Prije četiri godine Viktor je otputovao u Španjolsku po jedan paket. Ništa posebno zapravo, tek još jedan od njegovih uobičajenih zadataka u nizu. Napunio je 29 godina, ali kako je u istom “biznisu” bio od sedamnaeste, nije se mnogo uzbuđivao. Bio je mlad i dobro je zarađivao, a to mu je imponiralo. Bio je važan.
Pošiljka koju je morao preuzeti?
Dva kilograma kokaina.
Viktor je, naime, bio diler, a njegov posao šverc droge.
Sam je nikad nije konzumirao, zanimala ga je samo lova.
Kad se vratio avionom u Hrvatsku, ispostavilo se da droga koja je u zemlju trebala doći automobilom nikad nije stigla. Dva kilograma kokaina i 50 tisuća eura je nestalo. Nestao je i vozač. No nije se dugo skrivao.
“Čopili smo ga, strpali u auto, skrenuli u neku uličicu i kompletno ga sredili palicom. Bio je sav popucan, natečen. Toliko smo ga uneredili da sam ga mislio voziti na hitnu. To nije bilo baš pametno s obzirom na situaciju. Skinuo sam svoju majicu i previo mu rane. Poslije sam otišao u ljekarnu, kupio alkohol, gaze i zavoje. Kad je frajer vidio alkohol, počeo je vrištati. Gle, stari, umrijet ćeš, moram ti rane srediti, rekao sam mu. Ispolijevali smo ga alkoholom, dali mu tablete protiv bolova i zavezali ga u sobi”, prepričava Viktor (29) trenutak kada je njegov život krenuo u potpuno drugom smjeru.
Iz njegove tadašnje poslovne perspektive nestanak kokaina i novca bio je za njega velik gubitak i netko je, kaže, morao nadoknaditi izgubljeno.
Policija ih prati
“Stisnuli smo vozača da nam to nadoknadi. Zvao je neke svoje rođake, pregovori su trajali dva dana i napokon smo sve riješili: prepisao nam je kuću. Da proslavimo, otišli smo nešto pojesti i konačno malo odspavati nakon što dvije cijele noći i dana nismo oka sklopili. Ono što tada nismo znali jest da nas je cijelo vrijeme pratila policija. Frajera smo tako natečenog strpali u auto i krenuli prema njegovoj kući. Bilo je ljeto, kolovoz, pržilo je sunce. Na cestama su bile gužve, sjatila se gomila turista. Sjećam se da sam se preznojavao. U koloni sam primijetio dva džipa, uniforme i nekoga kako viče: evo ih, evo ih... Samo sam se počeo smijati. Znao sam da je gotovo. Čeka me robija. Pitao sam se samo hoće li to biti četiri, sedam ili osam godina…”
Viktor je za djelo otmice i preprodaje droge dobio četiri i pol godine zatvora.
Olakotna okolnost je bila njegova empatija prema čovjeku kojeg je oteo. I kojeg je možda spasio od smrti. Izašao je nakon tri i pol godine. I taj je život danas, kako kaže, potpuno iza njega. Već nakon nekoliko dana u ćeliji shvatio je da mu se sve to dogodilo s razlogom.
“Tko zna gdje bih bio danas, možda bih bio mrtav.”
Kad je završio u zatvoru, supruga mu je bila trudna četiri mjeseca.
“Bio je to šok za sve nas. Tata je dobio moždani udar, mama je oboljela od šećera. A ja na putu da postanem otac. Sve se počelo raspadati. No nakon suđenja nekako smo se pomirili sa situacijom. Dobio sam što sam tražio. Sada ću sve podnijeti muški i odraditi svoju pokoru, razmišljao sam. Tek sam nakon par dana u zatvoru shvatio da sam godinama živio u nekom paralelnom svijetu. Prvi put sam shvatio da je sve što sam radio bilo pogrešno. Roditelji me nikad nisu napustili. Ja sam bio i ostao njihov sin, bez obzira na sve. Slali su mi pisma. Nisu propustili nijedan posjet. Kao ni moja žena. Ona je podnijela najveći križ. Ostala je sama s djetetom na putu. I mužem u zatvoru. Ali bila je uz mene cijelo to vrijeme.”
Prošlo je nekoliko mjeseci kada je u njegovu zatvorsku ćeliju stigao komandir. Još je bio u istražnom zatvoru. “Viktore, izađi van”, rekao mi je. “Dobio si sina.”
“Bio sam u šoku. Pozitivnom. Ušao sam natrag u ćeliju, a svi moji cimeri izašli su van, u šetnju. Plakao sam dva sata. Od sreće ili ne znam čega. Postao sam otac. Sve me je to dobro protreslo.
Kada mi je žena došla u posjet prvi put sa sinom, nisam znao kako ga držati. Sav sam se ukipio i samo sam ga gledao. Nisam se mogao pomaknuti. Počele su mi nekontrolirano teći suze. Samo su padale po njegovoj glavici. Ne mogu uopće opisati kakav je to trenutak bio.”
Saznanje da ga vani čeka dijete dalo mu je dodatni vjetar u leđa. Ojačao je, dobio motivaciju, imao je cilj, znao je da mora izdržati.
“Više nego ikad želio sam izaći van zdrave pameti, zdrave glave, želio sam nastaviti svoj život. Nisam pristajao na činjenicu da je to moj kraj. U zatvoru si zatvoren u četiri zida. Imaš samo dva sata šetnje. Okružen si svakakvim ljudima, lopovima, ubojicama, pljačkašima, kriminalcima. Shvatio sam tada da mogu biti kao svi oni ili mogu izaći iz svega toga i konačno postati normalan.”
Upoznao sam boga
U zatvoru je, kaže, imao vremena za razmišljanje. U školi je jedva pročitao dvije lektire. Sve je to nadoknadio u zatvoru. Čitao je knjige o ekonomiji, samopomoći i Bibliju. Bibliju je posuđivao od jednog cimera, koji se molio svaki dan. U tom razdoblju je, kaže, doživio preobraćenje. Govorio je sam sebi: okreni novu stranicu u svojem životu, posveti se Bogu koji te nikad ne ostavlja. Shvatio je, kaže, da mu se sve to moralo dogoditi da bi upoznao Boga.
“Možda to glupo zvuči, ali zahvaljujući molitvi ojačao sam psihički, mentalno, duhovno. Ti trenuci u zatvoru promijenili su me zauvijek. I mislim da sam iz zatvora izvukao maksimalno.”
Nakon istražnog zatvora Viktor je bio prebačen u Lepoglavu. E tamo je, kaže, život postao pjesma. Najprije je radio u vešeraju.
“Ekipa je bila ekstra. Svi smo se super slagali. Šljakao sam, čitao i molio se. Taman kad sam se uhodao, htjeli su me prebaciti u kuhinju. Nisam želio ići. U vešeraju mi je bilo skroz dobro. Ali znao sam da oni koji počnu raditi u kuhinji vrlo brzo dobiju poluotvoreni tip izdržavanja kazne. To znači češće posjete, slobodne vikende, više telefonskih razgovora s obitelji. Što je najvažnije: češće bih mogao vidjeti svojeg sina. Dugo sam oklijevao, a onda su mi rekli: ajde, mali, kupi stvari, seliš na odjel 4e.
Ustao bih se ujutro u pet, do podne bih završio s poslom. Drugi dio dana provodio sam u knjižnici. Pripremao sam se za svoj veliki dan: Izlazak.
Bračni posjeti
Jedan sam od rijetkih u Lepoglavi koji je iskoristio svaki posjet. Roditelji su mi dolazili svaki tjedan. I supruga, naravno. Tijekom jednog od tih posjeta dogodilo nam se i drugo dijete. Nismo baš planirali, ali veselili smo se. Napravio sam u Lepoglavi pravu feštu. Slavio sam, ali istovremeno me je bilo strah. Kad sam otišao u zatvor, ostavio sam samo ženu, a vratit ću se obitelji s dvoje djece.”
U Lepoglavi je Viktor krenuo na radionice odgovornog roditeljstva. Nisu svi išli, kaže, ali on je želio. Htio je čuti iskustva drugih ljudi, razgovarati s psiholozima i naučiti što više kako bi se pripremio za novu ulogu u svom životu - ulogu oca.
“Moj sin je često dolazio u Lepoglavu. Išao je posjetiti tatu na posao, dolazio bi vidjeti ‘gdje tata radi’, kako smo mu govorili. Za nas su to bili idilični obiteljski trenuci. U Lepoglavi se trude zatvorenicima s djecom omogućiti što više kvalitetnog obiteljskog vremena. Zajedno smo molili kod kapelice Alojzija Stepinca. Igrali smo se u parku. Zezali se, smijali se, slikali se. Znali bismo otići u grad, na pizzu. Njemu je tamo bilo lijepo. Ima lijepe uspomene. I danas, u našoj zgradi u liftu ima neka reklama na kojoj je nacrtana mala crkvica. Kad to vidi, on odmah kaže - tu tata radi.
Zbog dobrog vladanja i čestih kontakata s obitelji Viktor je dobio uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora.
“Taj osjećaj sreće kada sam shvatio da mogu doma bio je neopisiv. Nisam ni slutio što me sve čeka.”
A kod kuće je trebalo sve izgraditi ispočetka. Djeca su tatu viđala vikendima i nije im bio nepoznat. No drugačije je bilo sada kada je postao stalni član obitelji, kada je s njima lijegao i s njima se dizao. Bio je s njima dvadeset četiri sata na dan i to je svima bilo neobično.
“Prva tri mjeseca nisam radio, ali jest moja supruga. Dogovor je bio da ja čuvam djecu. I veselio sam se tome. Ali njima je to bio šok. Čim je mama izašla preko kućnog praga, počeli bi plakati.”
Zapravo ga nisu poznavali, kao ni on njih... Prisjećao se svega što je učio na radionici u zatvoru. “Nauči djecu slušati. Pitaj ih što žele. Ništa na silu. Samo razgovor.” I tako je i bilo.
Jedva je dočekao, kaže, sina odvesti u park. Ali i tu je bilo poteškoća.
“Mi krenemo prema van, pozovemo lift. Ne prođe ni minuta, a on počne plakati. Hoće mami. I onda natrag. Bilo je bezbroj takvih testova. Onda sam im počeo udovoljavati. Neće mama, neće bake ni djedovi. E pa tata hoće. Dobivao sam ih na tim sitnicama. Kasnije sam krenuo u teretanu, pa malo na boks. I mali je krenuo sa mnom. Dosadio mu je boks pa smo upisali nogomet. I seka je išla s nama. Idemo u parkić, prijateljima... Tata je konačno postao faca.”
Savjetovanja pomažu
Prošlo je tri mjeseca dok se svi nisu uigrali i konačno postali obitelj.
Cijelo to vrijeme izdržavanja uvjetnog dopusta Viktor je odlazio u Probacijsku službu koja funkcionira u sklopu Ministarstva pravosuđa na savjetovanja i razgovore. “Ti razgovori su mi uistinu pomogli. Izašao sam s velikom voljom i željom za novim životom. Ali previše je tu bilo izazova. Znao sam da sam dovoljno snažan, ali trebala mi je pomoć: razgovor i savjetovanja dobio sam u službi. Moja referentica bila je neutralna u tom novom, pozitivnom životnom kaosu i mogao sam joj povjeriti svoje najveće strahove. Nije uvijek bilo lako. Trebalo je povratiti odnose sa suprugom, roditeljima i djecom, ali nisam znao ni, primjerice, kako prići prijatelju ili susjedu kojeg nisam vidio godinama, a koji je znao da cijelo to vrijeme nisam bio na šljaki u Irskoj, kao što smo znali govoriti. Kako se nositi s onima koji me osuđuju i dalje, iako sam se sam osjećao kao potpuno novi čovjek.”
Privatni poduzetnik
Otkako je izašao iz zatvora Viktor je promijenio nekoliko poslova. Neke je čak i sam pokrenuo. Knjige o ekonomiji pokazale su mu se izuzetno korisnima. Mnogo su mu pomogli i prijatelji, koji su mu dali novu šansu.
Danas ima vlastiti biznis. Ali legalan. Sav novac koji je zaradio od dilanja je ispario. Danas mu, kaže, ne treba ona vrsta adrenalina koju je tražio u mladosti. Ima potpuno drugačije ciljeve i odgovornosti. Zatvor mu je, uvjeren je, pomogao. Iskoristio je sve što mu je sustav dao.
I nakon izlaska iz zatvora imao je uspona i padova. Bilo je i prilika da se vrati natrag u svijet iz kojeg je jedva izašao. “Vraćaju ti se stari prijatelji, neki od njih su u problemima, mole te da im pomogneš. Ali znao sam da ako samo nosom provirim ponovno u taj svijet, da će me progutati. A previše je toga na kocki. Želim se pobrinuti se da ne rade moje greške. Neću ih ni na što tjerati, želim da sami odaberu svoj put. Želio bih da manje uče na vlastitim greškama. Da ne posrnu. Dužan sam im to. Ali zadužio sam i druge, svoju suprugu i roditelje koji nikad od mene nisu odustali. Zbog svih njih sam danas novi čovjek…
“Za bivše zatvorenike pružamo grupnu podršku te obiteljska savjetovanja”
Od prošle godine u rad probacijske službe uključila se i udruga Korak po korak s projektom u koji su uključili roditelje, koji nisu osuđenici, nego obični ljudi koji imaju iste izazove u roditeljstvu, a sve to u cilju što bolje integracije bivših zatvorenika i njihovih obitelji kroz jačanje osobnih, roditeljskih i partnerskih resursa te uključivanje u zajednicu kroz mrežu roditelja pomagača.
Udruga to postiže kroz zajedničke radionice koje uključuju teme roditeljstva, partnerskih odnosa, ali i osobnog rasta i razvoja. Uz ove grupe podrške udruga roditeljima bivšim zatvorenicima i članovima njihovih obitelji osigurava individualna i obiteljska savjetovanja. Sve usluge su besplatne, a cijeli projekt sufinancira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
- Neki roditelji nakon izlaska iz zatvora imaju doživljaj kao da je vrijeme stalo, izolirani su, većina njih nema mogućnosti čestih kontakata s djecom i članovima obitelji jer odlazak do kaznionica iziskuje velike troškove. Neki, pak, vrlo uspješno održavaju kontakte s članovima svoje obitelji. To je važno jer ljudi koji imaju dobru obiteljsku vezu obično su manje skloni recidivu, a tijekom izdržavanja kazne više poštuju pravila i imaju dobru motivaciju. S druge strane ima roditelja, ponajviše očeva, koji nemaju pravno riješene kontakte s djecom. Voljeli bi s njima ostvariti kontakt, ali procedura dugo traje te se dopisuju se sa sudom i Centrom za socijalnu skrb, a manje ili nimalo se dopisuju i čuju s djecom.
- Roditeljski stres i brige oko zadaće, problemi s adolescentima zajedničke su svim roditeljima, bez obzira na to je li riječ o bivšim osuđenicima ili ljudima bez iskustva zatvora. Polazimo od teze da su svakom djetetu potrebna oba roditelja i zato smo tu da pomažemo. Naravno da pazimo da su ti ljudi spremni za reintegraciju. Ono što smo uvidjeli kroz naš projekt jest da se oni osuđenici koji se brže zaposle i koji se financijski osamostale te, naravno, uz pomoć obitelji, mnogo bolje reintegriraju i ostaju uzorni građani - priča Marina Trbus, voditeljica projekta “Uključeni roditelji” iz udruge Korak po korak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....