PONUDE ZA POSAO NAKON PISANJA JUTARNJEG Ivica je bio jedini zaposleni Hrvat s Downom

Nakon što je subotnjem izdanju Jutarnjeg lista objavljena priča o Ivici Greguriću (41), jedinom Hrvatu s Downovim sindromom koji je radio puno radno vrijeme i koji je, nažalost, dobio otkaz, stvari su se počele razvijati u pozitivnom smjeru: Ivica je dobio ponudu za posao iz tvornice Franck i poziv da u četvrtak dođe na razgovor.

Ivica je, kao što smo objavili u našoj priči o osobama s Downovim sindromom u Doktoru u kući, bio svijetli primjer jer je bio jedan od rijetkih koji je bio integriran u normalan život i imao posao, te jedini koji je radio puno radno vrijeme, i to punih 20 godina, od čega 18 u tvornici Gredelj.

S Ivicom su roditelji od najmanjih nogu puno radili, čitali mu i nikada ga nisu odvajali od druge djece, što je jako pozitivno utjecalo na njegov razvoj.

- Uvijek su govorili da je idealan radnik jer ne odlazi na bolovanje, ne zabušava, ne razgovara po cijele dane na mobitel i na njega se čovjek uvijek može osloniti. Njemu taj posao znači sve, uživa u njemu i potišten je kad tijekom vikenda ne ide na posao - rekao nam je tada Ivičin otac Mato, dok nam je Ivica rekao da su mu svi poslovi u kuhinji jednako zanimljivi i da nema dana kad mu se ne da ići raditi.

Treći put na burzi

No, sve se to u trenu promijenilo: dan uoči objave teksta saznali smo da je dobio otkaz te se, s još oko 230 radnika, našao na burzi. Njemu je to bio već treći put, no prošla dva puta kad se našao na listi za otkaz ipak je bio vraćen na posao.

Kad je u subotu u Jutarnjem objavljen tekst o našem junaku koji je ostao bez posla, svi smo se nadali da će se naći netko tko će mu pomoći i ponuditi posao. A onda nam je Ivičina sestra javila da su ih nazvali iz tvornice Frank i pozvali Ivicu na razgovor za posao.

- Naš predsjednik Uprave pročitao je članak o Ivici u Jutarnjem i jučer mi je poslao mail s tim tekstom, a ispod je napisao: ‘Idemo pomoći tom čovjeku i zaposliti ga’ - rekla nam je direktorica korporativnih komunikacija Francka Ivana Tavra, koja se zajedno sa zaposlenicima Odjela za ljudske resurse bacila na posao da što prije stupe u kontakt s Ivičinim roditeljima. Tajnica je preko Udruge Down sindrom Zagreb došla do broja Ivičina oca te ga je jučer nazvala i s njim dogovorila da Ivica dođe na razgovor za posao, i to isti onakav kakav je radio prije, za kakav se školovao i u kojem uživa.

- Mi imamo restoran za zaposlenike u kojem radi cijeli tim kuhara, a voljeli bismo da im se pridruži i Ivica - rekla nam je gospođa Tavra i dodala da je i sama bila ganuta cijelom pričom, ali i ljudskom reakcijom predsjednika Uprave. A ganut je i Ivica, koji se, kako nam je rekao gospodin Mato, jako veseli odlasku na razgovor.

- Naša mala osmogodišnja unuka neki dan nam je rekla da se moli da njezin ujo dobije posao, a sada će se to možda i dogoditi. Hvala vam jer je od vas sve krenulo i nadam se da ću vam se u četvrtak javiti s dobrim vijestima - rekao nam je uzbuđeno Ivičin otac.

Istom se nadaju u udrugama koje vode brigu o osobama s teškoćama u razvoju.

Marljivi radnici

Ganut viješću o javljanju potencijalnog Ivičina poslodavca bio je i Slavko Đeker, predsjednik Udruge roditelja djece s posebnim potrebama “MI”. Udruga iz Požege sa 80-ak članova bori se godinama s istim problemom - kako zaposliti osobe s teškoćama u razvoju. Na požeškom Zavodu za zapošljavanje petero je takvih osoba, no posla za njih nikako da se nađe. Posebno degradira činjenica da naknada Zavoda za zapošljavanje za njih iznosi 350 kuna. Riječ je o povećanom iznosu - donedavno su dobivali 280 kuna mjesečno. Što mogu s tim novcem, pita se predsjednik udruge.

- Zbog toga mi ova akcija Jutarnjega lista s Ivicom budi nadu. Sustav je zakazao, to je svima jasno, jer nije prepoznao koliko osobe s teškoćama mogu pridonijeti društvu. Imam puno dokazanih primjera gdje su osobe s teškoćama bile bolji radnici od zdravih osoba. Njihova je prednost ta što su vrlo marljivi radnici, oni vole posao i žele se dokazati. No društvo nikako da smisli kvalitetan model njihova zapošljavanja, ovisno o mogućnostima i afinitetima svakoga od njih - kaže Đeker.

Fleksibilno vrijeme

Za primjer pozitivne prakse navodi Austriju i Njemačku koje omogućavaju lakšu i bržu proceduru zapošljavanja, nude fleksibilno radno vrijeme, solidne plaće i - prijevoz do posla.

Zbog nehumane politike prema mališanima s teškoćama u razvoju, uključenih u školski sustav i s pravom na osobnog pomoćnika - asistenta u nastavi, prvoga dana nastave prosvjedovale su pred Vladom obitelji s djecom s teškoćama. Aljkava i zakašnjela procedura prijave za natječaj od 44 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda namijenjenog lokalnim zajednicama za asistente u nastavi, dovela je do apsurdne situacije da su djeca izgubila svoje odrasle prijatelje u školama - asistente.

Prosvjed je iznjedrio emotivne slike: na Markovu trgu djevojčica u kolicima u rukama drži crtež škole u koju je zabranjen ulaz djeci s invaliditetom. Jedan od transparenata bio je i “I ministar ima svog pomoćnika”.

Što kaže Zakon?

Ministar obrazovanja Vedran Mornar priznao je problem: kao društvo se premalo brinemo o njima, a iz proračuna izdvajamo premalo novca.

Činjenica je da Zakon o osnovnom i srednjem školstvu omogućava integraciju djece u vrtiće i škole, no jednako tako obrazovne institucije u mnogim sredinama - zbog nedovoljne kapacitiranosti stručnim kadrom, ali i neznanja - nisu sklone uključivati djecu s teškoćama u razvoju u svoje redovne programe. Dijete s Downovim sindromom, primjerice, nailazi i na problem u sustavu zdravstvene zaštite. Najčešći je problem, tvrde roditelji, odbijanje stomatologa da ih uopće prime na pregled.

Drugu vrstu problema imaju djeca s teškoćama u srednjim školama koja se uglavnom školuju za pomoćna zanimanja, poput pomoćni cvjećar, pomoćni konobar, pomoćni kuhar, pomoćni autolakirer.

Apel koji je ovoga tjedna stigao Ministarstvu znanosti nudi, međutim, i mogućnost rješenja problema financiranja asistenata u nastavi.

Građanska inicijativa “Pomozimo djeci s invaliditetom” uputila je hitan zahtjev za provođenje mjera koje će osigurati ujednačenost, istu dostupnost i prekid diskriminacije u odnosu sustava prema djeci s teškoćama u razvoju.

Jedna od predloženih mjera jest da se asistentima u nastavi osigura status zaposlenika školskih ustanova.

Osigurati asistente

Računica je jasna: djeci s teškoćama potrebno je osigurati oko 4000 asistenata u nastavi. Iznos potreban za njihovo zapošljavanje je najviše stotinu milijuna kuna godišnje.

Mjesečno je to dakle 10 milijuna kuna, koliko - povezuju u ovoj građanskoj inicijativi - košta godišnji najam zgrade Ministarstva znanosti. Ljuti ih što se nitko u društvu nije odrekao niti lipe da bi se djeci u novoj školskoj godini omogućili asistenti u nastavi.