Šefica Zavoda za transfuzijsku medicinu: ‘Gay žene u RH smiju darivati krv, gay muškarci u pravilu ne‘

„Ne možete se bolje osjećati nego ako ste svojim djelom, koje ne ovisi o tome koliko imate eura na računu i koliko ste bogati, pomogli nekome koga ne poznajete. I to ne malo pomogli nego mu pomogli u ozdravljenju.

Pomogli mu spasiti život. Dakle, ljudi su zapravo dobri. To je jedini pravi motiv za darivanje krvi. Svi mi imamo u sebi jednog dobrog lava i ako ga potičemo i hranimo, bit ćemo zbog toga sretni”, kaže u Briefingu doc. prim. dr. sc. Irena Jukić, dugogodišnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu. Otkriva kako postoji mogućnost da će, ako bude potrebno, Hrvatska Turskoj i Siriji za liječenje ozlijeđenih u katastrofalnom potresu donirati pošiljku krvne plazme koja se transportira zamrznuta i čuva u komorama na temperaturi nižoj od minus 25 stupnjeva.

Irena Jukić je zajedno s Dejanom Kovačem i Danijelom Vuletić Čugalj nedavno dovršila u svijetu jedinstvenu znanstvenu studiju koja bi uskoro trebala biti objavljena, a koja je između ostaloga dala odgovor na pitanje - zašto ljudi daruju krv? Studija nosi radni naslov „Oksitocin, empatija, altruizam i dobrovoljno darivanje: eksperimentalni dokazi iz darivanja krvi” jer su darivateljima krvi mjerili razinu oksitocina, hormona sreće koji je inače najviši kod žena nakon što rode dijete. Pokazalo se da su prilikom darivanja krvi ljudi posebno sretni i empatični što su ispitanici dokazali i time što su poklon bonove jedne tvrtke sponzora koje su dobili nakon doniranja, prepustili u dobrotvorne svrhe udruzi Transplant.

„U trenutku kada dolazi darivati krv, čovjek je ushićen i u sebi ima ljubav što se vidi po povišenoj razini oksitocina. To nikada nitko do sada nije mjerio u transfuzijskoj medicini”, ističe Jukić i otkriva kako je u Hrvatskoj oko 95.000 aktivnih darivatelja. Godišnje se skupi oko 190.000 doza krvi što je dovoljno za potrebe Hrvatske.

„Spadamo među države koja zaista imaju dobre ljude. Često roditelji koji su darivatelji krvi odgajaju svoju djecu da počnu davati krv kada napune 18 godina. Potrebe za krvi su, s obzirom na razvoj medicine, sve veće, ali ih uspijevamo pokriti”, napominje Jukić dodajući kako je na početku epidemije kovida u cijelom svijetu vladao strah može li se ta bolest prenijeti krvnim pripravcima, no sa sigurnošću se utvrdilo da to nije moguće. I za vrijeme najstrožeg lockdowna građani su se odazivali na pozive da daju krv. Budući da krvni pripravci imaju ograničen rok trajanja, osobito koncentrati trombocita, nije moguće imati velike zalihe, no uvijek ih treba imati dovoljno.

Naglašava kako se po zakonu krv ne može ni uvesti iz druge države niti izvesti. Iznimke su osobe s vrlo rijetkim krvnim grupama, primjerice onima koje ima samo jedna osoba u Hrvatskoj. Također postoje i krizni protokoli za slanje zamrznute plazme drugim zemljama u slučaju velikih katastrofa. Obično zemlje pogođene katastrofama nabavljaju krv iz najbližih susjednih zemalja.

„Krvni pripravci su lijekovi biološkog porijekla i svatko od nas nosi neke rizike. Ako bi čovjek bio motiviran novcem da daje krv, prešutio bi neke istine iako mi krv testiramo na brojne viruse. Uvijek postoji period od trenutka kada se osoba zarazi, do trenutka kada se virus može otkriti na testu. Prilikom darivanja krvi osoba razgovara s liječnikom koji procjenjuje je li sposobna za darivanje kako bi se što više smanjio rizik za zdravlje darivatelja i primatelja”, govori Irena Jukić i dodaje kako nije istina da ljudi daju krv samo da bi na poslu dobili slobodne dane. Većina darivatelja ne očekuje nikakve beneficije. Oni koji su dali krv više od 35 puta oslobođeni su participacije u zdravstvu, a u Zagrebu imaju i besplatan pokaz za javni prijevoz.

Prema njezinim riječima u Hrvatskoj još uvijek vrijedi pravilo da krv ne smiju davati muškarci koji su u životu imali spolne odnose s drugim muškarcima iako kod nas nema mnogo zaraženih HIV-om i da aids više nije smrtonosna bolest. Mnogi tu odredbu smatraju diskriminatornom te je većina EU zemalja više ne primjenjuje.

„U svijetu postoji odobrenje da muškarci koji su imali seksualne odnose s muškarcima mogu darivati krv pod uvjetom da šest mjeseci nisu imali takav spolni odnos. Žene homoseksualne orijentacije u Hrvatskoj mogu darivati krv. Mi ne diskriminiramo ljude po seksualnoj orijentaciji, ali moramo raditi procjenu rizika i ako znamo da negdje postoji i malo veći rizik, moramo ga maksimalno reducirati”, zaključuje Jukić koja se smatra privilegiranom što je svakodnevno okružena dobrim ljudima.

U transfuzijskoj medicini kojom se bavi više od 35 godina, moraju, smatra ona, raditi isključivo ljudi koji jako vole svoj posao i koji su spremni prema darivateljima iskazivati zahvalnost. Tvrdi kako u toj grani medicine Hrvatska stoji uz bok najrazvijenijim zemljama o čemu svjedoče i brojni objavljeni znanstveni radovi, a savjete ih traže čak i kolege iz SAD-a.

U nastavku pogledajte emisiju Briefing u cijelosti