BORBA S MALIGNIM BOLESTIMA

DOKTOR UGLEŠIĆ RAZOTKRIVA ONKOLOŠKE NUSPOJAVE O KOJIMA SE PREMALO PRIČA Neki kriju sve, a drugi bližnje toliko uvuku da i oni trebaju pomoć psihijatra

 Ilustracija/HANZA MEDIA
 

Samo oni koji su jednom prebrodili i pobijedili malignu bolest znaju s čime su se nosili tijekom svoga liječenja. Bezbroj pitanja im je prolazilo kroz glavu, a na njih nisu imali odgovora, piše Slobodna Dalmacija. Neki od njih su "potonuli" u psihičkom smislu, neki su negirali svoju bolest, a neki su u psihičku bolest "povukle" i svoje bližnje, koji su im nastojali pomoći. Zajedničko svima njima jest da su trebali pomoć psihijatra, koju su mnogi prihvatili, ali gotovo jednak broj oboljelih je tu pomoć i odbio.

Nedavno je obilježeno 50 godina Županijske lige za borbu protiv raka, pa je to bio povod da porazgovaramo s liječnicima koji nisu "na prvoj liniji fronte", odnosno ne liječe osnovnu bolest, ali su itekako bitni za potpuni oporavak onkoloških pacijenata.

Riječ je o psihijatrima, a jedan od onih koji se bave upravo bolesnicima oboljelim od onkološke bolesti jest doc. dr. Boran Uglešić, specijalist psihijatrije iz splitskoga KBC-a, koji je prije nekoliko godina i osnovao psihoonkološku ambulantu u bolnici.

Poremećena kvaliteta života

- Ambulanta je osnovana poradi dobre suradnje s Onkologijom i za potrebe onkoloških bolesnika. Iako ambulanta nije do sada zaživjela u pravom smislu riječi, gotovo svakodnevno se susrećemo s pacijentima kojima treba psihijatrijska pomoć, jer su oboljeli od maligne bolesti. Njihov broj nije beznačajan. Riječ je najčešće o bolesnicima oboljelim od karcinoma s poremećenom kvalitetom života i koji imaju visok stupanj anksioznosti i depresivnosti, naravno uz nemogućnost prilagodbe na malignu bolest, koja je i centralni problem – kazuje dr. Uglešić.

Pacijenti u psihijatra dolaze u trima fazama svoga života.

- Prva je akutna faza, odnosno faza emocionalnog distresa, kada se bolest otkrije, faza prihvaćanja činjenice da baš on ili ona boluje od životno ugrožavajuće bolesti. Druga faza je razdoblje liječenja, odnosno kemoterapija ili radioterapija i sva popratna događanja koja su vezana uz tu fazu. U treću fazu spada kontinuirano praćenje i dugotrajno liječenje – veli dr. Uglešić.

Kakav je profil bolesnika koji traže pomoć psihijatra?

- Ne postoji specifičan profil bolesnika ili ono što najčešće vidimo. Vidimo ljude s dominantnim strahom, koji čak može biti i pozitivan ako donosi pozitivne promjene u životu oboljelog, poput prestanka pušenja... – ističe dr. Uglešić.

No, postoje i oni pacijenti koji negiraju svoju bolest.

- Da, naravno. Često imamo situaciju da oboljeli od maligne bolesti negiraju svoju bolest. Pa znaju govoriti kako to nije ništa ili da imaju neki mali tumor koji je benigan te da njima neće biti ništa. To negiranje može biti i dobro i loše. Dobro je ako negiranje štiti od emocionalnog tereta, a loše ako uzrokuje lošu kontrolu bolesti.

Kad je i najmanji znak 'poguban'

Pacijenti dolaze depresivni i tjeskobni i najmanji znak na svom tijelu tumače kao "poguban" za njih. Tako, ako takav pacijent dobije temperaturu od 37,2 stupnja, misli da je kraj svijeta i da mu se zdravstveno stanje drastično pogoršalo. Tada se pojavljuje jaka frustracija vezana uz zdravstvenu promjenu. Mnogi od njih su opterećeni svojim izgledom, poput opadanja kose, nerealnim očekivanjima, vjerom u alternativnu medicinu, a vrlo često imaju i loš odnos s liječnikom koji brine o njihovu zdravlju – objašnjava dr. Uglešić.

Osim toga, oboljele od karcinoma tišti još "more problema".

- Prevelika ili premala potpora njihovih obitelji, strah od smrti, financijski problemi, ali i promjena životnog stila. Naravno, među oboljelima ima onih koji štite svoju obitelj i žele ih isključiti iz svoga liječenja, pa ima čak i onih koji pokušavaju svoju bolest skriti od najbližih, ali, s druge strane, ima i onih koji su previše u sve to "upleli" i svoju obitelj, pa i članovi obitelji koji nisu maligno oboljeli trebaju pomoć psihijatra – kazuje dr. Uglešić.

Terapija je u suportivnom obliku, razgovor s oboljelima, ali postoji i farmakološka terapija koja pomaže oboljelima.

- Među takvim pacijentima velik je broj onih koji sa samim izlječenjem osnovne bolesti (karcinom) više ne trebaju pomoć psihijatra, nego se sve promijeni u minuti i više ne trebaju psihijatrijsku pomoć. Međutim, ima i onih koji i nakon izlječenja od karcinoma i dalje sumnjaju da imaju bolest, pa se tako i ponašaju – kazuje dr. Uglešić.

Misle da je depresivno stanje normalno

Međutim, ima i onih onkoloških bolesnika koji uopće i ne stignu do psihijatra, jer njima on ne treba.

- Da, takvi pacijenti kažu sami sebi da "nisu oni ludi" i da njima nije potreban psihijatar, pa uopće ne uzimaju antidepresive koje bi trebali uzimati i koji su im propisani. Oni smatraju da je njihovo depresivno stanje normalno stanje, vezano uz njihovu osnovnu bolest.

- Onkološkim bolesnicima koji imaju psihičke probleme vezane uz njihovu osnovnu bolest možemo pomoći, ali oni moraju prihvatiti zdravstveno stanje u kojemu se nalaze i moraju slušati ono što im psihijatar preporuča i prepisuje od lijekova – poručio je dr. Boran Uglešić za Slobodnu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:52