KAKO SE NOSITI SA SAMOIZOLACIJOM Zbog izolacije raste anksioznost, ali bitno je znati - kriza će proći

Samoizolacija je teška! Svi koji su tvrdili da se to može i da će biti lako, da treba samo nabaviti dovoljno toalet-papira i napuniti frižider, odraditi milijun čučnjeva, pročitati zaostalih 37 knjiga, nemaju pojma.

Nisu iskusili, a nisu ni računali da nije problem u ograničenom broju kvadrata u stanu, nego u glavi, gužvi i kaosu koji nastanu kada se na istom mjestu pojave želje i zadaci, a istodobno raste rupa depresije zbog izolacije. Divni stanovi koji su se s ponosom pokazivali prijateljima pri svakom posjetu sada postaju tamnice u kojima je teško biti sam sa sobom, a kamoli s drugima, ma koliko oni bili obitelj. To je ono što se rijetko objavi na društvenim mrežama, ali se vrlo brzo prizna prijateljima.

Ograničenja

Prije nekoliko dana britanski Guardian objavio je prilog psihologinje dr. Luane Marques, stručnjakinje za probleme anksioznosti, o tome kako se nositi sa stanjem izolacije. Prigrlite svoja ograničenja. Planirajte svaki svoj dan. Budite prisutni u svakom trenutku, živite sada i ovdje. To su prijedlozi.

Osloboditi svoje strahove, staviti ih na stol i priznati si da se bojimo neizvjesnosti, da se bojimo COVID-a, da se bojimo drugih ljudi, samih sebe u novoj situaciji, trebao bi biti jedan od prvih koraka kojima će ljudi preživjeti ovo stanje. To je točno, ali Hrvatska je otišla korak dalje. Ljudi su na vratima depresije.

Anita Lauri Korajlija, psihologinja zdravstvene medicine s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da smo se već upoznali sa strahom i polako ulazimo u fazu depresije.

- Sada se već zna tko je taj neprijatelj zbog kojega smo zatvoreni, stvari idu svojom progresijom - kaže i ističe da se sada, kada se život sveo samo na kvadrate stana, pojavljuju novi problemi. - Super je što radimo od kuće, ali pitanje je kada mi to stvarno radimo, a kada živimo? Sve se pomiješalo. Osobito je teško ljudima s malom djecom, njima se treba posvetiti, a istodobno raditi i održavati kuću. To je jednostavno nemoguće - kaže.

Ono što ljude sada, nakon prvih nekoliko tjedana u kojima su se susretali sa šokom i strahovima, zabrinjava je to što ne znaju odgovore koji bi im pomogli. Ne znaju onaj glavni, koliko će sve trajati?

- To znači da ljude hvata osjećaj tjeskobe i bespomoćnosti - kaže psihologinja Nataša Jokić-Begić. Psiholozi sada vrlo brzo objavljuju nove radove, a ono što objavljuju iz Španjolske i Italije pokazuje da su ljudi prepuni straha.

- Ljudi su prestrašeni slikama mrtvih iz Bergama, u Italiji su vidjeli da je to kontraproduktivno. Treba ih motivirati, reći im što da rade doma, prevenirati osjećaj bespomoćnosti i beznađa kako bi se kod onih koji su na početku bili oprezni izbjegao osjećaj da ionako ne mogu ništa napraviti pa kad je već tako, idem van i neka me ubije. Ljudima treba reći da će sve završiti - savjetuje Jokić-Begić.

- Ovo je anksioznost epskih razmjera. Ljudi idu na internet, a tamo je gomila crnih vijesti, smrti koje mogu sve zadesiti. Uz to se nalaze djeca, život u obitelji, posao i mnogi to ne mogu podnijeti - kaže Jokić-Begić.

Imperativ sreće

Ona ipak u svemu vidi nešto dobro. I ovo će proći, za dva, tri ili više mjeseci, ali u svakom slučaju nestaje imperativ koji smo dosad imali - imperativ sreće.

- Resturen je taj imperativ sreće kao jedinog dobrog stanja. Prije godinu dana u isto ovo vrijeme sreća je bila jedino dobro stanje. Zapadno je društvo živjelo u imperativu sreće, mladosti i zdravlja. Kad ovo prođe, žene od 60 godina izgledat će kako izgledaju, mlade djevojke će biti ljepše od starijih, ljudi će biti to što jesu. Sreća je kratkotrajna emocija koja se pojavljuje i uvijek će se pojavljivati.

Evolucijski je kreirana kao krijesnica, a sada će samo dobiti prirodniji, jednostavniji oblik - kaže Begić-Jokić.