Svi oni koji su imali sreću da mogu raditi od kuće tijekom pandemije koronavirusa morali su se naviknuti na sasvim novi način održavanja sastanaka - na virtualne pozive i okupljanja putem aplikacije Zoom ili sličnih platformi. Isprve su se videosastanci činili kao idealno, praktično rješenje, koje je konačno dovelo prizore iz filmova znanstvene fantastike i u naše domove. No, ubrzo su korisnici počeli prijavljivati neočekivane nuspojave.
Provesti cijeli dan na videokonferenciji pokazalo se iznimno umarajuće, puno više nego što bi se očekivalo s obzirom na to da korisnik mirno sjedi i gleda u monitor - ljudi bi se umarali više nego inače tijekom sjedenja za računalom, a osjećali bi se iscrpljeno i fizički i psihički. Pojavio se i novi termin - "Zoom zamor".
Stručnjak za virtualnu interakciju sa sveučilišta Stanford vjeruje da zna koji su uzroci tog fenomena. U teoretskom eseju objavljenom u otvorenom znanstvenom časopisu Technology, Mind and Behavior (Tehnologija, um i ponašanje), profesor Jeremy Bailenson za zamor krivi "neverbalno preopterećenje" te razlaže argumente zašto Zoom i slične platforme dovode do psihičkih posljedica. Primarni je faktor, tvrdi Bailenson, to što gledamo u tuđa lica u prvom planu. "Mozak je posebno osjetljiv na lica, a kada vidimo veliko lice, mislimo da nam se nalazi blizu. Aktivira se naš refleks bijega-ili-borbe", objašnjava profesor sa Stanforda. Kada nam je neko lice toliko blizu u stvarnom životu, to znači da ćemo se ili pariti, ili boriti, a niti jedna od te dvije aktivnosti nije normalna u poslovnom okruženju.
Drugi faktori također doprinose zamoru - jedan je da nam se doima kako sva lica na ekranu pozorno gledaju u nas čak i kada ne pričamo, a drugi, možda i gori, jest da cijelo vrijeme gledamo i svoje lice. Ljubitelji selfija u tome možda ne vide problem, ali za one anksioznije gledanje u sebe cijeli dan slično je kao da nas netko cijeli dan prati ogledalom pa vidimo svaki svoj tik, svaki izraz lica, dok pokušavamo konstruktivno raspravljati o složenoj temi.
Moradeyo Adeyi iz Brooklynskog centra za psihoterapiju ističe kako rad od kuće umanjuje normalan omjer rizika i nagrade. Obično bismo se nakon odrađenog dijela posla i napornog sastanka nekako nagradili - odlaskom na kavu s kolegom, primjerice. No, rad od kuće znači nestanak granice između rada i odmora pa se mozak osjeća kao da samo radi, bez ikakve nagrade.
U svojim zaključcima Bailenson preporuča svima koji se baš moraju sastajati online da isključe pogled na sebe te da smanje Zoom prozor na računalu tako da lica budu što manja na ekranu. Predlaže i da više Zoom sastanaka bude bez slike te da se češće koriste telefonski pozivi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....