Američki nogomet, hrvatsko srce za nepokretnog Miloša na Baniji: ‘Tri mjeseca nisam izašao iz kontejnera, sada mogu‘

Topla travanjska subota na Baniji. Malobrojni stanovnici raštrkanih naselja Zrinske gore kraj svojih potresom oštećenih kuća i kontejnera uživaju u proljetnom suncu. Sedamdesetogodišnji Miloš Živković iz zaseoka Veliki Gradac lišen je te mogućnosti. On je paraplegičar, iz kontejnera u kojem živi s tri godine mlađom suprugom Mirom već devedeset i nešto dana nije izašao van, piše Deutsche Welle.

U njihovom dvorištu je petero momaka - humanitaraca i volontera. Zasukali rukave - grade nadstrešnicu, podest i rampu za pristup invalidskim kolicima koja će Milošu omogućiti nesmetani izlazak iz privremenog obitavališta. Vedran Vukašinović, Aleksandar Saša Kosanović, Krešimir Gorša i Luka Škugor su igrači američkog nogometa, članovi zagrebačkog kluba Patriots; David Perković je njihov prijatelj iz Gline.

Ponosni na sportske i humanitarne uspjehe

Dečki iz kluba američkog nogometa jednako su ponosni i na svoj humanitarni rad i na sportske uspjehe. Od 2010., kada su Patriotsi osnovani, četiri puta su bili prvaci države. Imaju šezdeset članova, u vrijeme sezone treniraju tri puta tjedno. Dva igrača su nakon završetka srednje škole, zahvaljujući američkom nogometu, dobili stipendiju i otišli na studij u SAD i tamo nastavili igrati; nekoliko ih je otišlo u Rusiju, Švedsku, Srbiju i Njemačku. „U Hrvatskoj je to relativno nepoznati sport. Za sada se igra samo u Osijeku, Zaprešiću, Zagrebu, Karlovcu, Splitu, Dubrovniku i Bjelovaru“, objašnjava Vedran Vukašinović.

Oni su svakog vikenda na potresom pogođenom području. Od Siska do Topuskog, od Petrinje do Hrvatske Kostajnice, od Dvora do Gline - uvijek nekome treba pomoć, piše Deutsche Welle.

Vedran je kuhar, radio je u brojnim zagrebačkim i jadranskim restoranima i hotelima, iskustva je stjecao i u inozemstvu. Korona je zatvorila kuhinje, a zbog epidemioloških mjera nije bilo ni treninga američkog nogometa. „Bio sam bez posla, imao puno slobodnog vremena i već nekoliko sati nakon potresa došao sam u Petrinju raščišćavati ruševine. Mislio sam tu raditi tri-četiri dana, a ostao sve do sada. Kuhao sam za postradale, i do dvije i pol tisuće obroka dnevno, a onda s prijateljima iz kluba išao od sela do sela. U početku svakodnevno, sada svaki drugi ili treći dan“, kaže nam ovaj neumorni volonter.

„Mnogi su pomogli, spasila nas Milana"

Miloš i Mira su sretni što će konačno dobiti rampu. U rizičnoj su skupini pa na kratko pozdravljaju dečke i povlače se u kontejner. Njihova je drvena kućica stradala u potresu: temelji i krovište popucali, unutarnji pregradni zidovi urušeni, sve je popadalo, mnogo toga slomljeno i trajno uništeno. Kuća je dobila crvenu naljepnicu što znači da je nesigurna za stanovanje. Unatoč tome, supružnici nisu željeli sa svog ognjišta i mobilnom timu za psihosocijalnu podršku trebalo je dosta vremena da ih uvjeri kako će to biti samo privremeno rješenje. „Pet dana smo bili u kući, pa tri dana u šatoru u Glini, a onda dva mjeseca u Zagrebu, u Domu Trešnjevka. Tamo su nas dočekali kao familiju i smjestili na četvrti kat“, prisjeća se Miloš.

Tvrtka Siemens Games Renewable Energy donirala je novac, montažnu kućicu izgradilo je poduzeće Kova iz Zagreba, a betonske temelje glinski Komunalac uz pomoć volontera. Kontejner je opremljen spavaonicom - dnevnim boravkom, kupaonicom, mini kuhinjom i krevetom, a naknadno je stigao i medicinski krevet. „Mnogi ljudi su nam pomogli i donosili nam što god nam treba. Dobili smo posteljinu, radio, televizor, plinski rešo, peć na drva i mnoge druge stvari. Ali, najviše nam je pomogla Milana Lisac, koordinatorica u Gradskom društvu Crvenog križa Glina. Ona nas je spasila“, zahvalno će gospođa Mira.

Nastradao u šumi

Miloš je petnaest godina radio u Željezari Sisak, imao traktor, dvije krave i junicu i prije rata živio mirnim životom. Nakon vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. godine izbjegao je u Srbiju, ali se ubrzo vratio svojoj kući jer je htio biti na svom ognjištu „pa makar me i ubili“. Danas kaže da je kao i tisuće drugih bio zaveden i da je sasvim siguran da mu se ništa ne bi dogodilo da je ostao. „Tu sam rođen i tu želim živjeti. Nikome nisam napravio zlo, i nitko me nije dirao. Ne ponovilo se nikada i nikome. Narod nije kriv. Ovi gore zakuhali, zavadili ljude pa se povukli. Sebe su osigurali, a sirotinja ispašta“, prebire Miloš po sjećanjima.

Već je četrnaest godina nepokretan. Nastradao u radeći u šumi, kad mu je stablo palo na leđa. Liječio se u Sisku, Zagrebu i Varaždinu, ostvario pravo na mizernu invalidsku mirovinu. „Prošao sam svega i svačega, samo da me ovo nije zahvatilo. Kud me vrag natjera da idem u šumu raditi. Nisam imao pravog kreveta pa sam dobio dekubitus, nisam znao koja su moja prava kao pacijenta i bolesnika. Pomogla mi je medicinska sestra Jadranka iz Zagreba. Nisam teretio gazdu, a danas me neće ni pogledati. Žalostan sam što me obiteljski liječnik ne obilazi, bio je samo dva puta. Redovno me posjećuju medicinske i patronažne sestre i volonteri. To mi jako mnogo znači“, govori Miloš.

I volonterima je srce do neba što nesebično pomažu ljudima u nevolji, što će uskoro okončati i ovu priču: kod obitelji Živković iskopan je bunar, još samo treba postaviti vodovodne instalacije kako bi u montažnu kućicu doveli vodu i uredili odvod.