Već je nadaleko poznato da hobotnice svojom inteligencijom prednjače u životinjskom svijetu. Izuzetno su spretne, koriste oruđe, znaju kako doći do svog plijena profinjenim tehnikama ulaska u vrše, a potom bijegom iz njih, ili vrebajući u zasjedi iza bedema nalik na suhozid, ali u ovom slučaju pod morem. Njihov je mozak mali, tek ptičje veličine, ali zato izrazito efikasan jer nije jedini, u svakom se kraku nalazi dodatni mini mozak koji pomaže kod osjeta dodira, reagira na svjetlo i kemikalije.
Osim što ima devet mozgova, ova se životnja može pohvaliti i s tri srca: dva manja koja obogaćuju krv kisikom i pumpaju je prema trećem koje je dalje šalje po tijelu. Čak ni krv joj nije uobičajene boje, već je plava zbog proteina hemocijanina koji prenosi molekule kisika po tijelu i umjesto željeza sadrži bakar koji je efikasniji u hladnim okruženjima. Gomoljasta glava i tijelo promijenjiva oblika navode na pomisao da je stigla s nekog drugog planeta, a kada u trenu promijeni boju i teksturu svoje čudesne kože ili upotrijebi tajno oružje izgleda crne magle, gotovo smo sigurni u to.
Većinu kratkog životnog vijeka od svega par godina ovaj čudnovati glavonožac provodi u svom domu koji je maksimalno prilagodio sebi i svojim potrebama, dobro ograđenog uskog ulaza kako ga neprijatelj ne bi primijetio. Na jedno od ovih graditeljskih dostignuća naišli smo roneći u podmorju Vinišća, malog mjesta u blizini Trogira, na pješčanom dnu tik ispod velikog broda. Usred vrta morskih spužvi, odbačenih ljuštura školjki očito ostalih nakon nečije gozbe, ali na žalost i hrpe ljudskog otpada, plastike i zaostale ambalaže, privukao nas je tek neznatan pomak kamena i mala ribica vučić koja je nad rupom plaho pogledavala nas došljake s čudnovatim lampama. Još nas je jedan par očiju promatrao, a da toga nismo bili ni svjesni. Među hrpom kamenčića, ljuštura školjaka i pod jednom metalnom konzervom dva su izbočena oka bila uperena ravno u nas. Vrećasto tijelo životinje veličine mačke, bojom savršeno prilagođenom svojoj pozadini, ukazivalo se posvuda u rupi, istovremeno je bilo svugdje i nigdje: pod jednim kamenom krak s okruglim pipcima, pod drugim lijevak kroz koji izbacuje vodu u mlazovima...
Nismo je se posebno dojmili, nije pobjegla ni pustila svoj crni mlaz, ali činilo se da ju je iznerviralo nešto drugo. Metalna konzerva na uredno posloženom pragu njenog doma.
Krak se hobotnice polako odmotao, ispružio i ispipao situaciju, prianjajući svojim pipcima lagano na limenku koja sudeći po svom dizajnu već dugo leži na morskom dnu. Čvrstim je hvatom obrgrlila i odgurala dalje od svoje kuće. Uskovitlani pijesak privukao je još gledatelja, kneza, fratre i crneje, oduševljene nenadanim lakim obrokom među sitnim zrncima.
Iako hobotnice, kao i brojna druga morska stvorenja, stupaju u interakciju s ljudskim otpadom, poput staklenih i plastičnih boca, koristeći ga kao kamuflažu, sklonište, pa čak i za polaganje jaja, izgleda da se ovoj hobotnici više sviđa prirodan materijal. Srećom ga je bilo dovoljno.
Suživot životinjskih vrsta i otpada sve je češći i već je sasvim uobičajeno da ga one koriste za zaštitu umjesto svojih prirodnih skloništa. Školjki je u morima sve manje, a teksturu njihove ljušture često zamjenjuje staklena ili plastična ambalaža. Nije više rijetkost ni slika raka samca s plastičnim čepom na leđima, kao ni ježinac prekriven sitnim otpadom zakačenim na njegove bodlje.
To pokazuje izuzetnu sposobnost prilagodbe živih organizama koji koriste ono što im je na raspolaganju, ali ostaje ona tamna strana, izlaganje životinja velikom broju štetnih spojeva, poput teških metala ili toksičnih aditiva koji se obično dodaju plastici. U konačnici, mnoge se vrste životinja ne uspijevaju prilagoditi, ostaju zapetljane u smrtonosnim klopkama ili umiru nakon gutanja komada plastike. Na nama je da i osobno pokušamo pomoći u smanjenju količine otpada koju proizvodimo, recikliranjem i izbjegavanjem kupovine plastične ambalaže i vrećica, a prilikom svakog posjeta prirodi svoj otpad ponesemo sa sobom i odložimo ga na za to predviđeno mjesto.
