“Samostalni genijalci ne mogu ništa, ali tim može riješiti sve”, kažu Miron, Din, Borna, Ivan, Jan, Goran, Petar i Arpad, dečki iz 3Geared tima. Iako je najstariji od njih tek krenuo u srednju školu, mogu stati uz bok odraslim znanstvenicima, inženjerima, robotičarima, matematičarima, marketinškim stručnjacima i menadžerima.
A sve te svoje vještine pokazat će sredinom travnja na FIRST LEGO League natjecanju u Houstonu u Texasu. Ako uspiju skupiti novac koji im je potreban za put u kampanji “Houston, let’s solve a problem” koju su pokrenuli na platformi GoGetFunding, postat će prvi hrvatski tim koji će se predstaviti na ovom turniru. Snage će odmjeriti s još 108 ekipa iz 98 zemalja svijeta - radi se o natjecanju koje se može pohvaliti “šarenilom” ravnom Olimpijskim igrama.
Kakvo je točno natjecanje taj FIRST LEGO League, koji, unatoč tradiciji od 30 godina, kod nas još nije previše poznat, nipošto nije lako pitanje. No, kažu da genijalci uspijevaju kompleksne stvari objasniti na jednostavan način, pa to čini i naša marljiva skupina, koja se za natjecanje pripremala godinu dana.
- Svake godine postoji tema natjecanja. Ovaj puta naslov je ‘U orbitu’, odnosno ‘Into Orbit’. Timovi se ocjenjuju u četiri kategorije, od kojih je najatraktivnija robotska igra. Svaki tim dobije tematsku podlogu za stol na kojoj su nacrtane misije. Onda mora osmisliti i od Lego dijelova složiti robota koji će u dvije i pol minute riješiti što više zadataka - objašnjavaju nam momci.
Gradili od nule
Treba tu puno kreativnosti i znanja. Ne smiju koristiti nikakve modificirane setove kockica, nema podmazivanja ni “grindanja”. Dozvoljeno je, pak, korištenje potencijalne energije, opruga, gumica, pneumatike.
- Cijelog smo robota sami dizajnirali, gradili od nule i programirali - kažu, pa nastavljaju: - Igra je dizajnirana tako da ju je gotovo nemoguće riješiti u zadanom vremenu, tako da smo morali osmisliti odličnu strategiju kojom ćemo uštedjeti vrijeme. Morali smo unaprijed razmisliti o tome koje misije nećemo riješiti i zašto. Morali smo pametno rasporediti resurse. Robot ima četiri kotača, od kojih mu dva trebaju za kretanje. To nam ostavlja dva motora za rješavanje misija, a, s obzirom na to da je njih pet, to nam nije dovoljno, što znači da robot mora imati dodatne alate koje stavljamo na njega.
Tako da riješi nekoliko misija, pa se vraća u bazu, na bijeli dio ploče koji je jedini dio na kojem smijemo dirati robota rukama. Tu mu skidamo alat i stavljamo neki drugi da može riješiti drugu misiju. Volimo to usporediti sa zamjenom kod Formule 1 - tumače, pa dodaju još da je niz kriterija ocjenjivanja: je li robot pouzdan, sudara li se, moraju li mu pomoći rukama kada nije u bazi...
Detaljno ispitivanje
Osim samog performansa na ploči, postoje još tri kategorije ocjenjivanja timova. Ovo nije samo robotičko natjecanje, to je natjecanje iz poduzetništva, znanosti, društvenih vrijednosti... Kroz intervju se evaluira stupanj ovladavanja tehnikom, suci pitaju ekipe za njihovu strategiju, detalje izrade robota, zašto su neku ideju odbili, a drugu usvojili, kako su programirali i promišljali inovacije. Vrednuje se i ako ste imali crowdfunding kampanju, sami snimili video o svojem progresu ili kontaktirali sponzore.
Pitaju i kako ste analizirali temu, radili research, koji su vam izvori, s koliko profesionalaca ste pričali o tome. S obzirom na ovogodišnju temu, može se pretpostaviti da dečkima nije bilo lako pronaći profesionalce s kojima mogu pričati o svemirskim misijama. Ali, naravno da su pronašli rješenje.
- Prošle godine smo nanjušili da u lipnju u Trogir dolaze članovi Europske svemirske agencije. Pa smo im se ‘prikrpali’, pisali smo im i pitali bi li nas htjeli primiti na svoju jedrilicu, s obzirom na to da su dolazili na regatu. Pristali su pa smo nekoliko dana bili s njima na brodu. Pričali smo s Dominiqueom, koji je šef laboratorija u Francuskoj Gvajani koji proizvodi boostere od 25 tona za Ariene 5 raketu, i s Rafalom, koji se bavi izgradnjom malih i jeftinih satelita za slikanje zemlje uz pomoć inovativnih senzora - kažu snalažljivi momci.
Realni projekti
Nakon intervjua, na natjecanju dobiju kratko opisanu temu na koju moraju razviti svoj projekt.
- Recimo, jedan tim iz Slovenije je za temu bio dobio brigu o životinjama pa su pričali sa svojim veterinarima, koji su im rekli da im je najveći problem prijevoz ranjenih životinja iz planina do ambulante. Ekipa je onda za njih izmislila košaru koju čovjek nosi, a s kojom mu je teret raspoređen po tijelu pa može prenijeti, recimo, kozu. Na kraju su se veterinari oduševili i zaista tražili učenike da im izrade i prodaju košare. Dakle, projekt mora biti realan - pričaju.
Posljednji, ali nikako manje važan je aspekt o kojem su momci već pričali na početku - timski rad.
- Ne radi se tu o držanju za ruke i pjevanju pjesmica - smiju se - nego o zadacima koji nisu nužno toliko komplicirani, ali pokazuju puno o suradnji u timu. Recimo, na kvalifikacijama je svatko od nas dobio štap.
Pomoću njega smo morali prenijeti jednu loptu preko prepreka. Nije teško, ali tu suci procjenjuju koliko se poznajemo, kako raspoređujemo zadatke i slično - kažu dečki.
Ovo im je, inače, treća godina da sudjeluju na FIRST LEGO League natjecanju, no prvi su se put uspjeli plasirati na svjetsko natjecanje. Najzadovoljniji su, kažu, jer su prošle godine na regionalnim kvalifikacijama u Celju bili predzadnji, a ove su se godine daleko pomakli u očima ocjenjivača.
- Najvažnije nam je da smo napredovali - tvrde.
Voljeli bi da za svoj uspjeh na natjecanju možda dobiju koji dodatni bod prilikom upisa u srednju školu ili možda financijsku podršku od institucija za put, kao što je slučaj u Mađarskoj, objašnjavaju. - Bilo bi stvarno tužno da ne možemo otići zbog nedostatka financijskih sredstava - kažu.
- Ipak, ništa od toga nam nije toliko bitno sve dok učimo, u tome uživamo i napredujemo. Većina nas već je sigurna da ćemo jednom ići na FER. A čak i više od toga se veselimo što nam je mentor rekao da ćemo, kad budemo prestari za natjecanje (gornja granica je 16 godina), moći s njim mentorirati i pripremati nove generacije - složna je ekipa.
Kako je profesor Dex u svojoj Gradionici pokrenuo revoluciju
Dečki su se za natjecanje pripremali u udruzi Gradionica, koju vodi Ivan Decker, među ekipom poznat pod nadimkom Dex. Gradionicu je otvorio prije tri godine, a kroz nju svaki tjedan prođe stotinjak djece od predškolske do srednjoškolske dobi, koje Decker educira kroz razne programe s Lego kockicama.
- S najmlađima se radi jednostavno problemsko razmišljanje, osnove matematike, učimo se izražavati i komunicirati, pa kasnije idemo prema kompleksnijim stvarima. Radi se o holističkom pristupu učenju. Znamo, recimo, cijeli sat pričati o šišmišima, ekologiji i biologiji, pa onda gradimo robota šišmiša. Kroz to djeca upoznaju mehaniku, povežu se s programiranjem, s elementima iz biološkog svijeta, neki iz toga izvuku super crteže, neki se udube u proučavanje šišmiša kao vrste, neki se potrude oko programiranja da bi robot bio što brži... - objašnjava nam.
I njegova osobna priča vrlo je zanimljiva. Završio je grafički dizajn, “bio bitanga na faksu” i s ekipom dogovarao kako će se baviti snimanjem kratkih filmova. Planovi su dugo bili na čekanju pa se 1999. zaposlio u IBM-u, gdje je popravljao laptope, u vrijeme kad je takvih servisa bilo jako malo, kao i laptopa, koje su imale samo velike korporacije.
- Malo me bilo i sram kada sam došao tamo jer nikada prije u životu nisam dotaknuo šrafciger - smije se. Ipak, brzo se uhodao, pa je popravljao sve teže kvarove.
- Kad nešto ne bih znao, uzeo bih knjigu i naučio - kaže.
Nakon deset godina, pozvali su ga da počne raditi u farmaceutskoj firmi koja je imala robote za dijagnostiku. Prihvatio je i taj izazov i opet se snašao.
- 16 godina sam radio s ljudima koji imaju tehničkih problema svih vrsta pa sam shvatio da se takvim stvarima treba baviti upravo s klincima jer su odrasli već ‘full’ prestrašeni oko toga, nemaju ‘mindset’ otvorene komunikacije kojim se djeca mogu pohvaliti. Ljudi su konzumenti i zapravo loši korisnici koji o tehnologiji ne razumiju ništa osim korisničkog dijela. Zato sam počeo istraživati paradigmu projektnog učenja koju Lego smišlja već 30 do 40 godina, o tome kako učiti uz pomoć njihovih setova. I otvorio Gradionicu - kaže.
Naglašava da njegova ekipa nije nikakva selekcionirana populacija, već djeca koja su se upoznala na ovoj izvannastavnoj aktivnosti.
- Došli su iz dosade, iz interesa, ili su ih roditelji ‘potjerali’ da što manje sjede doma za kompjuterom. Tim više mi je drago što su se toliko dali u učenje. Nekada znaju doći subotom i biti u Gradionici 12 sati. Vjerujem da će im sva ova iskustva dobro doći u budućnosti i da će, u konačnici, od toga moći dobro i zaraditi jer oni postaju ti ljudi koji mogu smisliti ‘user experience’ u vezi robota, aplikacije, bilo čega. A ‘user experience’ je postao najvažnija stvar u dizajnu bilo čega - zaključuje Decker.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....