Godinu dana restrikcija zbog pandemije koronavirusa uzelo je danak u mentalnom zdravlju građana.
„Jedan dan mi je super ili sam ujutro okej, dok sam u nekom društvu, a kad dođem doma osjećam se još gore. Samoća me ubija“, pripovijeda jedan Puljanin, samac na pragu 60-ih godina koji se nikako ne može pomiriti s izoliranošću u kojoj se našao nakon socijalnih restrikcija koje je nametnula pandemija koronavirusa.
„Osjećam se bezvoljno, apatično, jedan dan se prežderavam, drugi dan nemam apetita, nekad malo više popijem i tako zaboravim“, kaže ovaj Puljanin za Deutsche Welle.
On se ipak nada skorom vraćanju u normalu i još nije potražio pomoć stručnjaka, kojima su se obratili mnogi drugi Istrani jer se s problemima više nisu mogli nositi sami. U Puli, naime, u sklopu Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, djeluje Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti kojoj se posljednjih godina javlja sve više građana zbog različitih psiholoških problema, a posljednju godinu i zbog korone. Pomoć je ovdje diskretna, besplatna i lako dostupna. Dovoljno je nazvati i dogovoriti termin kod psihologa ili psihijatra, bez liječničke uputnice. Prije pet godina, 2016., pomoć je potražila 471 osoba, 362 odraslih i 301 dijete. Dvije godine kasnije u tretmanu je bilo 668 osoba, da bi njihov broj lani porastao na 707. Do samo prije nekoliko godina takve je osobe pratila strahovita stigma, ali i podsmijeh okoline koja ih je često smatrala slabićima koji ne znaju riješiti svakodnevne životne probleme. Danas je, međutim, percepcija potpuno drugačija: tretman psihologa ili psihijatra uobičajen je poput odlaska liječniku opće medicine.
Društvene mreže ne mogu nadoknaditi druženje
Psiholog Velimir Todorović, voditelj Službe, kaže da je u pandemijsko doba primjetan rast broja ljudi koji su zapali u tjeskobna stanja zbog nedostatka socijalnih kontakata, a situacija je negativno utjecala i na postojeće korisnike.
„S obzirom da radimo i s djecom, njima je dosta teško pala ta prilagodba na sistem online-škole. Puno njih se nije uspjelo dobro snaći, teško im je, imaju puno gradiva, nedostaje im taj dio objašnjavanja, što inače profesori rade u školi. No, postoje i neki kojima to odgovara, a to su oni koji baš i nisu voljeli ići u školu. Mislim da je vrlo važan socijalizacijski moment jer mladima i djeci trebaju njihovi vršnjaci i tu su oni dosta zakinuti", objašnjava Todorović za Deutsche Welle.
Neki to kompenziraju pojačanom aktivnošću na društvenim mrežama. Međutim, naš sugovornik smatra da to nipošto ne može do kraja nadomjestiti druženje uživo.
„Što se tiče odraslih, neki su se našli u problemu zato što su izgubili posao ili nisu mogli raditi ili nisu mogli naći posao jer je sve bilo zatvoreno. Tu su i ljudi koji su zabrinuti zbog svog zdravlja i budućnosti, zbog toga što su njihovi bližnji bolesni i zabrinuti su hoće li ih zahvatiti korona", nabraja Todorović.
Zbog mobinga morala dati otkaz
Korona je, međutim samo jedan od okidača zbog kojih ljude ovdje dolaze po pomoć. Puno je onih koji se javljaju zbog teških životnih situacija, ali i različitih dijagnoza.
„Zbog mobinga na radnom mjestu imala sam napadaje panike, mislila sam da ću se onesvijestiti, umrijeti“, prisjeća se Puljanka koja je zbog omalovažavanja šefice odlučila potražiti psihološku pomoć. Kontinuirano ponižavanje i otresito ponašanje šefice u maloj privatnoj firmi rezultiralo je osjećajem manje vrijednosti i anksioznosti radnice koja je, da stvar bude gora, često radila prekovremeno, a da joj taj rad nije bio plaćen. Redovito je odlazila na tretmane, razgovore s psihologom, osvijestila problem i na kraju donijela odluku - dala je otkaz. To je, kaže, bio jedini način da se odmakne od toksične sredine.
Todorović napominje da je glavni razlog rasta broja ljudi koji traže pomoć prepoznatljivost Službe, ali i umreženost s ostalim institucijama, liječnicima, Centrom za socijalnu skrb, kao i školama. One upućuju djecu s problemima u svladavanju nastave, u socijalizaciji i s drugim poteškoćama.
Poremećaj osobnosti - teret sebi i drugima
Ljudi se najčešće javljaju zbog anksioznosti i depresije.
„To su poremećaji raspoloženja. Kad je riječ o depresiji, mislimo na snižen osjećaj raspoloženja, bezvoljnost, osjećaj beznađa, besciljnosti. S anksiozne, tjeskobne strane, prisutni su različiti strahovi, od toga hoće li osoba naći ili izgubiti posao, hoće li se razboljeti ili neće", navodi Todorović.
Osjećaj tjeskobe i manje vrijednosti dobro je poznat drugoj Puljanki koja je potražila pomoć nakon što ju je suprug godinama psihički zlostavljao. Govorio joj je da je nesposobna, da nije dobra majka i da bez njega ne bi mogla ništa. Vrhunac je bio kad joj ograničio izlaske, druženja i različite aktivnosti. Proces osvještavanja trajao je mjesecima. U tom razdoblju uspjela se osnažiti i smoći snagu za presudan korak - izlazak iz braka.
Životne situacije, dodaje naš sugovornik, najdramatičnije proživljavaju osobe kojima je dijagnosticiran poremećaj ličnosti.
„Te se osobe zbog nekih svojih crta ličnosti ne mogu dobro prilagoditi okolini u kojoj se nalaze, tvrde su, rigidne. Moramo biti fleksibilni u slučaju promjene posla ili partnera. Ljudi koji pate od tog poremećaja nemaju tu fleksibilnost i zato često pate, a kad pate oni, vrlo često pati i njihova okolina, i ti ljudi zahtijevaju dugotrajan tretman“, objašnjava Todorović.
Naš stav prema svijetu je, kaže, nešto što određuje naš život. Ako ga, dodaje, doživimo kao nešto grozno, užasno, prijeteće i nenormalno, onda će nam biti teško. Ako to prihvatimo kao činjenicu, onda možemo ići dalje kroz njega, zaključuje psiholog Todorović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....