Od plahe, krhke travčice, koja se saginjala i na najmanji dašak povjetarca, do čvrstog i neprobojnog kamena. Živca kamena, kako se to kaže u Imotskoj krajini, onog tvrdog, koji ne puca niti na udare dinamita. Tako bi nekako mogao započeti dirljiv roman o jednoj djevojci junakinji, koja je uz pomoć Boga, stručnih ljudi hrvatskoga zdravstvenog sustava i svoje obitelji došla sa samog ruba provalije na čvrstu stazu. Istina, trebat će još borbe, trebat će srca, ali nakon razgovora s junakinjom naše priče, uopće ne dvojimo da ona neće stati s obje noge na taj put, koji vodi u život, piše Slobodna Dalmacija .
Riječ je o 23-godišnjoj Ani Jonjić iz Grubina kod Imotskog, mladoj studentici treće godine Pedagoškog fakulteta u Mostaru, nad kojom je stručni tim bolnice Merkur, na čelu s poznatim kirurgom dr. Stipislavom Jadrijevićem, izveo 12-satnu, iznimno zahtjevnu operaciju, čime joj je spasio život. Ana, kao i svi njezini vršnjaci, sanjala je diplomu, posao, miran i sretan život. Skladna, mirna, kršćanska obitelj, otac Joško, majka Dijana, sestre Ivana i Marija, brat Josip, bilo joj je čvrsto jamstvo u tome. Ipak, preko noći, lijepa sanjarenja pretvorila su se u noćne more.
Malo osipa po koži, mala malaksalost, nadutost i oticanje nogu, još tamo početkom prošle godine, tek su bili nagovještaj teške borbe koju je preuzela ta djevojka. Nalazi nakon pretraga u splitskoj bolnici bili su zaprepašćujući. Karcinom nadbubrežne žlijezde s metastazama na jetri, s ozbiljnim prijetnjama na njegovo proširenje... Za nalaz je prva doznala upravo inteligentna Ana.
- Najteže mi je, kad je sve u jednoj minuti prohujalo mojom glavom, tada bilo kako to kazati majci i ocu. Znajući ih kako paze mene i brata i sestre, bila sam prestravljena. No, Bog, i samo on, kao da mi reče: Ana uzmi svoj križ, ponesi ga, ja ću ti biti u pomoći. I, vjerujte, zaista, vjerujte, mirno sam sve skupa prihvatila. Krenula je onda prava strka prema bolnicama. Biopsija u bolnici Dubrava, koju sam odradila uz svoje predivne Imoćane dr. Marijana Kolovrata i dr. Antoniju Đuzel, pa Institut za tumore. Tamo je bio moj Imoćanin, moj anđeo čuvar, dr. Ivan Milas, i konačno bolnica Merkur i moj spasilac, isto čovjek s kamena, Sinjanin prof. dr. Stipislav Jadrijević. Da ne zaboravim isto predivnu anesteziologinju, dr. Natašu Visković-Filipčić - prisjeća se Ana, pa nastavlja:
- Pazite, otvoreno su mi ti divni ljudi govorili, baš oči u oči. Nisu se libili kazati mi da i smrt treba uzeti kao ozbiljnu opciju, nisu mi okolišali i zato im hvala. To me još više učvrstilo, posebno u trenutku prije operacije kada se stvorio tromb u veni cavi koja vodi direktno u srce. Život mi je visio o koncu. Operacija je trajala punih dvanaest sati, plemenite i stručne ruke dr. Jadrijevića znalački su sve izvele. Kažu da je to jedan od najzahtjevnijih zahvata ikad izvedenih u toj bolnici. I evo, danas sam ovdje u svojim Grubinama, među obitelji, kojoj ću, ako Bog da da se sve ovo sretno okonča, čim završim fakultet i zaposlim se, nastojati vratiti bar djelić onoga što su učinili za mene. Shvatila sam, naime, u svojim najtežim trenucima da je obitelj sve na ovom svijetu i da ti nitko ne može pomoći kao oni.Toliko su me hrabrili, bili uz mene da sam čvršća neko ikada.
Odlučnim glasom priča svoju priču Ana Jonjić, naoko krhko lijepo stvorenje, a zapravo čvrsta žena. - Da, danas sam čvrsta, čvršća od Biokove. Imala sam četiri kemoterapije, izdržala ih dobro, sada idem na još jednu u Zagreb, bit će to, uvjerena sam, sve u redu. I, eto, oporavljam se, mislila sam sada u veljači nastaviti studij, ali su mi profesori sugerirali: Ane, prvo zdravlje, za fakultet ima vremena. - Nećete vjerovati - nastavlja nam Ana svoju dirljivu storiju - toliko sam s ovim iskustvom ojačala, da dijelim lekcije sestrama, bratu, prijateljima, kako se treba držati, kako se nositi s nevoljama. Prije mi je pitanje bilo koju šminku ili parfem staviti na sebe, a danas dijelim lekcije o čvrstoći, karakteru i stavu. Baš kada završim fakultet, nadam se, svojim budućim učenicima, iz prve ruke ću govoriti kako nikada nema predaje, kako život treba uzeti onakav kakav jest.
- Treba vjerovati u Boga, ali i u sebe, jer sve vam je rizik u životu. Odete u zubara i možete nastradati, a kamoli proći operaciju na granici života i smrti. Promislila sam prije operacijskog stola: Ana, ti nemaš što izgubiti, možeš jedino dobiti. I, vidite, dobila sam, vjerujem da jesam, želim biti zdrava, želim živjeti, želim svojim iskustvom pomoći ljudima ako se nađu u mojoj situaciji. A moja prva poruka je: vjerujte našim ljudima, našim liječnicima. Divni su to i stručni ljudi - zaključuje Ana Jonjić za Slobodnu Dalmaciju .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....