TEROR SREĆE OVIH JE DANA NEPODNOŠLJIV Mnogi se upinju, veselo objavljuju da uče finski, trče maraton po stanu i slušaju online predavanja s Harvarda

Tri vrste kolača za Uskrs. Torta, malo zamljackana, da ne ispadne presavršeno. Pa ona, super sređena (bez izrasta!) za blagdanskim stolom: nasmiješena, s malo vina u krhkoj čaši, kojom gotovo dodiruje vazu s tulipanima. I tu sam pukla: kakvi tulipani!? Ta bi okinula nasmiješeni selfi i u gulagu!

Teror sreće ovih je dana nepodnošljiv. Baš sad. Uz epohalni slom američke Think Pink filozofije: Trump se rugao virusu baš kao Aleksandar Vučić, Boris Johnson prkosno se rukovao s oboljelima. Dok sam nije završio na intenzivnoj. No mnogi se i dalje upinju, veselo objavljuju da uče finski, trče maraton po stanu i slušaju online predavanja s Harvarda. Dok se ja jedva stignem otuširati. Virnuti na Instagram i Facebook: sretna lica sretnih ljudi izazivaju mi provalu bijesa. Još ako se uspijem s kim pošteno isposvađati, barem ću mirno zaspati.

Pretvaranje

Tko je sretan što je zatvoren doma, što ne može u kino ni na kavu, što će možda ostati bez posla i plaće? Ne podnosim te sretne ljude, te koji mi na nos nabijaju kako je njima sad super. Kad se sam osjećaš nesretno, nadaš se da se i drugi osjećaju kao ti, objašnjavaju psiholozi. Potrebno ti je da te drugi razumiju. A kad ti netko danas servira osmijeh uz čašu vina, tortu i tulipane, osjećaš se kao da te ošamario.

Jedno od objašnjenja je da su ljudi od malih nogu programirani da se uspoređuju s drugima. I cijeniš se u odnosu na to: a koliko sam ja vrsta kolača ispekla?

Drugo objašnjenje je: korona. Ako se u ovoj situaciji ne osjećate ni financijski ni emotivno povrijeđenima, vi ste idiot, kaže psihoterapeut Barton Goldsmith. Dobro, nije baš tako rekao: autor više knjiga s područja psihologije i kolumnist Chicago Tribunea napisao je da su takvi ljudi “ili jako blagoslovljeni, ili duboko u poricanju”. Pandemija korone uzdrmala je same temelje našeg života i dovela u pitanje naš opstanak. Mnogi su ostali bez posla. Naši životi možda su se zauvijek promijenili, napisao je dr. Goldsmith. Najbolje što možemo učiniti jest da se nastavimo prilagođavati, iako nemamo pojma što nam još slijedi. Jednoga dana ćemo se vratiti u “novu normalnost”, ali liječenje ove masovne emotivne traume trajat će godinama poslije, mnogi će patiti od PTSP-a, upozorava Amerikanac.

Riječ je o traumi. Ne o sreći. No zašto onda toliko nasmiješenih objava na društvenim mrežama? To je priroda online komunikacije, objašnjava profesorica sa sveučilišta u Glasgowu Mirna Šolić za crnogorski portal Standard. Svedeni smo na gledanje u kameru telefona i kompjutora, na pretvaranje da nam nije teško i da je jedino bitno da su svi još živi i zdravi.

- Komunikacija na daljinu otežava izražavanje iskonskih emocija zato što se pred kamerom moramo smijati, moramo pokazati da je sve u redu. Ne možemo se ni propisno posvađati, što je također bitan dio svakodnevnog iskustva - kaže Mirna Šolić. Za mnoge od nas stvarni su strahovi od samoće, gubitka posla, bolesti, a oni se ne dijele kad ste tako daleko. Trenutno smo prisiljeni svoj identitet i odnos sa svijetom svesti na verbalni aspekt, na čestu glumu i isključenje drugih oblika komunikacije, ističe.

Međutim, druga osoba osjeća ako vaša emocija nije autentična, upozorava psihologinja Ljubica Uvodić Vranić.

Svaka autentična emocija koju pokažemo prijatelju, poznaniku ili terapeutu je ljekovita, ističe ona. Lažna emocija, koju pokazujemo možda i u najboljoj namjeri, sigurno nam šteti jer u tom slučaju čovjek ne ispoljava ono što se krije ispod te lažne emocije. Ako ne možemo pokazati svoju pravu emociju, mučimo se, nakupljamo neiskomunicirane emocije, koje će naknadno provaliti iz nas kao vulkan, možda na mjestu gdje ne bi trebale.

Lažna emocija

Forsiranje lažne sreće ne pomaže ni toj drugoj osobi. Oštro oko promatrača uvijek može uočiti laž, ističe Ljubica Uvodić Vranić. Kad drugi osjete tu lažnu emociju u namjeri da ih podignete, zapravo ste ih spustili.

No moguće je i da je netko zbilja totalno pozitivan i sretan, ali je problem u vama: vi to ne možete smisliti. Jer se osjećate previše loše. “Kad je prevelika razlika između onoga tko šalje i tko prima poruku, to komunikaciju čini gotovo nemogućom. Možemo poslati svoju poruku ako između nas i osobe s kojom razgovaramo razlika nije prevelika”, objašnjava Ljubica Uvodić Vranić. Zato većinu razgovora počinjemo s “kako si”. Ako nam osoba kaže da je loše i da joj je jako teško, nećemo nastaviti govoriti da je proljeće i lijep dan.

Nakon nekoliko minuta već smo se približili emotivnom stanju sugovornika i tad možemo pokušati podignuti njegovo raspoloženje svojim autentičnim osjećajem. Komunikacija je lijek, ističe psihologinja Uvodić Vranić. Imati osobu koja će primiti našu emociju je lijek jer to je najveća ljudska potreba. Najveća moja potreba je drugi čovjek koji će me čuti, koji će osjetiti moju emociju, koji će tu emociju prihvatiti. To je smisao ispovijedi, razgovora s prijateljima i terapeutom: reći ono što osjećaš.