SPLIĆANKA U SUZAMA 'Prvo smo prodali zlato, pa kompjutor i tehniku odveli u zalagaonicu, dizali kredit za kreditom, a onda su došle ovrhe...'

Siromaštvo se danas ne događa nekom drugom, nego svima onima koje životne okolnosti i društveni sustav izbace na marginu života. A takvih je sve više, potvrđuju nam iz nadbiskupijskog Caritasa gdje svake godine bilježe 30-postotni porast broja zahtjeva za razne oblike socijalne pomoći, prenosi Slobodna Dalmacija .

- Imamo otvorenih oko 800 kartona na deset programa, a ako računate da iza svakog kartona stoji jedna obitelj s prosječno dvoje djece, onda te brojke znatno rastu. Teško je izdvojiti koja je sada najugroženija kategorija pučanstva, ali najčešće nam dolaze obitelji s malom djecom u kojima je oboje supruga ostalo bez posla.

Znate i sami kako su kod nas stvari bile postavljene: članovi obitelji su radili u istim tvrtkama, a kada one propadnu, cijela obitelj ostaje bez primanja, a dodatni problem je ako žive u podstanarstvu. Tako smo sad imali val ljudi koji su ostali bez posla u "Dalmacijavinu". Siromaštvo se sa sela preselilo u gradove, ali s druge strane, na selima su ostale brojne staračke obitelji kojima je također potrebna pomoć - ističe prof. Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa, za Slobodnu Dalmaciju .

Prema njegovim riječima, njihova institucija je zadnja nada kojoj se obraćaju socijalno ugroženi građani.

- Obići će oni sve moguće službe, a tek na koncu će doći k nama jer se srame. Srame se siromaštva, pa će radije šutjeti i trpjeti nego da pitaju za pomoć, a sve zato što se naše društvo tako postavilo. Ljudi s djecom prestanu dolaziti jer im dijete zadirkuju da je siromašno. A mi nudimo konkretnu pomoć, ali i savjet, nadu - kaže Jerončić za kojeg korisnici Caritasa imaju smao lijepe riječi, kao i za njegove suradnike koji svakodnevno susreću najugroženije sugrađane.

Među njima je i A.M. (potpuni podaci poznati redakciji Slobodne) koja se posljednjih pet godina koristi Caritasovim uslugama, točnije besplatnom odjećom i obućom, bonom za hranu od 400 kuna, ali i jednokratnom pomoći.

- Mali je korak između vašeg i mog statusa. Probudiš se jedno jutro i shvatiš da si došao do zida, do granice siromaštva, a do jučer si imao sve. Krenulo je kad je suprug otišao u prijevremenu mirovinu, a bolest ušla u kuću, dijabetes, psihička bolest, druge zdravstvene tegobe... Da bi mi djeca završila fakultet, dizala sam dodatne kredite, a oni ni nakon diplome ne mogu naći stalan posao. Došla je briga za starije, nemoćne članove obitelji i tako redom - ističe naša sugovornica, žena u svojim pedesetim godinama, ispijena izgleda i očito narušena zdravlja, te nastavlja:

- Prvo smo prodali zlato, pa kompjutor i tehniku odveli u zalagaonicu, dizali kredit za kreditom za vraćanje dugova, a onda je došla ovrha na kuću, na struju, vodu, auto... Sada kada oduzmete sva dugovanja, ostane nam jedva 800 kuna od moje plaćice. Zato me danas Caritas oblači i hrani, briše mi suze. Zato kupujem od tog bona jeftinu piletinu, parizer, krumpir i ulje na akciji.

U pučku kuhinju ne možemo zbog posebnog režima prehrane zbog bolesti, a ja sanjam vrt u kojem bih zasadila svoje povrće. Ne sramim se ničega, niti siromaštva jer me drži vjera u Boga i dobre ljude koje srećem ovdje u Caritasu. Kad nemate ništa materijalno, najvažnija vam je ljudskost. Kad ostanete bez novca, ne postojite ni za koga, a raskol se počne događati u kući, u braku, u odnosima s najbližima...

Naša sugrađanka A.M. ponekad je prisiljena i cijeli dan izdržati na kori kruha, a liječniku i ne ide jer nema dopunsko. Diže se u četiri ujutro kako bi stigla na posao spremačice, a ostatak dana smišlja odakle što "pretočiti" kako bi obitelj koliko-toliko funkcionirala.

- Da mi nije djece, odustala bih od svega. Ovako kucam gdje god mogu i ne dam nikome gušta da me žali. Isplačem se i idem dalje nasmijana, pa se čude kako me ništa ne boli, a tako sam nevoljna - kaže žena čiji je najveći san djeci naći posao, i to negdje u inozemstvu, daleko od nevolje koja ih je zadesila, i slobodno proći pokraj svih onih kojima duguje novac.