‘DUG SAM OTPLATILA‘

Bivša šefica mafije za Jutarnji: ‘Sviđalo mi se gledati strah u tuđim očima dok držim pištolj‘

Eksplozivan intervju s Christinom Pintom, prvom ženom na čelu kriminalne organizacije iz Napulja

Po ulasku u napuljsku Camorru, boss Mario Perrelli joj je na poklon dao pištolj kalibra 38 i 500 tisuća lira. Stavio joj ih je u desnu ruku te je čvrsto stisnuo svojim dlanovima. Potapšao ju je po ramenu i zauzvrat dobio omertu, vječni zavjet šutnje i služenja novoj Obitelji. Bilo je to davne 1990. nakon čega nije dugo trebalo da zbog uloge vjerne i predane članice dobije nadimak Lady Camorra ili jednostavno Nikita te da tjedno zarađuje ondašnjih milijun lira.

Postala je desna ruka vođi Perrellijeva klana i time prva i najmlađa žena ubojica podno Vezuva, točnije u gradu Napulju gdje je druga strana zakona za svijet kriminala zapravo ona prava. Nikita je u mafijaškom svijetu bilo kodno ime za Cristinu Pinto. Riječ je o ženi koja je zagazila u 52. godinu života i iza koje je nešto više od 22 godine provedene po talijanskim kaznionicama jer je u pet krvavih obračuna dala svoj bešćutni obol.

Nakon njezina izlaska iz zatvora 2014. godine, slovenski autor Siniša Gačić nekoliko je godina o njoj je snimao dokumentarac te ga nazvao "Kći Camorre", koji će ovu nedjelju premijerno gledati zagrebačka publika na ZagrebDoxu. Povodom te premijere, stupili smo u kontakt s Cristinom Pinto koja je pristala za Nedjeljni Jutarnji osvrnuti se na svoj turbulentan život te ga ukratko sažeti u jednosatnom telefonskom razgovoru iako joj je, kako je istaknula, draži razgovor oči u oči.

Ostala je pritom ugodno iznenađena što će hrvatska publika imati prilike konačno vidjeti dokumentarac o njoj i s njom u glavnoj ulozi, jer je situacija s covidom-19 stopirala mnoge manifestacije diljem svijeta.

- Žao mi je što osobno ne mogu prisustvovati premijeri jer osim zbog korone, priječi me i moja prošlost zbog koje još uvijek imam neka ograničenja izvan granica. Prošlost je takva kakva je. Promijeniti je ne mogu, ali nemam problema o njoj govoriti, barem ne u onom dijelu koji je javno poznat i za koji sam odslužila kaznu. Camorra nije igra. Članstvo u njoj još manje. Kriminal se ne isplati, ali u ono vrijeme, tih kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nekako mi se sve to činilo u redu. Isplativo i kao da je trebalo biti tako. Recimo da je to bila sudbina - kaže nam Cristina Pinto. Na upit je li pogledala film, odgovara da nije jer još nije stigao do Italije. Pritom se odmah osvrće kako je dokumentarac čista, surova stvarnost.

image
Cristina Pinto
Siniša Gačić

- U tom filmu nema glume. To su tri epizode moga života. Prije zatvora, ono što sam prošla u zatvoru i sad na kraju život poslije svega s partnerom koji je uz mene cijelo vrijeme već 30 godina i koji sad u najtežim mukama umire od raka. Nije lako, ali ne tražim ničije sažaljenje - uvjerava dalje i uzvraća protupitanjem: 'Što vas zanima? Odgovorit ću koliko mogu jer sedam postulata Camorre, koja više nije onakva kakva je bila, ja i dalje poštujem. Nema izdaje'. Predložila sam joj da krenemo ispočetka ma gdje god taj kriminalni početak bio. Vratili smo se u njezine srednjoškolske dane. U dobi od 16 godina njezina obitelj proživljavala je krah. Roditelji su se razvodili, a problemi sa zakonom njezinoj majci nisu bili nepoznanica. Njezin mlađi brat je, pak, umro od predoziranja. A njoj se nije školovalo, morala je negdje ispucati prikupljenu negativnu energiju. I to doslovno.

- Začas sam otišla stranputicom i počela krasti. Od sitnih uličnih džeparenja do ozbiljnijih u kojima nas je bilo još troje, četvero. Muvali bi se oko ljudi na ulicama i džeparili. Prodavao se i hašiš na sitno. Organiziraš se, malo pomalo skupljaš. Loptaš se tuđom imovinom, na tuđoj muci. Nije to bilo normalno odrastanje, ali ja sam bila sve buntovnija. Puna negativne energije, razočaranja, ljutnje. To je bilo naše djetinjstvo, a oko mene djeca iz obitelji koje imaju prazne hladnjake, šuplje cipele i roditelje koji ne mare - prisjeća se Pinto.

Škola joj je bila sve manje na pameti. Zbog tih uličnih zakulisnih pljački stekla je "dobar glas", kao netko tko je uporan i ne odustaje dok se posao temeljito ne odradi. I fizičkim izgledom odskakala je od mase jer su njezini plavi pramenovi na kovrčavoj smeđoj kosi bili svojevrsni pečat. No tad je upoznala vođu bande Perrelli, stanovitog Marija, za kojeg se inicijalno špekuliralo da su u vezi i da ju je zato uzeo "pod svoje". A prave razloge ulaska u Camorru odbija otkriti jer bi "kompromitirala jednu osobu".

- Među nama nije bilo ljubavi nego čvrsto prijateljstvo i to ono neraskidivo, kako mi se barem tada činilo, jer sam se zaklela njemu i Camorri na vjernost. Imao je u mene povjerenje, a kad je jedna žena među puno muškaraca Camorre, stalno su pred tobom novi izazovi, nova dokazivanja. I moraš od sebe dati najbolje - zastajkujući kaže.

No, što joj se zapravo sviđalo, što joj se uopće moglo svidjeti na vođi jedne tako opasne kriminalne skupine? Cristina otkriva u dahu: "Sviđalo mi se njegovo ophođenje prema drugima, a kad je govorio o Camorri, svjetlucale su mu oči. Postala sam mu odana. A kako sam u svijetu kriminala već bila poznata, kad su me primili u Camorru, nije bilo nikakve ceremonije i zakletve kao što to radi 'Ndranghetta. Mario je uzeo moju ruku i u nju mi stavio pištolj i novčanicu od 500 tisuća lira koje su ubrzo postale milijun lira tjedno".

Cristina je bossu čuvala leđa, bila mu fizička zaštita, a vodila mu je i logistiku organizacije atentata. Donosila mu je i dnevne novine ako bi mu se čitale vijesti. U klanu je imala svoju četveročlanu grupu. Svako je imao svoju ulogu i bio zadužen za poslove s drogom, oružjem i utjerivanjem dugova. Te greške koje je činila četiri, pet godina svoje mladosti, u ono su joj se vrijeme činile u redu i smisaone. Jer o budućnosti nije razmišljala već se živjelo od danas do sutra.

image
Fabio Sasso/Lapresse/Profime

- Što sam pak vidjela u Camorri kao organizaciji? Hm, pa onaj osjećaj kad pucaš iz oružja, osjećaš se veliko i oslobađaš nagomilanu energiju. Osjećala sam se i većom nego što sam htjela biti. Sviđalo mi se gledati strah u tuđim očima dok pištolj držim u ruci. Sviđalo mi se i naređivati drugima. Kao grupa bili smo uhodani, vojnički izdrilani jer, kad si u Camorri, promijeniš se cijeli, baš kao i tvoj život što se okrene za 180 stupnjeva. Pritom ne mislim na odjeću nego na način govora, kretnje, ponašanje, ophođenje prema drugima. Taj svijet povlačio je za sobom i luksuz. Velike količine luksuza. Skupi auti, skupa hrana po restoranima, oružje, novac u potocima. Ne možeš odoljeti. Pravilo je da što manje izlaziš, što si manje viđen, to bolje. Zauzvrat se traži poniznost, tišina i vjernost Camorri. Zapravo, imala sam osjećaj da je moja moć sve veća i veća, a pritom nisam bila svjesna da ona nije moja i da ja u svojim rukama nemam ništa nego ima on, boss - dodaje bivša mafijašica tvrdeći da je, prije nego što je postala žrtva vlastitih grešaka, bila žrtva onih tuđih.

Svejedno, kaže, onda joj je bilo dobro. Potkrepljuje to činjenicom da je "mušku figuru zamijenila žena, kao što se to njoj dogodilo kada je zamijenila šefa mafije nakon njegova uhićenja. U rukama je imala sve moguće ovlasti pa i moć da naloži nečije ubojstvo". Dok je davne 1992. godine Hrvatska krvarila u ratnom vihoru, s druge strane Jadrana, Cristinina Camorra je s lica zemlje izbrisala 40 osoba. Zalutali metak sukobljenih klanova bande zalutao je i u 11-godišnjeg dječaka Fabija dok se s roditeljima vraćao kući.

Bili su to sukobi klanova bande koji su se borili za moć, za ono tuđe unatoč 10. Božjoj zapovjedi koje su se, kao vjernici, oni svi redom strogo držali. Vraćajući se na smrt 11-godišnjeg dječaka koji je poginuo u unakrsnoj vatri kao nevina žrtva, pitam Pinto je li osjetila potrebu barem ispričati se, ako ništa drugo, dječakovoj obitelji kad se već njezino ime posvuda povezuje s njim? Pinto se zahvaljuje na pitanju i pritom odrješito odgovora da ona osobno nema veze sa smrću tog školarca već da je za njegovu smrt odgovorna druga osoba iz suprotnog klana.

- Ne vidim čemu ta medijska potreba da me se okrivljuje za smrt tog dječaka. Radi klikova i tiraže? Kad je ubijen, tamo nisam bila, a poznato je da ga je ubio drugi čovjek. No, po tome bi se cijela Camorra trebala ispričati apsolutno svim obiteljima svojih žrtava, zar ne? Je li to izvedivo i realno? Samo da napomenem da smo mi, Camorra, u ono vrijeme, platili pogreb tog dječaka i tjedno davali njegovom ocu 500 tisuća lira – dopunjuje se Pinto.

Smrt tog nevinog školarca, koji je postao najmlađa žrtva Camorre koja je tada imala pravilo da se djecu i žene ne dira, digla je Italiju na noge. Istražitelji su početkom 1992. počeli sužavati krug i ozbiljno se uhvatili ukoštac s napuljskom mafijom. Kad su lisice na ruke stavljene Perrelliju, vođi Cristinina klana, ona je preuzela njegovu šefovsku palicu. Vodila je financije, organizirala akcije i sjedila na dva stolca jer je već bila majka malene djevojčice s kojom je u naručju i jednim kovčegom bježala pred karabinjerima kroz napuljske kvartove pokušavajući pronaći tajno utočište.

- Morala sam se skrivati pa sam se ofarbala i u crno. Nije uvijek dovoljno kretati se noću jer i dan služi za velike stvari. Uslijedila su uhićenja. Osjećala sam da će i mene kad-tad uhititi. Shvatila sam kasnije da je život Camorre jedna velika laž, kao kad odeš na plac kupiti jabuke i znaš, jer trgovac prodaje i radi sebe a ne samo kupca, da u tom brdu voćki ima i dobrih i loših - objašnjava dalje te se osvrće na dan kad joj je oduzeta sloboda.

image
Fabio Sasso/Zuma Press/Profi

Te 1992. od kćeri Elene nije se odvajala. Nije ju ispuštala iz ruku. Znala je da krivih koraka nema i ne smije biti jer Camorra ne oprašta. Sklonila se u stanu u Via Oriani 2.

- Kad su me karabinjeri pronašli, zamolila sam ih da budu nježni pred djetetom i da pričaju tiho kako malena, koja je tada imala tri godine, ništa čudno ne primijeti, da se ne probudi. Jako sam se brinula za nju. Odrasla je s mojom sestrom. Nisam dopuštala da je kao malu dovodi u zatvor. Zbog nje i svoje obitelji nisam nikoga odala i nisam surađivala s pravosuđem. Svoj dug društvu sam odradila. Zato danas hodam mirno gradom, ne osvrćem se je li me netko prati. I nije me strah nikoga, a obitelj sam držala podalje od svijeta kriminala - dodaje još.

Pitam je zašto i ona nije slijedila poteze pojedinih članova Camorre koji su "utopili braću" te zauzvrat dobili blaže kazne, promijenili identitete i sada žive na tajnim lokacijama, samo je uzdahnula ponovivši kako je njezina dana riječ svetinja. O nekim stvarima iz prošlosti Pinto je vješto izbjegavala odgovore pa i na ono, možda, nevino pitanje je li ikad bila izvan Italije s obzirom na to da je iz disfunkcionalne obitelji i da je protratila skoro pola života iza rešetaka. Dvojila je bi li odgovorila ili ne. Ne pitam za ona 'poslovna' putovanja, pojašnjavam joj.

- Bila sam u Švicarskoj, ali neka sve ostane na odgovoru da sam uglavnom bila po Italiji. Ne želim nikoga kompromitirati. I da, prije dvije godine bila sam u Ljubljani, nepunih tjedan dana. Prekrasan grad, zemlja, ljudi, a povod je bio film o meni - oprezno će opet Pinto.

O svojim kajanjima ne govori već su joj u prvom planu obitelj i partner i sve što su radi nje prošli tijekom dva desetljeća kazamata. Hrapavog glasa i odlučno govori o svojoj negativnoj, crnoj strani, a kad spomene kćer i unučad, glas joj se usitni te promijeni boju. Modni trendovi su joj nebitni iako bi njezina kći željela suprotno, imati majku s modne piste.

- Nisam žena od mode. Nosim traperice i široke majice iako bi moja kći rado da budem ženstvenija. Vrijeme liječi rane i ružne stvari baca u zaborav, tako i moju prošlost u njezinim očima. Kad sam joj se ispričala za sve jer kao majka nisam bila uz nju dok je odrastala, rekla mi je da joj se ispričati ne trebam jer da sam za svoje grijehe i pogreške već platila cijenu. I to me pogodilo u dušu - s knedlom u grlu povjerava se Pinto.

Zatvorski dani su joj, kao i svim zatvorenicima, bili beskonačni. Ponosna je na činjenicu da tijekom istrage nije surađivala s tužiteljstvom. Svaku informaciju koja bi po bilo kojoj osnovi bila štetna za tadašnju njezinu "obitelj Camorra", zadržala je za sebe i tijekom sudskog postupka. Također je pritom štitila i vlastitu obitelj jer to "nije ionako njihova stvar, a greška je samo njezina i na njoj je da otplati dug".

Za ukupno pet stravičnih zločina osuđena je na 30 godina zatvora no zbog dobrog vladanja pomilovana je nakon 22 godine robijanja. Pokazala je, otkriva, zavidno ponašanje iza rešetaka, a stekla je i mnoge beneficije. U zatvoru joj ništa nije falilo jer osobe iz Camorre u lokalnom zatvoru su, poznato je dobro, ispred svih. Njih se štuje, njima se udovoljava. Od njih se i strahuje pa su stoga i dodatno pod lupom pogotovo dok je bila u istražnom pritvoru gdje u ćelijama postoje i kamere kako bi se pod svaku cijenu spriječilo eventualno utjecanje na tijek istrage jer cimeri u sobama se mijenjaju, papirići s porukama koje se odašilju kolaju...

U zatvor su joj dolazili članovi obitelji te partner. Za prijatelje tamo nije bilo "mjesta". Čistila je i prala kad je na nju u kaznionici dolazio red. Nekoliko mjeseci prije finalnog izlaska na uvjetni otpust, bez ičijeg znanja, govori, otišla je do svoje kuće. Kaznu je služila 20-ak minuta vožnje od doma u kojem živi njezina obitelj.

- Taj jedan vikend dobila sam dvodnevni otpust. Promatrala sam izvana kuću i razmišljala. U daljini sam vidjela članove obitelji. Bilo mi je to potrebno kako bih se pripremila za konačni povratak. Nakon toga sam s kćerkom te 2014. otišla na ručak. Rastale smo se s velikim zagrljajem. Ona se vratila svome životu, a ja u ćeliju. A kad sam dobila krajnji otpust te iste godine, iznenadila sam sve. Pojavila sam im se na vrata sa svojim stvarima i klonula od umora jer su me emocije svladale - prisjeća se Pinto koju su tad kamere slovenskih filmaša počele "pratiti".

Otkad je puštena na slobodu, ne osjeća se slobodno. Glavna podrška joj je punih 30 godina partner Raffaele, lokalni napuljski ribar. Nije ju napustio dok je služila kaznu, a njihova veza postala je još čvršća nakon svega.

image
Cristina Pinto i njen partner Raffaele
Siniša Gačić

- Nikad mi Raffaele nije okrenuo leđa. Zajedno ribarimo i od toga živimo. Za nas vrijedi ona da smo zajedno u dobru i zlu. Kako je obolio od raka te se liječi godinama, a sad je u terminalnoj fazi i život mu visi o niti, izvukla sam ga iz bolnice i o njemu skrbim 24 sata u našem domu. Jer on je zaslužio da budem uz njega do zadnje sekunde života. On je dio mog svijeta. I zajedno smo jaki - govori emotivno o partneru s neopisivom količinom tuge i svjesna da ga gubi.

A Napulj kao Napulj, i dalje je pun izazova. Na ulicama kolaju druge bande, ali obračuni su uvijek oko istih stvari. Cristina je kao baka svjesna opasnosti koje se kriju iza ugla pa je pitam kako bi reagirala kad bi joj unuci krenuli njezinim stopama, putevima kriminala.

- Jedan klan se ugasi, niknu nova dva. No trudila bih se na sve načine spriječiti unuke da pokleknu. Udaljavala bi ih kao što sam udaljavala svoju kćer. Moja odluka je bila da se pridružim Camorri, ali zato moja obitelj ne treba ispaštati. Delinkvencija nije bezazlena i ne treba je ignorirati. Počne se od sitnih bezveznih stvari koje začas postanu krupne i nezaustavljive. Pa ja sam na tjednoj razini kako klinka kući donosila milijun ondašnjih lira. Stavljala sam ih u jednu kutijicu i svi su mogli njime raspolagati. I samo da se zna, kod nas na jugu Italije majke su svetinja i njih se štiti krvlju ako treba - odlučno će 52-godišnjakinja.

Cristina se prisjeća da su se, osim uobičajenih susreta ispred pojedinih restorana gdje nema ozvučenja, komunikacija i dogovori obavljali telefonom. I to onim telefonima koje su samo rijetki u ono vrijeme imali ugrađene u svoje automobile.

- Kupila sam si Renault 5 turbo. Mamma mia, kakav je to bio auto. Te 1989. bila sam glavna faca u gradu. I taj auto je u sebi imao ugrađen mobitel tako da komunikacija nije izostajala ma gdje god bila i što god radila. Danas je puno lakše, baš kao što je lakše i biti uhvaćen – smatra Pinto.

- A droga? S obzirom na to da su kroz Camorru tekli potoci narkotika, je li bilo teško u tom svijetu ne drogirati se?

- Nije. Trebaš imati stav. Nisam pila niti drogirala se. Povremeno sam si znala koju smotati, ali tko to ne radi?

Svjesna je da se zločini koje potpisuje Camorra mnogim ljudima gade. Pa i njezinim susjedima, neki je gledaju s prezirom, a drugi samo izbjegavaju. Uvjerena je Pinto da je to zbog straha. Međutim, ima i onih koji je smatraju žrtvom te uhodane kriminalne organizacije i čijim se vođama nije uspjela oduprijeti zbog mladosti, neiskustva, loših obiteljskih (ne)prilika... Vrijeme u njezinom životu teče sporije nego što je teklo dok je bila aktivna u Camorri. Zbog toga se još od izlaska iz zatvora ne osjeća slobodno jer je puno "stvari iza nje čiji će se konci vući unedogled".

- Možda više nikad ne okusim onu pravu slobodu. Kad sam pristala na snimanje dokumentarnog filma u kojem sam u glavnoj ulozi, nisam bila svjesna koliki će to biti teret u pojedinim trenucima. Snimao se s pauzama nekoliko godina, a najteže mi je bilo na samom početku izlaska na slobodu. Još se nisam bila priviknula na realnost, na sve što me čeka, i pokušavala sam percipirati vanjski svijet te sam punih godinu i pol još bila pod nadzorom policije. Imala sam mogućnost izlaska iz kuće od 7 do 21 sat, a snimatelj s kamerom mi je od ranog jutra već dahtao za vratom. Noć sam morala provoditi u kući te su me noću znali provjeravati kršim li uvjet. Od prošle godine, kako je prošlo pet godina od izlaska i dobrog ponašanja na slobodi tijekom kojih sam imala ograničenja pa i zabranu napuštanja zemlje, mogu reći da mi se polako počinju otvarati vrata. Ali i dalje to nikad neće biti život koji žive, primjerice, moji prvi susjedi - sjetno će Cristina kojoj se život sveo na običnu svakodnevicu svakog Napoletana koji živi od prvog do prvog u mjesecu od plodova svoga rada.

A ona se, zahvaljujući partneru, bacila u ribarske vode. Otisnula se na pučinu i s njim je svakodnevno, sve do prije godinu dana, marljivo lovila ribu i prodavala je na lokalnim marketima.

- Ribarenje je fizički težak posao. Zahtjevan. Ali na sve se čovjek navikne kad se mora. No zato me pogled na pučinu i morsko plavetnilo oslobađa. Gledam stvari pozitivno jer drukčije nema smisla. Otplatila sam svoje grijehe iako mnogi tako ne misle i svjesna sam da je preda mnom budućnost prepuna izazova i nepredvidljivih stvari. S takvim teretom na duši mogu dalje samo ako gledam naprijed - zaključuje Cristina Pinto.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 07:52