima najbrojniju čarter flotu u svijetu, jer smo za jedrilice pravi raj, ali to mora imati svoje posljedice. Svako sidro koje se baci na dno ostavlja negativan utjecaj, a infrastruktura teško prati taj preveliki razvoj pa i otpadne vode ostaju u uvalama.“ – zabrinuto nam je ispričala Ana.
Činjenica je da se priroda mijenja prebrzo i da ne postoji uvala gdje nema otpada ili tragova sidrenja, pri čemu stradaju staništa poput trave posidonije, a za posljedicu vuku nestajanje brojnih vrsta koje žive u njima. U nastojanju da barem malo iskompenziraju ove loše promjene, u centru godišnje organiziraju i po nekoliko ekoloških akcija i tada ne postavljaju pitanje troška, rade ih bez obzira imaju li financijsku pomoć ili ne. U barem dvije od njih im redovito pomaže Turistička zajednica, kao i ACI marina s kojom imaju jako dobar suživot.
Bez obzira na akcije, svaki je zaron s ovim centrom mogućnost da se pripomogne u uklanjanju otpada. Čak i jedna plastična boca koja se prilikom ronjenja pokupi s neke od dvadesetak lokacija, na koje brod Draulika najčešće vozi, čini razliku. To uče i mali školarci iz Petrinje koji već četvrtu godinu dolaze na Petronijev poziv u Draulik kako bi ovdje proveli nezaboravnih tjedan dana ljetovanja. Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju, Petronije je s GSS-om stigao u pomoć stanovnicima razorenog područja, a tom prilikom bio je smješten u osnovnoj školi Mato Lovrak. Zahvalan za smještaj i gostoprimstvo koje su mu tada pružili, odlučio je ovu ljubav uzvratiti: od tada svake godine osamnaest najboljih učenika sedmog razreda dolaze u Milnu u goste. Petronije uz pomoć prijatelja osigurava smještaj, a lokalni restorani obroke. Izleti koje im pruža su nezaboravni i vrlo aktivni, od zip line-a, raftinga, obilaska pustinje Blaca do zanimljivih predavanja GSS-a i posjeta kamenoklesarskoj školi Pučišća.
Znamo da Taso ovdje neće stati, jer je već ove godine ugostio i pružio logističku podršku našoj poznatoj plivačici Dini Levačić u njenom projektu 104 Dalmatinca. Cilj ovog projekta također je humanitaran i njime se želi ukazati na važnost očuvanja otoka i mora čistima te prikupiti sredstva kroz donacije za financiranje projekata neprofitnih organizacija i udruga, koje djeluju na dalmatinskim otocima ili kojima su krajnji korisnici projekata stanovnici otoka. Tijekom projekta svatko može „kupiti“ otplivani otok, otočić ili hrid od čega novac ide u humanitarne svrhe.
Ne samo da je pomogao već je otočić Babin zub zajedno s Dinom i otplivao!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....