Sejda Bešlić: Na početku braka Halid je imao par odijela i sjajan glas

ZAGREB - Putniku se uvijek učini da Sarajevo ima dušu, bilo zbog pričljivog taksista, dobrog ključara koji mimo radnog vremena dopušta da privirim u Husrein-begovu džamiju ili konobara u restoranu Pod lipom koji vam doslovce donosi filigransku hranu kad mu kažete da ste umorni od svojeg regularnog menija.



Dok se čaršijom vuku hrpice snijega, jer grad je pred moj dolazak, u utorak, poharala mećava, porušila drveće i zapanjila žestinom Sarajlije, kod Bešlićevih je toplo, mirisno, ugodno. Sejda je za mene spremala pitu pa se sa ženom koju vidim prvi put osjećam kao da se dugo znamo. To, valjda, znači “imati dušu”.



Nakon što pokažem svoje otužno neznanje - pita je ono što mi pogrešno zovemo burekom; ovdje joj je ime sirnica, a burek je samo s mesom - Sejda me u šali prozove “burgerkom”, kojoj ipak, spremno, počinje pričati o svom djetinjstvu...



- Rođena sam kod restorana Kule u Gornjem Kotorcu, mjestu starijem od Sarajeva. Potomak sam plemena Mehmedika. U cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije postojalo to prezime. Oko Sarajeva su inače bila ta manja mjesta, nekadašnji posjedi begova.



Moja familija je fino živjela, otac je bio čak nježniji od mame. Imam sestru i brata, cijeli život se volimo, nikad si nismo nešto ružno rekli. Završila sam internu kvalifikaciju za čokoladera, jedva sam čekala da počnem raditi, mislila sam da ću se najesti čokolade, ali nisam. Draži mi je bio rahat-lokum...



A najdraži izlasci?



- Cijeli život voljela sam plesati. Na nedavnom Halidovu koncertu u Zenici plesala sam tri sata bez prestanka… U mladosti sve je bilo vezano za Ilidžu i Sarajevo, svi izlasci, doživljaji. Tada su vremena bila drugačija, kući se dolazilo do 20 sati. Nije se cijele noći hodalo ulicom, bila su to moralnija vremena. Prije nego što sam upoznala Halida, više sam voljela zabavnu i rock-glazbu nego narodnu, a kako postajem starija, sve više volim dobru sevdalinku, sve što je lijepo, pjesme u kojima se možeš naći. I ne samo Halidove nego i Merlinove, Harijeve… Čovjek s vremenom postane privržen sevdahu, Halidovoj pjesmi...



Osmijeh za Halida




Na sam spomen Halida, na licu moje ljubazne domaćice pojavi se osmijeh, što je znak da je vrijeme da je pitam za početke njihove ljubavne priče.



- Moja sestra se godinama znala s Halidom, ja nisam toliko voljela kafane u kojima je on pjevao. Nismo se dugo znali: zapravo, on i njegovo društvo su mene ‘izradili’. Izašli smo jednom na rođendan moje sestre, na osmi mart. Bila sam fina, oni su kao nešto cugali, ja samo sok. U taj tren, njegova raja kaže: Nekog ćemo večeras oženiti. A Halid će meni: Hoćeš li se ti udati? Ja ne reagiram. Opet me pita: Hoćeš li se udati za mene? Sestra me pod stolom lupa nogom.



A ja, onako, da ga skinem s dnevnog reda, kažem da hoću. I već njegovi prijatelji jure k mojim roditeljima javiti da sam se ja udala! Kad sam došla kući i vidjela izraz na licu svoga brata, sve mi je bilo jasno.



Znate, meni je Halid odmah bio drag, simpatičan, bio je iskren, ali nisam se stigla pravo ni zaljubiti! Zapravo, udala sam se za čovjeka kojeg sam jedva poznavala: imao je samo sebe i svoja odijela. Prvo smo živjeli kod moje tete, možda četiri mjeseca, pa smo našli stan nad Kovačima, iznad Čaršije.



Moj otac nam je sve kupio, kako se kaže, od igle do lokomotive, namjestio nam stan, poslije sam rodila našega Dinu, umro je moj otac, preselili smo se kod moje mame, potom smo kupili stan, poslovni prostor, auto… Od tog kofera s početka naše veze sve smo zajedno stekli.



I kakav je vaš Halid?



- Halid je baš poseban. To mi je odmah bilo jasno, po svemu, po obazrivu ponašanju; on nije osoba koja se želi isticati, pokazivati, biti važan… Zajedno smo 32 godine. Ima Halid mana, jer nema čovjeka bez mana, kod njega mi smeta samo ako popije. Halid je osoba s kojom možete o svemu razgovarati kao s prijateljem.



Možda ja više galamim od njega - on stvarno nikad. Ja dobro znam kad trebam što pitati, a kada ne. Zaista, nisam od onih žena koje stalno nešto kontroliraju, gdje si bio, što si radio, s kim si sjedio… Biti Halid, a ne biti ženskar zaista je teško. On vam uvijek pjeva, pjevuši, čak i kad ulazi u kuću, to je njegov život, poziv. No, bojim se je li mu ponekad već malo naporno, jer on je uvijek sa svakim fin, svakome želi ugoditi. Zato i ne volim s Halidom izlaziti, ljudi nemaju mjere, stalno ga vuku za rukav, nešto mu govore. Više volim da smo u kući nego da smo u nekoj gunguli, gdje se svi nešto prenemažu: ‘Jao, gdje si, kako lijepo izgledaš’…



Ništa Bog nema s nesrećom




A kako ste se nosili s teškom nesrećom koja mu se dogodila?



Odmah žalim što sam postavila to pitanje, jer Sejdi navru suze na oči.



- Važno je da je to Halid prihvatio, on je jak psihički, kao da je rekao ‘ne vidim na jedno oko, kraj priče, sve drugo je u redu’. Halid nekad kaže ‘to je od dragog Boga’. Na to mu odgovorim, ‘ništa dragi Bog s time nema’. Jer Bog je samo Halida spasio. Nije on njega kaznio, jer Halid kaznu nije ni zaslužio. Nema tog ‘insana’ na svijetu kojem nije pomogao, kao da se rodio da bi širio ljubav, da ljude zbližava.



Ja nisam kao on. Ne mogu podnijeti da mi se netko smije u lice, da mi laže, da mi folira, a Halid svakome da što mu treba... Kad je Halid imao koncert u Zenici, poželjela sam imati najšire ruke na svijetu da svu tu publiku zagrlim, nakon svega što nam se dogodilo, sad mi je sve divno. Takva je euforija bila na koncertu da više nisam znala gdje sam, svi su plakali, pjevali, vrištali… Halid je pjevao dva i pol sata.



Premda svaki njegov nastup volim, možda mi je najdraži u Zetri, pred 20.000 ljudi, atmosfera savršena: znate, najteže je dobiti podršku u vlastitom gradu, tu ništa ne znači ni što je Halid dobar, ni što ga vole.



Koje su vam najdraže Halidove pjesme?



 - Najviše volim ‘Čardak’ i ‘U meni jesen je’. Ustvari, sve Halidove pjesme su pjevne, fine, nema ničeg prostačkog u njima. Halid ih bira, neće pjevati bilo što i nije imao promašaja, ni s jednom pjesmom na svim njegovim albumima. Dugo se to preslušava u autu dok se putuje, pa onda to pusti društvu…



Ne možeš ti sad sam odlučiti i reći ‘ovo je hit’. Kad bi se tako radili hitovi, svatko bi bio na vrhu ljestvice. Ja imam dobar sluh, čim se naježim, slutim da će biti hit, ali nema hita dok publika tako ne kaže. Danas svatko može ući u studio i snimiti CD. Važno je samo da se pojavite na televiziji i da ste viđeni.



Volite li i vi zapjevati?



- Volim, u društvu. Kažu mi da lijepo pjevam, najviše volim sevdalinke i stare pjesme, ‘Negdje u daljini’, na primjer. Sve su stare pjesme lijepe. Danas je teško napraviti sevdalinku. Sad se mladić i djevojka upoznaju i on je odmah vodi u krevet. U sevdalinkama čovjek umre da vidi ženi nogu ili ruku.



Mene nitko ne bi mogao prisiliti da otpjevam nešto što je zapravo ništa. Važne su mi riječi: ‘Negdje u daljini pogled mi se gubi, negdje u daljini moje srce nekog ljubi, prolaze dani, mladost mi vene, daleko si dragi, daleko od mene’.



Kao da je točno znao da nam se razgovor primakao kraju, Halid Bešlić ulazi u stan, dobro raspoložen, ljubi ženu i nećakinje i odmah se našali da je stan sređen kao da su se čekali gosti.



Dok se zajedno bacamo na sirnicu, na televiziji pratimo poznata lica, Milana Bandića, Jadranku Kosor, komentiramo, kaže da mu je od svih ipak najdraži predsjednik Mesić. Čini mi se da se lijepo oporavio, ali što da mu to govorim kad mu sve to kažu laskavci koje je već spomenula njegova žena…




Milana Vuković Runjić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:20