U lipnju ove godine članovi Scuba skenera imali su izuzetnu priliku posjetiti samu kolijevku ronilaštva, tvornicu ronilačke opreme Mares. Malo je reći da je naše uzbuđenje bilo veliko i da osmosatna vožnja do Rapalla u pokrajini Liguriji, gdje je smještena upravna zgrada, nije predstavljala baš nikakav problem jer nas je privlačila želja da vidimo na koji način se stvaraju sve one „sitnice“ koje život pod morem znače.
Malo koji brend tako instinktivno podsjeća na ljeto i vraća sjećanja iz djetinjstva na prve maske i peraje kroz koje smo promatrali „plavi svijet“ kao što to čini Mares. A zasluge za to pripadaju Puležanu Ludovicu Maresu koji je vođen svojom strašću prema sportu, inovativnošću i izumima osnovao ovu tvrtku koja je postala vodeća u svijetu proizvodnjom ronilačke opreme. Već kao dvadesetjednogodišnjak Ludovico je od zračnice automobilske gume i izrezanog stakla napravio prvu ronilačku masku. Izmislio je i čep za kočenje tada popularnih rolšua, a sve do starosti je u tvrtku dolazio s novim idejama.
Godine 1971. Mares se odlučio povući u privatniji život, a njegovu tvrtku kupio je AMF, velika multinacionalna kompanija čiji je portfelj kompanija uključivao i legendarni Harley Davidson te grupu vodećih marki sportske opreme poput HEAD-a (tenis i skijanje), Tyrolia (skijaški vezovi) i Munari/Sanmarco (skijaške cipele). Mares je i danas član ove grupe sportskih marki, sada poznate kao Head NV sa sjedištem u Engleskoj, a proizvodnjom u Europi i Aziji, te se nalazi u „visokom društvu“ globalno poznatih tvrtki Penn (teniske lopte), Tyrolia (skijaški vezovi), SSI i rEVO (ronjenje) te Zoggs (plivanje).
Pozvani smo da posjetimo dva pogona u regiji, u Rapallu i Casarzi, kao i da zaronimo u zaštićenoj zoni Portofino podvodnog parka, uz vodstvo osoblja ronilačkog centra u Rapallu te da pri tom isprobamo i neke od najnovijih Maresovih proizvoda.
Stigli smo pred veliku bijelu zgradu gdje nam je rampu podigao naš domaćin Dušan Runjajić, direktor prodaje Maresa (Sales and Marketing Director at Mares S.p.A.). Ovaj svjetski putnik s ronilačkim stažem od preko 40 godina, podvodni fotograf i snimatelj, Hrvat s prebivalištem u Njemačkoj, a radnim mjestom u Italiji, s izuzetnom ljubaznošću nas je proveo kroz cijeli niz Maresovih odjela, od računalnog programiranja, dizajna, inžinjeringa preko kontrole kvalitete, prodaje, oglašavanja pa sve do same proizvodnje te ostalih dijelova HEAD grupacije kojoj Mares pripada.
Po ulasku, već na hodniku nam je pažnju privukao mali muzej ronjenja s originalnom starinskom opremom gdje je u vitrini ispod izloženih „vintage“ Maresovih oglasa dominirao rijedak primjerak regulatora s dvije cijevi Mares Air King.
Ono što nam se u samom startu svidjelo je pozitivna energija kojom odiše čitava zgrada i zajedništvo koje vlada među ovim izuzetno dinamičnim timom. Proces donošenja odluka ovdje se očito odvija timski, naravno među suradnicima koji su specijalizirani za namjenske kategorije proizvoda, uz osmjeh i kratka šaljiva dobacivanja na hodnicima. „Brain storming“ se osjeća u gotovo svakoj prostoriji prvog kata, svaki se prijedlog i kritika s ciljem poboljšanja i optimiziranja proizvoda razmatraju i uzimaju u obzir, a poštovanje g. Runjajića prema suradnicima i pažnja da se radnike u poslu našim obilaskom pretjerano ne ometa naprosto je bila zadivljujuća.
Maresu se Dušan pridružio 1996. i kroz sada već gotovo tridesetogodišnji staž u ovoj tvrtki suradnici su mu postali poput druge obitelji s kojima je dijelio dobre, ali i one manje dobre dane, dok su se suočavali s velikim poslovnim izazovima poput Covid perioda. I u današnje vrijeme je ronilačka industrija izložena rizicima jer je nove generacije s velikim brojem različitih interesa i nepreglednim brojem opcija teško zadržati na samo jednoj aktivnosti kao što je ronjenje. Budućnost se mijenja a paralelno s njom i struktura trgovanja te se sve više ulaže u online biznis. Kod nas u Hrvatskoj tek se nekolicina trgovaca bavi isključivo prodajom ronilačke opreme, što nosi i probleme edukacije ronioca o novoj robi koja bi eventualno završila kod njih. U Maresu nastoje direktno pristupiti centrima i trgovcima gdje god je to moguće, a također i instruktorima preko njihovog Scuba School Internationala (SSI) koji već gotovo pedeset godina pruža obuku, certificiranje ronjenja i obrazovne resurse za ronioce, instruktore ronjenja, ronilačke centre i odmarališta diljem svijeta.
Ovaj se način čini dobar jer je instruktor taj koji roniocu početniku daje prve informacije o ronjenju, a mladi mu ronioc poklanja svoje povjerenje jer se u ovim tečajevima radi o sigurnosti i njima se prelazi barijera koja nije prirodna za čovjeka.
Iako je zgrada u Rapallu predviđena za preuređenje te su već dobivene i dozvole za to, ona je i ovako dovoljno prostrana i sasvim funkcionalna. U donjem dijelu zgrade se nalaze svi odjeli koji se tiču proizvodnje dok se na katu nalazi upravni dio. Ovdje se događaju sve pilot proizvodnje, smišljanje, dizajniranje, testiranje, svaka promjena na već postojećem proizvodu, kalibracija, promjena materijala te sva elektronika, regulatori i podvodne puške, također i testiranja proizvoda, dok se gotovi proizvodi sastavljaju u Bugarskoj. U jednom se trenutku i Hrvatska našla u poslovnim pregovorima za ovu proizvodnju, u blizini Delnica, ali suradnja se ipak nije uspjela ostvariti.
Sva elektronika je isključivo ručni rad jer su količine potrebne za ronilačku industriju premale da bi opravdale industrijalizaciju. Tehnološki tim izrađuje i 3D printeve kako bi se mogli napraviti prototipovi prije izrade skupih kalupa i metalnih dijelova. Izrada peraja i maski iz kalupa odvija se u proizvodnom pogonu u Casarzi.
„Naša strategija uključuje precizno planiranje, osiguravajući da imamo dobro osmišljen plan za slijedeće 2 do 3 godine. Razvoj proizvoda je putovanje koje traje nekoliko godina, od konceptualizacije i planiranja do izvedbe i dostupnosti na tržištu. Iako predstavlja izazove, pozitivan je i uzbudljiv pothvat“ – priča Dušan dok promatramo na monitoru 3D dizajn sasvim novih peraja koje će se tek pojaviti na tržištu. Ovakve proizvode koji su tek u svojim začecima nipošto ne smijemo snimati, ali smo svejedno sretni da smo svjedočili njihovom stvaranju.
U prizemlju zgrade vlada buka i žamor specifičan za proivodnju, tu se sklapaju već finalizirani dijelovi i testiraju prethodno sklopljeni proizvodi. Obilazimo velike prostorije pune manometara, regulatora i ronilačkih računala, podvodnih lampi izloženih visokim tlakovima jednakim onima na velikim dubinama, promatramo šivanje ronilačkih odijela od neoprena i krojenje jednog kompenzatora plovnosti. Obilazimo i odjele drugih tvrtki Head grupe, showroom-a Heada i Zoogs-a pri čemu smo također upozoreni na to da se neka od prekrasno dizajniranih odijela za plivanje još uvijek ne nalaze na tržištu.
Sastavni dio ove grupacije je i rEVO, specijaliziran za ronilačke aparate sa zatvorenim krugom disanja tzv. rebreathere, iz kojeg je proizašao i sistem Horizon. Iako je populacija koja kupuje ovakve proizvode vrlo mala pošto su oni strogo specijalizirani i zahtijevaju visok stupanj fizičke i psihičke spremnosti, Horizon se u konačnici pokazao kao dobra ideja. rEVO je kupljen u početku bez nekog velikog očekivanja zarade, više iz neke radoznalosti ljudi iz inovatvnog tima, kao i želje za upoznavanjem nove tehnologije te je jako puno kapaciteta je utrošeno na Horizon u gotovo četiri godine razvoja. Danas je prodano gotovo 2000 komada usprkos problemu dobivanja posebnih dozvola potrebnih za prodaju van država članica NATO-a jer se ovakvi proizvodi tretiraju kao dual-use, za civilne i vojne potrebe. Općenito, svi proronilački proizvodi spadaju u grupu PPE (Personal protection equipment), opremu za zaštitu životne sigurnosti i moraju proći sve moguće deklaracije i certifikate.
Dio koji nam je bio posebno zanimljiv je SSI program Blue Oceans, čiji je cilj podizanje svijesti o tome kako ronioci mogu aktivno pomoći u zaštiti podvodnog okoliša, uz temeljnu obuku o zaštiti oceana i smanjenju plastike. Pokret treba pokriti sve aspekte svijeta ronjenja; od opreme preko obuke, do stvaranja certificiranih savjesnih ronilaca.
„Mi već godinama unatrag pokušavamo upotrebljavati plastiku koja se može reciklirati, razmišljamo o ambalaži kao zaštiti proizvoda. Iako je plastika neizbježna kao dio pakiranja, svaki je od tih djelova recikliran i gledamo da što manje opterećujemo okoliš. Pakiranja su glavni problem bilo kakve proizvodnje. Ali tržište na žalost puno toga diktira. Pokušali smo s papirnatim kutijama za maske, osobno sam bio inicijator i inzistirao na tome, te sam mislio da je to pravi put. Ova pakiranja rade se od šećerne repe a materijal se u vodi otapa za 48 sati i stopostotno je biloški. Na žalost, pokazalo se da kupci time nisu bili zadovoljni jer su na policama željeli vidjeti transparentno pakiranje našeg proizvoda.“ – ispričao nam je Duško.
Ipak, trude se i dalje, pronalazeći inovativna rješenja za očuvanje prirode.
Blue Oceans se bavi očuvanjem i pronalaženjem održivih načina upotrebe vodenih sustava, a to je i jedan od ciljeva DIH Innovamare kroz upotrebu inovativnih robotskih i senzorskih tehnologija. Projekt Innovamare, čiji je nositelj Hrvatska gospodarska komora (HGK), odabran je kao Blue Champion u sklopu javnog poziva Europske investicijske banke i Europske komisije. U ukupnoj vrijednosti od 40 milijuna eura, predviđeni su razvoj i izgradnja Centra kompetencija u morskim tehnologijama u Šibeniku i Tehnološkog parka za morske tehnologije na Sveučilištu u Zadru. Kreirana je Mapa izvrsnosti s preko 350 sudionika iz plave ekonomije, poput najvećeg talijanskog pomorskog instituta ISMAR i tvrtke Mares.
Slijedeći je dan došao trenutak koji smo s nestrpljenjem očekivali. Da ronilačke proizvode stavimo u njihovo pravo okruženje, pod morsku površinu.
Ronilački instruktor Stefano Lugaresi nas je dočekao iza svog radnog pulta i već unaprijed obaviješten o našem dolasku samo je kratko upitao: „Treba li vam što?“ Više-manje smo imali sve osim ronilačkih boca i vrlo brzo smo se pripremili za akciju. Nema ovdje čekanja, kroz dva centra grupacije Diving Group Portofino, u Rapallu i obližnjoj St. Margheriti dnevno prođe i po 200 ronioca koji odrađuju po dva zarona, pa sve mora biti vrlo uhodano. Malim motornim vozilom se oprema iz centra koji se nalazi u samom središtu grada prevozi do brodova u marini, a ronioci već obučeni u neoprenska odijela jednostavno prošetaju preko rive.
Zaron je dogovoren na lokaciji Altare, unutar zaštićenog podvodnog parka Portofino osnovanog 1999. godine i uključuje gradove Santa Margherita Ligure, Portofino i Camogli. Morsko je područje podijeljeno u tri zone, A, B i C gdje je zabranjena slobodna plovidba, ribolov i sidrenje osim na mjestima gdje se nalaze posebne plutače. Kao rezultat toga morski je život ovdje jedan od biološki najraznovrsnijih na Mediteranu i ima ga zaista u izobilju. Ovaj park proučavaju biolozi i znanstvenici, a popularan je među roniocima čitavog svijeta te je pogodan za početnike kao i za ronioce viših ronilačkih kategorija koji će zabavu pronaći na brojnim zidovima, usjecima i malim špiljama. Zona A, koja uključuje dionicu „Calla dell‘oro“ potpuno je zaštićena i zabranjena je svaka plovidba, zaustavljanje, kupanje, ronjenje, rekreacijski i profesionalni ribolov. Pristup je dopušten samo ovlaštenim osobama za znanstveno istraživanje u suradnji sa Sveučilištem u Genovi. Možda zvuči previše rigorozno, ali posljedica ove zabrane donijela je benefite za sve, veliku količinu ribe koja se nesmetano mrijesti i iz zaštićenog područja izlazi veća. U drugoj zoni pozicioniranoj između „Punta del Faro di Portofino“ i „Punta Chiappa“ dopušten je ribolov, ali samo onaj sportski i to isključivo za lokalno stanovništvo. Ronjenje i plivanje je također dopušteno, ali sidrenje ne.
Naš se zaron odvijao upravo u ovoj zoni, gdje se nalazi preko 20 ronilačkih lokacija i svaka od njih ima točno određen vez za ronilački brod. Treća zona pokriva podmorski dio ispred Portofina i karakterizirana je prostranstvima morske trave. Ovdje je dopušteno ronjenje, sportski ribolov, kupanje i sidrenje brodica.
Nakon polaska broda iz Rapalla Stefano je pristao i u St. Margheriti kako bi ukrcao ostatak ronilačke grupe. Bilo je tu par Austrijanaca, nekoliko Talijana, jedan Australac i mi, uz dva voditelja ronjenja. Stefano je preuzeo nas dok je drugi je voditelj na tipično talijanski način uz puno gestikuliranja objašnjavao izgled lokacije grupi početnika. Obzirom da je Damir instruktor ronjenja i već je ovdje ronio, dobili smo dopuštenje da zaronimo sami, ali poštujući dogovoreno vrijeme povratka na brod.
Nakon uobičajene pripreme, oblačenja odijela i slaganja ronilačke opreme, skokom u more otvorio se pogled na dugačke i strme zidove prepune ovećih primjeraka zubataca, kirnji i fratara. Iako more pomalo mutnjikavo što nije neobično za ljetno doba godine na ovim pozicijama, prvi je dojam bio više od očekivanog. Morski život u Portofino Marine Parku je nevjerojatno bogat, a dominira više vrsta; velika jata barakuda, tuna, murina, ugora, škarpina, velikih kirnji i kavala...
Pozicija Altare (tal. oltar) svoje ime duguje formaciji stijene koja se nalazi na površini i nejasno podsjeća na oltar. Ronjenje karakterizira podvodno okruženje s tri vrha i bogatim zidom koji se spušta do dubine od 40 metara. Zaron je moguće odraditi dvjema „stazama“, crvenom do 40 metara i zelenom do 18 metara prikladnijom za početnike.
Mi smo se odlučili na ovu dublju. Zaron je vrlo jednostavan, spustili smo se na dubinu od 18 metara i ugledali prvi od tri vrha koji su se uzdizali s naše lijeve strane jedan za drugim. Cijelim putem naš je pogled šetao prema velikim kirnjama koje su se sporo kretale među kamenjem i morskom travom. U dubokim usjecima provirivala su ticala jastoga i glave murina, dok su oveći primjerci zubataca prolazili iznad naših glava. Prateći liniju koja se spuštala u dubinu negdje između drugog i trećeg vrha otvorio se prekrasan zid bogat crvenim i žutim gorgonijama koje su stršale među raznobojnim spužvama dok su oko njih kružila velika jata jera kirnjica ili barjaktara, popularno zvanim i morskim zlatnim ribicama.
Na ovoj smo se dubini zadržali kratko, tek toliko da napravimo snimke i lagano krenuli u plići dio lokacije prema gigantskoj gromadi prepunoj žutih koralja unutar kaverne pod njom. Par jadranskih barakuda, točnije škarama, konstantno nam je kružilo nad glavama, ali morali smo se dobro potruditi kako bi ih uhvatili u objektiv. Ovo je bilo područje gdje smo se mogli više poigrati našim fotoaparatima među kamenim usjecima, imali smo još dovoljno zraka u bocama, ali i vremena do povratka na brod.
Sedamdesetpetominutni zaron smo završili s osmjehom na licu, nakon što smo zadnje minute proveli među stijenama, na pet metara dubine, pokušavajući snimiti igru svjetlosti i zanimljive refleksije pod površinom. Zakasnili smo koju minutu na brod, ali su svi imali razumijevanja „za usporene fotografe“ jer ovdje su navikli na njih.
Drago nam je da smo iz prve ruke mogli vidjeti benefite strogo zaštićenih morskih zona, znajući da i u Hrvatskoj postoje pokušaji da se uspostave ovakve no-take zone, no i dalje postoji pogrešno shvaćanje da one ne donose nikakvu korist ljudima. Ovakvi primjeri u praksi pokazuju da čovjek i djelatnosti vezane uz more mogu imati veliki doprinos od ovakvih zaštićenih područja i da očuvanje morske bioraznolikosti znači i povećanje resursa važnih za zajednicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....