Na današnji dan, 08. siječnja, između Šila i Klimna na otoku Krku, točno prije 57 godina u 3 sata i 50 minuta ujutro, nezaustavljiva je snaga olujnog mora povukla na svoje dno grčki šezdesetmetarski brod imena Peltastis, povukavši za sobom i dvanaest članova njegove posade, od kojih su preživjela tek četvorica. Zapovjednik broda Teodoros Belesis tada je proglašen nestalim, da bi njegovo tijelo pronašao slučajno, mjesecima kasnije, unutar zapovjedničkog mosta, jedan austrijski ronioc. Ova je pomorska nesreća bila jedna od najtežih u Kvarneru i još je uvijek u sjećanjima starijih mještana. Svake se godine na današnji dan u znak sjećanja na osmero stradalih pomoraca baci vijenac u more na mjestu brodoloma.
Danas olupinu ovog broda redovito obilaze ronioci iz čitave Hrvatske ali i turisti, vođeni centrima iz Šila, Krka, Selca, Crikvenice i ostalih obližnjih mjesta te je s vremenom postala jedna od najpopularnijih i najdostupnijih olupina Jadrana. Okrenuta pramcem prema Krku, leži na pješčanoj padini od 28 do 34 metra dubine, tek stotinjak metara od obale.
Peltastis, među roniocima popularno nazvan i „Grk“ izgrađen je 1952. godine u njemačkom brodogradilištu Kremer Sohn, pod imenom „Alsterpark“. Ovaj je motorni jedrenjak bio namijenjen za obalnu plovidbu. Novo je ime „Peltastis“ dobio nakon prodaje grčkom vlasniku 1967. godine. Niti godinu dana kasnije, oglušivši se o zabranu plovidbe zbog jakog vjetra, našao se na kobnoj ruti od Jurjeva kod Senja gdje je ukrcao teret drvene građe, na putu prema Rijeci, u potrazi za sigurnim sidrištem i u očekivanju skorog nevremena.
Već krajem dana oluja se podigla do orkanskih razmjera, praćena snježnom mećavom, a kapetan koji se na ovu plovidbu odlučio zbog bolesti jednog od mornara i želje da ga prebace k liječniku u Rijeku, uvidjevši da ipak neće uspjeti, naredio je sidrenje u blizini Dramlja pored Crikvenice. Dva velika sidra uz snažan brodski motor izgubili su borbu s orkanskim vjetrom pa se orući po dnu, brod i dalje nezaustavljivo kretao prema katastrofi. Udario je o stijene između Šila i zaljeva Soline kod Klimna. Noć, hladnoća i uzburkani valovi nisu išli u prilog mornarima koji su po naredbi kapetana Belesisa skočili u more pokušavajući spasiti živote. Naredio je posadi da ga svežu za kapetanov most kako bi po tradiciji potonuo zajedno sa svojim brodom.
Oplata broda nakog snažnog udara nije izdržala i Peltastis se munjevito napunio ledenim morem. Potonuo je niti stotinu metara od obale, a sedam je beživotnih tijela pronađeno na obali Krka. Kapetan je smrt dočekao na mostu, časno kako je i odlučio. Posmrtni ostaci Teodorisa Belesisa pokopani su na groblju Kozala u Rijeci 11. studenoga 1968. godine uz najviše počasti, deset mjeseci nakon potonuća broda.
Zaron na olupinu broda, položenu gotovo okomito na obalu, započeli smo spuštanjem uz jedan od jarbola, onaj prednji na koji je pričvršćena plutača, čiji se vrh nalazi samo šest metara ispod površine, gdje nas je dočekalo jato fratara. Vrlo često su ovdje i rado kruže oko jarbola obraslog spužvama, kamenicama i raznim cjevašima. Vidljivost je na Grku često loša, no ovaj je put bila nešto bolja nego inače te smo odmah požurili prema pramcu i odmaknuli se u plavetnilo kako bi dobili njegovu potpunu i jasnu sliku. Pramac je zanimljiv za razgledavanje, pun dijelova brodske opreme, ali na žalost nedostaju mu sidra koja su zajedno s lancima izvađena i izložena na gradskoj plaži u Šilu.
Prolazeći pokraj velikih ventilacijskih cijevi i kolotura polako smo se uz bok broda kretali prema krmi broda koja se nalazi na maksimalnoj dubini od 34 metra, prolazeći kraj slomljenih kranova nad tovarnim prostorom u kojem se mogu vidjeti ostaci drvene građe, nekadašnjeg tereta broda.
U najintrigantniji dio Peltastisa, nadgrađe s komandnim mostom te izdignutim dvostrukim jarbolom iznad njega, ušli smo vrlo jednostavno, neki kroz prozore, a neki kroz vrata, zapravo ne želeći zamišljati kako je ovdje svoj život izgubio kapetan Belesis. Gotovo svi predmeti iz komandnog mosta su nestali, poslužili su najvjerojatnije kao suvenir ponekom nesavjesnom roniocu. Iza mosta se nalazi dimnjak i otvori za ventilaciju strojarnice dok su ispod mosta prostorije zapovjednika i časnika te kuhinja i blagovaonica dalje prema krmi.
U ove prostore nismo ulazili, već smo se zbog sigurnosti držali svijetlih i otvorenih djelova broda. Unutrašnji su prostori olupina najčešće ispunjeni finim muljem koji je vrlo lako perajama podići, a u tom je slučaju teško pronaći izlaz iz prostorije. Ovakve ulaske prepuštamo roniocima koji su za to istrenirani, a mi smo se zadovoljili vanjskim kadrovima koji su bili i više nego dovoljni za našu „mješovitu“ grupu iskusnih ronioca, ali i onih s nešto manjim brojem urona.
Na krmi smo se još jednom odmakli u plavetnilo kako bi je mogli obuhvatiti pogledom u potpunosti. Elisa i list kormila broda ukopani su u pješčano dno, a s lijeve strane krme može se vidjeti i mjesto gdje je je brod udario o oštre hridi. Pukotina iz koje vire kablovi i djelovi mehanizma nas je još jednom podsjetila na strašnu sudbinu koja je zadesila mornare. Zastali smo na kratko, a zatim krenuli ponovno prema pramcu spremni za izron uz prednji jarbol pozdravljeni i ispraćeni onim istim jatom fratara koje nas je dočekalo pri ulasku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....