ŠTO SAM NAUČILA RAZGOVARAJUĆI SA 120 ŽENA O SEKSU I POŽUDI Istražila sam kako doista funkcionira ženski libido i kako doći do pravog zadovoljstva

Muška seksualna želja je dobro poznata priča. Nije joj potrebno posvetiti puno pažnje. Ali ženska seksualna želja i način na koji može mijenjati oblik, rasti ili nestati izaziva fascinaciju, sumnje i paniku, piše Katherine Rowland za The Guardian.

- Godine 2014., dok su znanstvenici procjenjivali moralne i medicinske implikacije prve tablete za ženski libido, otkrila sam nezadovoljstvo mitovima o pretjerivanju i nedostatku i krenula u pokušaj razumijevanja pitanja o tome kako žene percipiraju i doživljavaju svoju strast.

Tijekom pet godina razgovarala sam sa 120 žena i desecima profesionalaca na polju seksualnog zdravlja. Moje istraživanje me vodilo s jedne strane kontinenta na drugu i uključivalo je razgovore s 22-godišnjakinjom koja je uvjerena da je seksualno zakinuta i 72-godišnjakinjom koja je učila kako da doživi orgazam. Razgovarala sam s udovicama, svježe udanima, vjernim suprugama, onima koje potajno traže ljubavnika, seksualno podložnim ženama i ponosnim višeljubnicama.

Također sam upala na psihoterapijsku seansu, konzultirala seksologe i promatrala borbu za 'žensku Viagru'.

U Los Angelesu sam sjedila s grupom zbunjenih seksualnih trenera dok su sudjelovali u seksualnoj igri javnog šibanja, a u New Yorku sam stajala među tisućama žena koje su uz asistenciju gurua odlučno pokazivale da se žele povezati sa svojom senzualnošću.

Unatoč tvrdnjama da su žene zbunjeni pacijenti kojima je potrebna pomoć ili da su osnaženi kupci koji bi mogli iskoristiti tržište za njihovo osobno zadovoljstvo, saznala sam da nema prevelike ili premale požude. Zapravo, ona sadrži toliko oblika koliko ima osoba koji je mogu izraziti.

U pet godina razgovora čula sam česte varijacije na uobičajenu priču. Negdje u sprezi roditeljstva, partnerstva i rješavanja profesionalnih problema, ženska požuda je oslabila do najmanjeg plamička. Umjesto požude, žene su djelovale iz obaveze, velikodušnosti ili naprosto zbog mira u kući.

- Što nije u redu sa mnom? mnoge su pitale svoje liječnike samo da bi došle do zbunjujućeg odgovora. - Tvoj oslabljeni libido je sasvim normalan, kazali su im. - Ali je također razlog za liječničku zabrinutost.

Veliko je pitanje što je zapravo normalno, dijelom i iz razloga što ženska seksualnost sa sobom nosi veliku težinu. Tu su istraživači dugo tragali za važnim pokazateljima ljudske prirode i za nepromjenljivim razlikama između muškaraca i žena. Glavna razlika, kažu, je da žene imaju slabiju želju od muškaraca.

Ipak, niska razina strasti je često prikazana kao nevolja koju žene trebaju nadići. Neke žene s kojima sam razgovarala su odlazile kod terapeuta kako bi shvatile zašto je intimnost prožeta strahom. Druge su pokušale sve vrste kemijskih intervencija, od antidepresiva do testosteronskih dodataka.

Bez obzira na metodu, stalno sam slušala kako su se žene prisiljavale da to naprave, s namjerom da dosegnu ne baš nužno zadovoljavajuć i jasno odrediv cilj.

Slaba požuda zdrav odgovor na loš seks

Međutim, kako su žene dalje opisivale svoj problem, njihova opadajuća želja se činila manje rezultatom biologije, a više posljedicom odluke. To je bila posljedica nespretnih partnera, rutine, nedostatnog obrazovanja, dosade i rutine.

Ukratko, kvaliteta seksa je utjecala na njihovu nezainteresiranost. Jedna žena je kazala: - Ako tu nema tvog zadovoljstva, logično je da to nećeš htjeti.

Dok sve žene, neovisno o seksualnoj orijentaciji, dožive padove u seksualnoj želji, njezin bi gubitak mogao biti učestaliji kod heteroseksualnih žena, jer njihove želje nisu toliko jasno definirane.

- Provela sam veći dio života bez prave slike o tome što želim, kazala je jedna heteroseksualna žena u kasnim 40-ima. Druga, koja je također u 40-im godinama, kazala je da su ona i suprug prakticirali seks na način 'kako je bilo očekivano da izgleda.' Ipak, rekla je: - Ne znam koliko sam zbilja bila sposobna shvatiti i artikulirati što želim.

Za obje ove žene, zajedno s desecima drugih s kojima sam razgovarala, slaba želja je značila ugrozu vlastitog identiteta. Pokazala je ograničenja vlastitih očekivanja, pogotovo onih da bi se trebale skrasiti s jednim muškarcem i na taj način biti emocionalno i fizički zadovoljne.

Njihovo iskustvo oslikava ono što su istraživači otkrili o takozvanom 'orgazmičkom procjepu' prema kojem muškarci dobivaju veće zadovoljstvo kroz seks.

Slika se blago mijenja kad se pogleda koje žene najviše uživaju. Istraživanje iz 2017. na više od 50.000 Amerikanaca je pokazalo da su lezbijke orgazme doživljavale 86 posto vremena tijekom seksa nasuprot 65 posto heteroseksualnih žena (i 95 posto heteroseksualnih muškaraca).

Istraživači spekuliraju da lezbijke i biseksualke uživaju u većem zadovoljstvu zbog dobrog poznavanja anatomije, dužeg trajanja seksualnog čina i nepriznavanja penetracije kao vrhunca seksualnog užitka.

Dodala bih i da su queer žene češće zadovoljnije jer, za razliku od velikog broja heteroseksualnih žena, one su jasno odredile prirodu i objekt svoje želje.

Nema ničeg smiješnog u glumljenju

Pitanje glumljenja orgazma izaziva reakcije podsmijeha koje oslikavaju ženu kao onu koja se pretvara da bi se dodvorila muškom osjećaju samopouzdanja. Kad ona glumi da uživa, on je oštećena strana, a njezin nepostojeći klimaks postaje njezin gubitak.

Prema jednom izvještaju iz 2010., 80 posto heteroseksualnih žena se pretvara da doživi orgazam tijekom vaginalnog seksa oko polovicu vremena, a još 25 posto se pretvara da doživljava orgazam skoro sve vrijeme. (Kad je CBS News izvijestio o ovoj studiji, naslov je bio 'Jao', nije bilo rasprave o lošoj tehnici muškarca, sav fokus je bio na posljedicama ženskog neuvjerljivog 'stenjanja i uzdisanja'.)

Pretvaranje je bilo uobičajeno među ženama s kojima sam razgovarala. Većina ih je to vidjela kao nevažno, a tako sam razmišljala i ja. I to sve dok se ta tema nije počela pojavljivati uvijek iznova i ja sam se našla suočena s čudnom kontradikcijom: dok žene glume ekstazu, one obezvrjeđuju svoje vlastite osjećaje.

S jedne strane, ovo pretvaranje je odavanje počasti važnosti ženskog zadovoljstva, očekivanja koje imaju i muškarci i žene da ono mora biti prisutno. S druge strane, to oduzima ženama fizičko i psihološko iskustvo zadovoljstva.

Žene ne traže magičnu tabletu

Moglo bi se pomisliti da je jednaki pristup lijekovima visoko među prioritetima ženskog seksualnog zdravlja. Muškarci imaju dobru ponudu lijekova koji im pomažu u seksualnoj sferi, dok žene nemaju tako dobre opcije.

Dok neke žene smatraju da bi bilo zgodno potaknuti želju tabletom, neke nisu vidjele uspjeh u tome da se pobudi apetit ukoliko okolnosti oko seksa ostanu neizmijenjene. Dok je seksualna želja često bila pod velom misterija, njezino povlačenje je rijetko bilo prezentirano u crnoj kutiji. Gotovo posvuda, žene su govorile o svojoj seksualnosti u smislu konteksta: mijenjala se s vremenom, s različitim partnerima i različitim stupnjevima samospoznaje.

Godine 2018. u članku u 'Arhivima seksualnog ponašanja' je izneseno sljedeće: - Istraživanje nije jasno pokazalo da je biologija među primarnim mehanizmima koji su uključeni u ograničavanje seksualne želje kod žena. Ustvari, autori su rekli da slika o vlastitom tijelu, zadovoljstvo u vezi i naučene vrijednosti utječu na žensko iskustvo požude.

Iako se neki lijekovi reklamiraju uz sugestiju da želja opada neovisno od životnih okolnosti, oni koji su uključeni u razvijanje lijeka su sigurno svjesni drugih utjecaja. Snaga tih utjecaja na ženska tijela i umove može također pridonositi izazovu razvoja uspješnih lijekova.

U slučaju Viagre i njezinih konkurenata pretpostavlja se da muškarci žele imati seksualne odnose, ali fizički ne mogu, pa im hidraulička pomoć omogućuje da prakticiraju taj čin. Ali za žene stvar je problematičnija: mogu biti fizički u stanju, ali emocionalno isključene. Dok god je to slučaj, trebamo tragati za razlozima njihove nevoljnosti.

Tijekom mog istraživanja, pohađala sam tečaj koji se naziva 'Ponovno dohvaćanje seksualnog pristupa'. Dvodnevne radionice namijenjene profesionalcima na području seksualnog zdravlja su zamišljene da sudionicima daju seksualni materijal pomoću kojeg bi otkrili gdje imaju predrasude ili nelagodu.

Tečaj koji sam pohađala je uključivao prikaze homoseksualnog fetiša brijanja glave, seks u troje i scenu koja je uključivala prikaze muških genitalija, pisaćeg stroja i malog kaktusa. Također je uključivala iskrene ispovijesti ljudi čija tijela i stilovi života nisu nužno u skladu s kulturalnim stereotipima - kao što je pitanje o tome kako transrodna osoba doživljava zadovoljstvo ili kako mala osoba (patuljastog rasta) stimulira samu sebe kad njeni prsti ne mogu doseći genitalije.

Ideja je da se na taj način sudionike navede da otkriju što ih uzbuđuje, što im je odvratno ili i jedno i drugo u isto vrijeme.

Prema mom sjećanju, riječ 'disfunkcija' se nikad nije pojavila u programu. Seksualnost se oblikovala u okvirima pristupa zadovoljstvu i prihvaćanja nonkomformizma. Pitanje slabe želje nije bilo promatrano kao pitanje seksualnog nedostatka interesa, nego kao rezultat situacije u kojoj se žene, pod utjecajem kulture suzdržavaju, osuđuju vlastite fantazije, ne žele si priznati što zaista žele i imaju ideju da seks i ljubav trebaju izgledati na određen način.

Žene se prisiljavaju da imaju seksualne odnose koje ili ne žele ili za koje nisu dozvolile želji da se adekvatno razvije. Došla sam do dojma da seksualno ozdravljenje nema puno veze s trikovima i tehnikama, nego puno više s umom i osjećajem spremnosti da se djeluje u skladu s njim, piše Katherine Rowland za The Guardian.