ZA ZAŠTITU RIJETKIH VRSTA NIJE DOVOLJAN SAMO ZAKON Risovi stradavaju najviše zbog incesta, supovi zbog turista

Svako malo nam iz svijeta dolaze vijesti kako je neka divlja vrsta životinja izumrla ili je pred izumiranjem.

Razlog za to uvijek je i bez iznimke čovjek, koji im otima staništa, onečišćuje ih, izlovljava njihovu hranu ili ih nemilosrdno ubija. Premda se čini kako je u našoj zemlji s tim u vezi više-manje sve u redu, jer ne krčimo divljački šume, proizvodnja ne uništava okoliš u tolikoj mjeri da životinje bježe, a lovaca nema toliko da su neke vrste pred izumiranjem, situacija nije bajna. Bjeloglave supove, macakline, plemenite periske, dupine, kitove, risove i vukove - sve te ugrožene životinjske vrste, zaštićene zakonom, štite i pojedinci, u raznim institucijama. Obavljaju monitoring, prate njihovo kretanje, vrše DNK istraživanja vrste...

Otoci s gnijezdima

Marko Modrić kaže da gnijezdećih parova supova u našoj zemlji ima oko 110. On je čuvar prirode u Javnoj ustanovi “Priroda” iz Rijeke, koja upravlja ornitološkim rezervatima, u kojima se bjeloglavi supovi gnijezde, te Centrom za posjetitelje i Oporavilištem za bjeloglave supove u mjestu Beli na otoku Cresu. Zbog nadzora koji se provodi svake godine zna se točan broj ptica, kaže, a supovi se u našoj zemlji gnijezde samo na četiri kvarnerska otoka: Krku, Cresu, Prviću i Plavniku.

- Prije sto godina bilo ih je po cijeloj zemlji, ali su nestali zbog lova i trovanja. Nisu oni bili cilj, ljudi su obično trovali vukove, lisice i čagljeve, ali su supovi bili slučajne žrtve - pojašnjava Modrić i dodaje kako su danas oni često žrtve strujnih udara na stupovima ili turista koji brodovima dolaze preblizu njihovim gnijezdima na liticama. Naime, maleni supovi zbog toga ponekad prerano pokušaju poletjeti pa padnu u more. Ako se ne spase, brzo se utapaju.

Modrić dodaje kako je prije pet godina bilo 30-ak parova više, no broj im se smanjio. Ipak, situacija još nije toliko alarmantna, no svjesni su, govori, kako treba još mnogo raditi kako sup više ne bi bio ugrožena vrsta.

Supovi su kao vrsta osjetljivi na otrove, ali i nedostatak hrane, pa je najbolji način da im se pomogne organizacija hranilišta, posebno u vrijeme kada imaju mlade.

- Oni nikad neće napasti živi plijen, a potrebni su nam u ekosustavu jer jedu strvine te imaju ulogu vrlo efikasne i besplatne “higijeničarske službe”. Tijekom povijesti tako su zasigurno imali značajnu ulogu u sprečavanju širenja bolesti - ističe Modrić.

Magda Sindičić brine se o risovima. Radi na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a tema doktorata bili su joj upravo risovi. Kaže da ih u našim šumama ima najmanje 40, a najviše 60, što je iznimno malo. Posljednjih 20 godina broj risova je u padu, kaže, i to zbog parenja u bliskom krvnom srodstvu.

Genske analize

- Prije osam godina radili smo istraživanje genske raznolikosti i utvrdili da je oko 70 posto naše populacije povezano u prvom koljenu. Zato smo krenuli u projekt u sklopu kojeg ćemo u sljedećih pet godina naseliti 14 risova iz Rumunjske. Dva su već došla početkom ovog mjeseca - kaže Magda i pojašnjava da je to bio jedini način da se spasi populacija. Tijekom vremena radili su brojne analize DNK i rezultati su uvijek bili vrlo jasni i porazni: populacija će izumrijeti. Zbog parenja u bliskom srodstvu manje je mladunčadi, ona imaju slabiji imunitet i dobivaju razna oboljenja koja im otežavaju preživljavanje.

- Risovima je za opstanak nužno prostrano i očuvano stanište. Te mačke su vrlo teritorijalne i svakom risu treba oko 200 kvadratnih kilometara šume. Zato je za njihovo očuvanje potrebno u prvom redu očuvati stanište. Risovi su nam jako važni jer su čistači i regulatori brojnosti životinja koje su im plijen - kaže Magda.

Fotozamke

Inače, po Lici i Gorskom kotaru postavljeno je više od stotinu fotozamki, koje snimaju sve životinje koje se ispred njih kreću. Svaki ris ima drugačije točkice na krznu pa su ih na fotografijama mogli međusobno razlikovati. Na taj su način utvrdili najniži broj, a procjenjuju da ih je nešto više od onih koje su snimili.

Što se tiče dobrih dupina, procjenjuje se da u Jadranskom moru pliva njih oko 10 tisuća, a polovina ih je od tog broja “naša”. No, brojka ne znači ništa: ti simpatični plivači ugroženi su i prijeti im puno toga: od ljudi, preko nedostatka hrane, buke u moru, do onečišćenja. Draško Holcer iz Instituta Plavi svijet u Velom Lošinju, koji s kolegama radi na očuvanju morskog okoliša, kaže da broj dupina utječe na količinu ribe, ali ne tako da je smanjuje!

Čistači mora

- Dupini love slabije, bolesne ili ozlijeđene ribe i glavonošce, čime održavaju njihovo zdravlje te osiguravaju razmnožavanje najzdravijih jedinki. Osim toga, oni s dna donose organske tvari na površinu čime osiguravaju produktivnost mora i time više hrane za ribe, čime pak omogućuju veću biomasu ribe - kaže Holcer. - Do sada smo radili tri zračna istraživanja u Jadranu i broj dupina je relativno stabilan. No detaljnije poznajemo samo naše obalne dobre dupine koji žive u rezidentnim zajednicama oko Lošinja, Kornata i Visa. Istraživanje na Lošinju najdulje je u Europi i traje još od 1987.! Upravo je populacija Lošinja krajem 90-ih doživjela dramatičan pad brojnosti, za gotovo 40 posto. Bio je to velik šok i nismo znali što se događa - kaže Holcer.

Situacija nije dobra ni kad je riječ o vukovima. Od 2010. godine broj im se konstantno smanjuje i trenutno ih je manje od 200. Ne zna im se točan broj, no prema dostupnim podacima gotovo pola čopora su granični pa migriraju između naše i susjednih zemalja, tako da je vukova koji trajno žive u Hrvatskoj zapravo još i manje. Razlog velikog smanjenja njihova broja je sustavno ubijanje. Tu su i promet, uništavanje staništa i krivolov. U prirodi je sve manje hrane pa kako bi se nahranili, napadaju i domaće životinje. Inače, vukovi u divljini i oni u ZOO vrtu posve se razlikuju. Premda se u ZOO-u Zagreb nastoji da imaju što manje kontakta s ljudima, njihov timaritelj Ivan Šarić kaže kako se u divljini ne bi snašli. Dopušta mogućnost da bi preživjeli ako bi se prilagodili nekom osamljenom vuku. - U tom slučaju bi mogli podivljati, no inače baš i ne... Iako mi mislimo da su oni divlje životinje i da to trebaju i ostati, činjenica je da oni prepoznaju naš miris - ističe Šarić.