JAVNO ZDRAVSTVO

KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Del Boyeva roba za siromašne pacijente, vrhunska za bogate. Opreza nikad dosta...

Ilustracija
 Neja Markičević/CROPIX
Ako bi se dopustilo da se svima omogući tek osnovna zdravstvena zaštita uz opciju nadoplate za kvalitetniju, dosadašnja korupcija bila bi obična kamilica

Paralelno s javnom raspravom o zdravstvenim zakonima kroz koje se na mala, a neki kažu i na velika, vrata gura moguće nekontrolirano miješanje privatnog i javnog u hrvatskom zdravstvu, krenulo je ‘pripremanje terena’ za budući snažni ulet privatnika u javni zdravstveni novčanik.

Forsira se kao nikad ‘sinergija, zdrava konkurencija, kvalitetniji zajednički zdravstveni sustav’... Riječju, od 22 milijarde kuna godišnje mnogi nastoje da im na prstima ostane što veći sloj javnog meda, a sve, dakako, za ‘dobrobit pacijenata’, uz nuđenje ‘nadoplate’ usluga iznad standarda čije troškove pokriva HZZO čak i u javnim bolnicama.

I baš to je ovih dana razlog nezadovoljstva ortopedske bolnice iz Lovrana jer joj je HZZO uskratio pet posto mjesečnog proračuna nakon što su pacijentu dopustili nadoplatu endoproteze kuka. Drugim riječima, umjesto one koju je HZZO kupio putem javne nabave, pacijentu su ponudili skuplju uz nadoplatu - a on pristao. U HZZO-u su zaključili da je bolnica prekršila zakon i opalili kaznu. Naravno, u Lovranu su nezadovoljni, imaju svoje tumačenje zakona i tvrde da su u pravu jer ‘rade najbolje za pacijenta’.

No, tu su se opasno poskliznuli na koru od banane koju su sami bacili. Naime, ta ista bolnica donedavno je bila ona koja je za sve hrvatske ortopedske javne klinike nabavljala endoproteze. Odredili su standard liječenja za sve građane Hrvatske i tvrdili da je to ‘u skladu sa zakonima struke, da se radi o kvalitetnim protezama, da su uštedjeli maksimalno HZZO-u, da pacijenti dobivaju super kukove’... Ipak, prema onome što se već gotovo dvije godine može čuti u ortopedskim krugovima, riječ je o ‘no name’ proizvodima upitne kvalitete, s čestim reoperacijama. U jednom trenutku splitski ortopedi čak nisu željeli ugrađivati te ‘lovranske’ proteze uz tvrdnju da rade beskoristan posao.

Najgore su prošli pacijenti jer su očiti dokaz loše kvalitete endoproteza. U konačnici se HZZO-u stvarao veći trošak jer su umjesto jedne, pacijenti morali u kratkom vremenu dobiti dvije proteze te dodatno ići na rehabilitaciju i bolovanje. Shvatili su to napokon i u Zavodu pa će ubuduće javnu nabavu endoproteza raditi KBC Osijek, a najavljuje se i veći izbor proteza jer naprosto nisu svi pacijenti isti pa im ne može odgovarati isti ‘broj’ kuka ili koljena. Dok je trajala ta borba za nova pravila nabave ortopedskih nadomjestaka, sve su glasniji bili prijedlozi da je izlaz iz ‘jeftine nekvalitete’ u ‘uvođenju nadoplate’ te u izboru pacijenta hoće li na operaciju po ‘većem standardu’ u privatnu ili javnu bolnicu. Tvrde da bi HZZO-u trebalo biti svejedno jer će i jednima i drugima platiti isto - po vlastitom cjenovniku!

U to ime pokušava se primjerima ‘dobre prakse’ uvjeriti javnost kako je normalno da pacijenti doplaćuju za kvalitetniju uslugu, lijek, protezu ili liječenje uopće - pa smo tako čuli i za primjer gospođe Ane koja je doplatila ‘samo’ 6000 kuna za kvalitetniju protezu kuka. Tvrdi se kako građani imaju pravo znati da postoji bolji i učinkovitiji lijek od onoga koji im se nudi i doplatiti kvalitetu... No, dopusti li se takav princip rada u hrvatskom zdravstvu, HZZO bi ubrzo postao poput Trotters usluga i poduzetništva iz kultne britanske serije ‘Mućke’. Kupovao bi jeftino i nekvalitetno, nudio minimum minimuma, a tko ne želi ponuđeno, može doplatiti u javnoj bolnici ili, još bolje, u privatnoj zdravstvenoj tvrtki. Oni plićeg džepa bili bi prisiljeni na Del Boyevu kramu pa koliko biologija dopusti trajnost, a oni dubljeg ‘dobro bi prošli’ jer bi ‘samo nadoplatili kvalitetu’.

Liječnici bi se u tim ‘mućkama’ ubrzo pretvorili u ‘lovce na glave’, a farmaceutske tvrtke, kao i one koje prodaju medicinska pomagala, zadovoljno bi trljale ruke. Nema te kontrole koja bi mogla biti toliko učinkovita da može odvojiti etične od neetičnih ‘prodavača kvalitete’.

Za niz usluga privatne bi bolnice - kojima zeleno svjetlo želi, bez ograde, zakonskim izmjenama dati i ministar Varga - pokupile vrhnje iz javne zdravstvene blagajne, ali samo za liječenja koja donose dobit, dok bi u javnim bolnicama liječili sve ono što ne donosi profit i što privatnici ne žele.

Istina, i liječnici u javnim bolnicama mogli bi se prilagoditi ‘novim tržišnim uvjetima’ te krenuti u nuđenje onoga što treba doplatiti, s tim da bi vrlo teško bilo kontrolirati čine li to iz etičkih ili ‘sitnosopstveničkih’ interesa, odnosno u dogovoru s proizvođačima na čijem bi platnom popisu nerijetko bili. Riječju, trenutačna korupcija u zdravstvu bila bi tek kamilica u odnosu na ono što bi se dogodilo u zdravstvenom blenderu nakon kojega nitko više ne bi znao što je čije, a poglavito tko i zašto stvarno plaća kvalitetnije liječenje, a tko izlete na Madagaskar i u Dubai ili gradnju ‘samoodržive kuće’.

Sve to govori da opreza nikad dosta, pa tako i s novopredloženim izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Činjenica je da HZZO s 22 milijarde kuna može pružiti pristojnu zdravstvenu zaštitu građanima, ali samo pod uvjetom da se kune ne dijele po babi i po stričevima, odnosno ne slijevaju u privatne džepove - čemu smo već svjedočili.

Ne zaštiti li se dovoljno javno zdravstvo, lako bi se moglo dogoditi da u sustavu na štetu pacijenata zaživi privatno kartelsko udruživanje na čelu s jakim igračima, što smo već imali prilike vidjeti u stomatološkoj zdravstvenoj zaštiti. Tim je potezom smanjena dostupnost liječenja, ali su zato značajno podebljani novčanici hrvatskih zubara koji, za razliku od Del Boya, uspješno ostvaruju njegovu rečenicu: ‘Sljedeće godine u ovo doba bit ćemo milijunaši’.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 14:37