ZAGREB - Po najvećoj jari stižem pred Galeriju Meštrović gdje me odmah obuzme sveto divljenje. Palme, čempresi, kipovi, viseći vrtovi te golemo zdanje u kojemu prebiva duh umjetnika. Tu je i Barbara Kovačić-Domančić, supruga kipara Kuzme Kovačića, koja je dobar dio života provela u ovoj palači podno Marjana. Vodi me u obilazak kipova, priča o svakome priču, upozorava me na detalje koji nama često promiču, ali ne i onome tko se s njima oduvijek druži, čiji su to prijatelji od djetinjstva.
- Mogla bih reći da sam sudbinski vezana uz kipare. Od rođenja sam u ovoj kući jer je moj otac kao povjesničar umjetnosti, konzervator i arheolog bio prvi kustos Galerije Meštrović, u vrijeme kada je Meštrović 1952. poklonio ovu galeriju hrvatskom narodu. Otac je radio u Konzervatorskom uredu za Dalmaciju koji je tada preuzeo skrb nad Galerijom i Kašteletom u Splitu. Tako smo moje sestre Ana, Jelena i ja tu provele cijelo djetinjstvo: kuhinja nam je bila tu, na ovom zidu, ovdje je bio veliki ‘šparet na drva’, sudoper, a gore, gdje su danas izložbene dvorane, bile su nam spavaće sobe. Moja je kolijevka u proljeće bila ispod čempresa u vrtu, mama je tu kuhala, sve moje rane uspomene vežu me uz Galeriju.
Nismo bili jedini stanari jer bio je tu i akademik Stjepan Gunjača koji je zaslužan za osnivanje i gradnju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama. Ja sam živjela s tim kipovima i cijeli vrt je bio moj, a od ‘korke’, kore drva pinjola, nožićem sam rezbarila Daleke akorde, Psihu…
Kameni stol među borovima
Naš stambeni dio bio je odvojen od izložbenog i kao djeca smjeli smo se igrati samo iza kuće... No, ne kažem da baš nikada nisam prošla koturaljkama ili romobilom po trijemu pred glavnim ulazom na vrhu impozantnih stuba… Učila sam za velikim kamenim stolom među borovima, a cijeli vrt kao da je Meštrović za mene napravio.
Tek danas sam svjesna njegova umijeća u osjećanju i osmišljavanju prostora. Odselili smo se kad mi je bilo 13 godina. Zahvaljujući razmjeni učenika, ubrzo sam godinu dana išla u školu u Americi i živjela kod američke obitelji. Tada još nisam znala da ću studirati povijest umjetnosti - prva mi je želja bila more i oceanografija, no pod utjecajem prijateljice Maje Juras, koja mi je oduševljeno pričala kako je to studirati umjetnost, krenula sam u tom smjeru. Starija mi je sestra glazbenica, mlađa je također studirala glazbu, roditelji se nisu nikada miješali u naš izbor.
Je li vaša obitelj, s kojom ste živjeli u najljepšem vrtu na svijetu, plemenita roda?
- Mi smo četvrto koljeno imućne hvarske obitelji Machiedo koja danas, na žalost, nema muških potomaka. Machiedovi su imali velike posjede na Paklenim otocima, često su boravili na Svetom Klementu, tamo su sagradili veliku kuću u kojoj su provodili ljeta. Kada se 1866. talijanska mornarica približavala hrvatskoj obali, glava obitelji našla je način da sa Svetog Klementa to javi caru Franji Josipu u Beč i bilo je dovoljno vremena da se austrijska mornarica, koja se većinom sastojala od hrvatskih mornara, pripremi za Višku bitku i u njoj pobijedi. Ivan Krstitelj Machiedo potom je dobio plemićku titulu i postao plemeniti Machiedo de Palilo, a Palilo je zapadni dio Paklenih otoka. On je mamin pradjed, a moj prapradjed. Mi se u obitelji pomalo i šalimo s tom plemićkom titulom. Moja majka govori, čita i piše četiri svjetska jezika, jedan mi je djed bio profesor latinskoga i grčkog, a drugi, s majčine strane, bio je liječnik i pravnik, studije je završio u Beču.
Rad u kuhinji iz djetinjstva
Kako je u život potomkinje hrabroga de Palila, odrasle u društvu Meštrovićevih kipova, ušao kipar Kuzma Kovačić?
- Kuzma i ja susreli smo se na Mandraču u Hvaru kada sam bila na drugoj godini studija. Sva ljeta sam provodila u Hvaru kod bake, none i nona. Ali Hvar, kao i drugi otočki gradići, ima svoje strane, razdijeljen je pjacom i lukom na dva dijela. Tako sam se ja kupala ‘u Križa’, a Kuzma ‘na Bonj’. I tako smo se sreli tek 1976., na Mandraču. Tada je Kuzma s Igorom Rončevićem, Peruškom Bogdanićem i Milanom Bešlićem vodio hvarsku galeriju Na Bankete pa je toga dana lijepio plakate za izložbu Dalibora Paraća.
Kako je raditi u kuhinji vašeg djetinjstva?
- Lijepo. Gotovo pola života provela sam tu: 13 godina djetinjstva, 12 godina na mjestu kustosa. Svaki kutak podsjeća me na djetinjstvo. Bila sam otišla iz Galerije kako bih se bavila distribucijom i marketingom, no nakon desetak godina takvog života stigao mi je poziv da dođem u Galeriju. I, evo, ja sam se vratila prije dvije godine. I opet zbog uspomena - zbog tih malih sličica djetinjstva: hlad pod borom, polagano uspinjanje stepenicama, prelazak preko pločnika, cvrkut kosova, miris mora… Ja sam kao Proust. Ovdje obavljam voditeljske i kustoske poslove, ali mi je najdraže promicati djelo Ivana Meštrovića.
Umjetnici su vijek emigranti
Meštrović je imao taj svoj velebni prostor, a Kuzma?
- I Kuzma napokon radi u pravom kiparskom ateljeu: sjeverno svjetlo, visina preko pet metara, cjelovit prostor. Više se ne mora mučiti s osvjetljenjem ili strepnjom da gornji dio skulpture neće moći modelirati. Nakon što mu je Grad Split 2005. godine uskratio korištenje prostora, ateljea koji je bio dobio kao talentirani mladi umjetnik, kupili smo teren pod Mosorom, u mjestu Kučinama pokraj Solina, i sada smo u završnoj fazi gradnje. Lijepo je imati dom za svoja djela, da ih nitko nikada više ne može izbaciti na ulicu. Kao što vidite, tako je razmišljao i Meštrović kada je sam sagradio dom za svoju obitelj i svoja djela - Galeriju Meštrović u kojoj je kratko boravio jer je morao emigrirati. Kad malo bolje pogledamo, umjetnici su uvijek emigranti, bez obzira na to kada žive.
Milana Vuković Runjić
| Hvar je ‘dva grada u jednom’. Kuzma se kupao ‘Na Bonj’ a ja ‘U križa’ pa smo se sreli tek 1976. godine, u sredini - na mandraču |
- Mogla bih reći da sam sudbinski vezana uz kipare. Od rođenja sam u ovoj kući jer je moj otac kao povjesničar umjetnosti, konzervator i arheolog bio prvi kustos Galerije Meštrović, u vrijeme kada je Meštrović 1952. poklonio ovu galeriju hrvatskom narodu. Otac je radio u Konzervatorskom uredu za Dalmaciju koji je tada preuzeo skrb nad Galerijom i Kašteletom u Splitu. Tako smo moje sestre Ana, Jelena i ja tu provele cijelo djetinjstvo: kuhinja nam je bila tu, na ovom zidu, ovdje je bio veliki ‘šparet na drva’, sudoper, a gore, gdje su danas izložbene dvorane, bile su nam spavaće sobe. Moja je kolijevka u proljeće bila ispod čempresa u vrtu, mama je tu kuhala, sve moje rane uspomene vežu me uz Galeriju.
Nismo bili jedini stanari jer bio je tu i akademik Stjepan Gunjača koji je zaslužan za osnivanje i gradnju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama. Ja sam živjela s tim kipovima i cijeli vrt je bio moj, a od ‘korke’, kore drva pinjola, nožićem sam rezbarila Daleke akorde, Psihu…
Kameni stol među borovima
Naš stambeni dio bio je odvojen od izložbenog i kao djeca smjeli smo se igrati samo iza kuće... No, ne kažem da baš nikada nisam prošla koturaljkama ili romobilom po trijemu pred glavnim ulazom na vrhu impozantnih stuba… Učila sam za velikim kamenim stolom među borovima, a cijeli vrt kao da je Meštrović za mene napravio.
Tek danas sam svjesna njegova umijeća u osjećanju i osmišljavanju prostora. Odselili smo se kad mi je bilo 13 godina. Zahvaljujući razmjeni učenika, ubrzo sam godinu dana išla u školu u Americi i živjela kod američke obitelji. Tada još nisam znala da ću studirati povijest umjetnosti - prva mi je želja bila more i oceanografija, no pod utjecajem prijateljice Maje Juras, koja mi je oduševljeno pričala kako je to studirati umjetnost, krenula sam u tom smjeru. Starija mi je sestra glazbenica, mlađa je također studirala glazbu, roditelji se nisu nikada miješali u naš izbor.
Je li vaša obitelj, s kojom ste živjeli u najljepšem vrtu na svijetu, plemenita roda?
- Mi smo četvrto koljeno imućne hvarske obitelji Machiedo koja danas, na žalost, nema muških potomaka. Machiedovi su imali velike posjede na Paklenim otocima, često su boravili na Svetom Klementu, tamo su sagradili veliku kuću u kojoj su provodili ljeta. Kada se 1866. talijanska mornarica približavala hrvatskoj obali, glava obitelji našla je način da sa Svetog Klementa to javi caru Franji Josipu u Beč i bilo je dovoljno vremena da se austrijska mornarica, koja se većinom sastojala od hrvatskih mornara, pripremi za Višku bitku i u njoj pobijedi. Ivan Krstitelj Machiedo potom je dobio plemićku titulu i postao plemeniti Machiedo de Palilo, a Palilo je zapadni dio Paklenih otoka. On je mamin pradjed, a moj prapradjed. Mi se u obitelji pomalo i šalimo s tom plemićkom titulom. Moja majka govori, čita i piše četiri svjetska jezika, jedan mi je djed bio profesor latinskoga i grčkog, a drugi, s majčine strane, bio je liječnik i pravnik, studije je završio u Beču.
Rad u kuhinji iz djetinjstva
Kako je u život potomkinje hrabroga de Palila, odrasle u društvu Meštrovićevih kipova, ušao kipar Kuzma Kovačić?
- Kuzma i ja susreli smo se na Mandraču u Hvaru kada sam bila na drugoj godini studija. Sva ljeta sam provodila u Hvaru kod bake, none i nona. Ali Hvar, kao i drugi otočki gradići, ima svoje strane, razdijeljen je pjacom i lukom na dva dijela. Tako sam se ja kupala ‘u Križa’, a Kuzma ‘na Bonj’. I tako smo se sreli tek 1976., na Mandraču. Tada je Kuzma s Igorom Rončevićem, Peruškom Bogdanićem i Milanom Bešlićem vodio hvarsku galeriju Na Bankete pa je toga dana lijepio plakate za izložbu Dalibora Paraća.
Kako je raditi u kuhinji vašeg djetinjstva?
- Lijepo. Gotovo pola života provela sam tu: 13 godina djetinjstva, 12 godina na mjestu kustosa. Svaki kutak podsjeća me na djetinjstvo. Bila sam otišla iz Galerije kako bih se bavila distribucijom i marketingom, no nakon desetak godina takvog života stigao mi je poziv da dođem u Galeriju. I, evo, ja sam se vratila prije dvije godine. I opet zbog uspomena - zbog tih malih sličica djetinjstva: hlad pod borom, polagano uspinjanje stepenicama, prelazak preko pločnika, cvrkut kosova, miris mora… Ja sam kao Proust. Ovdje obavljam voditeljske i kustoske poslove, ali mi je najdraže promicati djelo Ivana Meštrovića.
Umjetnici su vijek emigranti
Meštrović je imao taj svoj velebni prostor, a Kuzma?
- I Kuzma napokon radi u pravom kiparskom ateljeu: sjeverno svjetlo, visina preko pet metara, cjelovit prostor. Više se ne mora mučiti s osvjetljenjem ili strepnjom da gornji dio skulpture neće moći modelirati. Nakon što mu je Grad Split 2005. godine uskratio korištenje prostora, ateljea koji je bio dobio kao talentirani mladi umjetnik, kupili smo teren pod Mosorom, u mjestu Kučinama pokraj Solina, i sada smo u završnoj fazi gradnje. Lijepo je imati dom za svoja djela, da ih nitko nikada više ne može izbaciti na ulicu. Kao što vidite, tako je razmišljao i Meštrović kada je sam sagradio dom za svoju obitelj i svoja djela - Galeriju Meštrović u kojoj je kratko boravio jer je morao emigrirati. Kad malo bolje pogledamo, umjetnici su uvijek emigranti, bez obzira na to kada žive.
|
Odnos kustosice prema radovima supruga Kuzme
Usuđujem se reći da njegove radove osjećam kao dio sebe ili dio nas. Djelo ne može biti samo sebi svrhom, već živi samo ako ga netko drugi uspije vidjeti i razumjeti. Kuzma nije umjetnik koji se posve zatvori dok stvara i uvijek mu je drago o njegovu djelu razgovarati, čuti što i ja o tome mislim... Njegova djela kao da sažimaju neku svjetlost u sebi, neko skriveno iznenađenje. To se moglo vidjeti i na ovogodišnjoj srpanjskoj izložbi u Zagrebu. Puno se bavio sakralnim temama, bilo naručenima (vratnice i oltar hvarske katedrale, oltar u crkvi Gospe Sinjske, Posljednja večera, Gospina vrata i Križni put u Rami, spomenik Za Križon i križonoši u Jelsi...) ili djelima koja radi iz duše (Propovijed sv. Antuna ribama u Riminiju, Život sv. Franje, Na obali Jezera, Velegorko...). Razgovarala sam s vašim suprugom upravo u vrijeme velikih napada na njega i njegov Oltar domovine na Medvedgradu... - Gotovo svaka država u Europi ima svoj oltar domovine gdje državnici protokolarno odaju počast državi koju posjećuju, a i narod ima potrebu i pravo odati počast na oltaru svoje domovine, tim više što je ovaj posvećen simbolu hrvatske slobode, podignut u čast onih koji su se za nju žrtvovali tijekom cijele povijesti, a osobito u Domovinskom ratu. Kuzma je stao u obranu hrvatskoga Oltara domovine i mjesta za koje je spomenik rađen, ono je njegov okvir - njegov integralni dio. Micanjem se djelo devastira, krše se autorska prava. Što Kuzma trenutno radi? Na Hvaru je i radi portret Borisa Dvornika za HNK u Splitu, koji će biti postavljen u rujnu. |
Milana Vuković Runjić