POTRESNA ISPOVIJEST MLADE VRGORČANKE Kako sam preživjela pakao anoreksije i bulimije

Penjanje uz školske stube bilo je poprilično naporno. Vlastito tijelo bilo mi je preteško. Skupljala sam snopove kose svako jutro. Na nepcu sam osjećala metalni okus izgladnjelosti. Jedno sam vrijeme čak umišljala da mi netko dodaje šećer u vodu iz slavine. Znala sam da to nije moguće, ali moja je glava iskonstruirala da mi to roditelji namjerno rade. Prešla sam na mineralnu, a ona bi nakon što odjednom popiješ dvije litre na želudac koji nije vidio hranu tri dana doslovno kidala unutrašnjost moje utrobe. Udarala sam se po trbuhu kad bi me bolio od gladi. Svaki je obrok bio velika muka. Tanjuri su letjeli po blagovaonici, bacala sam hranu svom silinom po kuhinji i radila živčane ispade na svaku primjedbu zabrinutih roditelja koji više nisu znali kako da se ponašaju. Ništa mi nije odgovaralo, svi su mi bili krivi i divljala sam u prisutnosti hrane. Smatrala sam da mi žele oduzeti moć, sreću i samopouzdanje koje sam dobila. Da se roditelji nisu rukama i nogama borili za mene, umrla bih uvjerena da sam predebela s jedva trideset kilograma.”

Svoju potresnu ispovijest o paklu anoreksije i bulimije, u kojem je živjela sedam godina, 25-godišnja Vrgorčanka Neda Dropulić opisala je u knjizi “Anoreksija - Težina ljepote” koja je upravo objavljena u izdanju Profila.

Prizma glamura

- Manekenke govore kako je normalno da im večer prije revije agenti donose posude u koje moraju povraćati. Jedu vatu, maramice i dane prije snimanja provode na infuziji. Današnje društvo namjerno pokazuje poremećaje prehrane kroz prizmu glamura. Eventualno ubace koju priču iz stvarnog života i onda ljudi imaju osjećaj da su to rijetki razmaženi pojedinci. No, patnje djevojaka koje imaju anoreksiju su konkretne i to je jako teška bolest o kojoj se ne zna dovoljno. Društvo je banaliziralo problem jer nije imalo otkud znati, a možda bi imalo suosjećanja da je znalo. Obitelji također proživljavaju pakao. Svi okrivljuju liječnike, no te cure ne žele ozdraviti. Kroz knjigu sam htjela upozoriti kako jako brzo izgubiš kompas i kako te bolest potpuno obuzme. Htjela sam da moja knjiga mladim djevojkama bude upozorenje - da stanu na vrijeme, a ako je netko u problemu da zna da nije sam - objašnjava Neda, čiji su problemi s poremećajima u prehrani počeli s ulaskom u pubertet.

U petom i šestom razredu osnovne škole trenirala je rukomet, no nakon što joj je jedna djevojka rekla da je debela, nikada više nije došla na trening. Nedugo poslije, njena osnovnoškolska simpatija spomenula je da obožava manekenske tipove cura i to je za Nedu bio okidač da počne s dijetom. Tada je bila visoka 158 cm i imala je 56 kg.

Odjednom je, priča, s gađenjem počela promatrati masnoću na mesu, proučavala je kalorijske tablice i izbjegavala je hranu koju je dotad obožavala. Vježbala je triput dnevno, a cilj joj je bio do početka školske godine smršavjeti sedam kilograma i potom samo održavati tu težinu.

Međutim, hrana je polako ali sigurno postajala njena opsesija. Imala je bilježnicu u koju je zapisivala sve što je pojela i satima bi listala modne časopise u kojima su prevladavale retuširane ljepotice. Kada bi je uhvatila glad, pila je mineralnu vodu - najmanje četiri litre dnevno - i učila. Knjiga joj je bila najbolja prijateljica, u školi je nizala same petice, no spartanski režim koji si je nametnula imao je ozbiljne posljedice po njeno zdravlje i njenu psihu.

Debela psihijatrica

Roditelji su vrlo brzo shvatili da nešto nije u redu, a mama, po zanimanju liječnica, odvela ju je u Zagreb na razgovor s psihijatricom koja se bavila isključivo poremećajima u prehrani. “Doveli su me da me izliječe. Od čega? Od činjenice da sam napokon sretna i da nosim ‘skinny jeans’? Što jedna frustrirana, debela psihijatrica zna o mojem životu i komu sam se ja dužna ispovjediti?” smatrala je tada Neda, pružajući otpor svakoj pomoći i pomisli na izlječenje.

Kada je prvi put hospitalizirana, imala je na svoju visinu još prihvatljivih 46 kilograma, no po kriterijima djevojaka s kojima je dijelila sobu bila je - predebela. One su naime sve bile ispodprosječne težine, hranili su ih na sondu, koža im je imala modroblijedu boju i bila je puna podljeva, a leđa su im prekrivale guste crne dlake koje su štitile tijelo od hladnoće. Posebno je potresan dio knjige gdje Neda opisuje kako su sve djevojke - uključujući i nju - razvile strategije bacanja hrane koju bi im donosili, skrivanja hrane u gaćicama, prolijevanja sokova kroz prozor i manijakalnog vježbanja dok ih sestre nisu nadgledale. Kako bi zavarale osoblje, prije vaganja u tenisice bi stavljale čelične pločice, a oko nogu utege na čičak.

Mlijeko i voda

Neda je iz bolnice izašla s dva kilograma manje, a mjesec dana nakon izlaska vaga je pokazivala 41 kilogram. No njezin pakao tek je počinjao. Hranu je sjeckala na sitne komadiće, a svaki zalogaj prožvakala bi točno 125 puta, zbog čega joj je oslabio refleks gutanja. Zubi su joj počeli propadati i žutjeti, plombe su ispadale, a caklina joj je bila uništena od sati i sati zadržavanja hrane u ustima. Mlijeko bi miješala s vodom, svako jutro prije odlaska u školu radila je 350 trbušnjaka, a spavala je na mekanim jastucima jer je svaki madrac bio pretvrd za njene izbočene kosti koje su je sve više i više boljele. Konstantno joj je bilo hladno, pa je čak i usred ljeta spavala u skijaškom odijelu, kosa joj se toliko prorijedila da je na pojedinim mjestima bila potpuno ćelava, a jedina obuća koju je mogla nositi bile su anatomske tenisice s debelim potplatom jer je izgubila i masne jastučiće na stopalima. Uskoro je izgubila i menstrualni ciklus, a često više nije mogla kontrolirati mjehur. Majčina upozorenja da će joj stradati bubrezi i da će završiti na dijalizi nije shvaćala ozbiljno, a kada bi joj samo spomenuli hospitalizaciju, prijetila je da će se baciti s balkona. Konstantno je bila pothlađena, nekoliko puta završila je na hitnoj zbog premalog broja otkucaja srca u minuti i morali su je vezati za krevet da bi primila glukozu. Da se ugrije, pila je vrelu vodu, no i dalje je odbijala jelo.

Majčino dirljivo pismo

“Smrdim, ali ne želim se tuširati jer će sol iz vode ući kroz moju kožu i počet ću ponovo skupljati višak vode u organizmu. Pasta za zube ima previše kalorija. Ako se udebljam od nje, ne znam što ću. Jučer sam pojela samo nekoliko štapića, ali sam s njih skinula sol. Ne želim celulit”, razmišljala je u najrastresenijim trenucima, kada je njena percepcija stvarnosti bila posve izobličena. Roditelji su, piše, skoro svaki dan plakali pokraj njenog kreveta, a okidač da se trgne bilo je dirljivo pismo koje joj je majka napisala, nakon čega je shvatila da je dotakla samo dno.

- Moje vađenje s tog dna je potrajalo i trebale su mi godine da se iščupam. Bolest te otuđi od normalnog života, a nakon majčinog pisma shvatila sam koliko me mama voli, ali nije znala kako sa mnom jer smo različiti karakteri - opisuje Neda, koja je knjigu posvetila svome ocu, koji je, kao i cijela njena obitelj, kroz njen primjer naučio da anoreksija nije obijest, već bolest.

Paket s bulimijom

No kako anoreksija često dolazi “u paketu” s bulimijom, tako je i Neda upala u začarani krug poremećaja prehrane. Nakon što se udebljala 15 kilograma i ponovno došla na 45, izgubila je samokontrolu i počela povraćati. Nije, piše, dugo povraćala jer nije bila previše spretna u tome i svaki put bi četkicom za zube ozlijedila ždrijelo. Nakon bulimije došla je faza kompulzivnog prejedanja, a taj period naglog debljanja psihički ju je, piše, najviše dotukao. Uništavala se laksativima, a paralelno je pila i velike količine tableta za smirenje i antipsihotike.

- I danas postoje trenuci kad se bojim etikete ‘one koja je imala anoreksiju’ - kaže tihim glasom.

Promjena tijeka misli

Iako se još uvijek ponekad mora boriti da eliminira crne misli, zdravstvenih posljedica, srećom, nema, osim što je ponekad zeza štitnjača, no trebalo joj je, priznaje, puno vremena “da se sredi”, a u ozdravljenju joj je jako pomogla jedna splitska psihijatrica koja ju je navela da promijeni tijek misli i da one negativne pretvara u pozitivne. Danas studira kroatistiku i filozofiju u Splitu, piše svoj prvi roman i okrenula se duhovnosti. Vjera joj je, kaže, promijenila život.