ČELIČNA MAJA VOZI ZA DJECU 'Prešla sam 4000 km po buri i kiši za mališane s autizmom: Svi imamo moć da mijenjamo stvari'

Svake godine, u ovo doba, koncem ožujka, Maja Bonačić sjedne na bicikl i u sedam dana odvozi oko 1000 kilometara ne bi li upozorila na probleme djece s poremećajima iz spektra autizma.

Dječja je psihologinja i nagrađivana sportašica, triatlonka, samohrana majka, jedna od onih fokusiranih i silno energičnih, posvećenih osoba. “Zaigrana pedala”, tako je prije četiri godine nazvala taj svoj projekt bicikliranja u humanitarne svrhe. Preko dana vozi, predvečer drži predavanja u mjestu gdje stigne, roditeljima i stručnim radnicima govori o radu s djecom s poremećajima iz autističnog spektra.

Ove godine ide od Zagreba do Sarajeva. Predavanja će održati u Zagrebu, Čakovcu, Osijeku, Slavonskom Brodu i Sarajevu. “Na ideju sam došla krajem 2014. tijekom jednog biciklističkog treninga. Razmišljala sam kako skrenuti pozornost na djecu iz spektra autizma, tema nije toliko zanimljiva široj javnosti. I dalje su to ‘tamo neka djeca u problemu’, bez da ljudi razumiju njihove potrebe i kako im pristupiti.” Tada joj je palo na pamet da ostane na biciklu, vozi od grada do grada, jer to projekt čini zanimljivim, vidljivijim, i u većim gradovima drži predavanja na temu kako se igrati pri radu s djecom iz spektra autizma.

Granice u glavi

Svake godine to napravi oko Svjetskog dana svjesnosti o autizmu. “Najteže mi je bilo prve godine, imala sam neke zdravstvene poteškoće, a jak vjetar svaki mi je dan puhao u prsa. Negdje između Zadra i Splita na trenutak sam se rasplakala, vozeći, na biciklu. Bilo mi je silno teško. Taman kod Vodica. No, u Vodicama sam bila samo jednom prije i sjetila sam se da je to bio posljednji put kad sam vidjela mog oca zdravog, izvan bolnice, prije nego što je preminuo. To me baš ‘dignulo’ i kasnije je bilo sve lakše”, kaže Bonačić.

Nelakih trenutaka na putu bude puno. Baš kao i onih lakih. I onih euforičnih. “Drugi težak trenutak je bio lani u Crnoj Gori, kad je jedan auto naglo zakočio nasred nizbrdice, ne bi li valjda uživao u pogledu, i tako izazvao naš sudar. Jedva sam izbjegla frontalni sudar i tih par trenutaka neizvjesnosti ostalo mi je u podsvijesti idućih godinu dana.”

Ističe da na putu uvijek ima veliku podršku puno ljudi koji se spontano uključe u projekt.

“Iskreno, prve godine kad sam krenula nisam bila sigurna da ću uspjeti to sve odvoziti biciklom. Već prva dionica je imala puno uspona kroz Gorski kotar, na ruti od Zagreba do Rijeke. Vrijeme je bilo toplo, ali jako vjetrovito, tako da sam kod Paškog mosta morala gurati bicikl po buri. No, ta prva godina projekta i putovanja me naučila da su granice samo u glavi. To mi je kasnije dosta pomoglo i u sportu. I puno važnije: dobila sam priliku pričati o važnosti igre u radu s djecom s poremećajem iz spektra autizma. Igra je neophodna u razvoju svakog djeteta pa tako i djece s razvojnim poteškoćama.

Također, naučilo me da svi mi imamo moć. Netko ima manju, netko veću, ali svatko ima priliku pomaknuti kotačić promjene, makar i za milimetar. Moć promjene. Taj milimetar će nekome značiti cijeli život. Jedan od tih pomaka je bilo i ostvarivanje suradnje sa sličnim udrugama u regiji. I danas uspješno surađujemo, stvaramo nove projekte. Osim toga, upoznala sam jako puno ljudi, a s nekima od njih sam ostvarila divna prijateljstva.

Emocionalne potrebe

S druge strane, Zaigrana pedala je omogućila i drugim ljudima da sudjeluju u projektu usmjerenom na djecu. Neke je i motivirala da pokrenu svoje projekte, naprave svoju promjenu u društvu. Projekti poput ovog su mi unaprijedili kvalitetu cijelog života, od novih poznanstava i prijateljstava do upoznavanja vlastitih supermoći.”

Bonačić je jaka osoba. Prvenstveno u glavi. Iz toga idu i odlični sportski rezultati koje postiže, makar nije profesionalna sportašica, što znači da svaki dan mora, između obaveza, naći vrijeme i za trening. “Ima nekoliko sportskih uspjeha na koje sam ponosna. Jedan od njih je svakako status vrhunskog sportaša I. kategorije te pet puta osvojena državna prvenstva u triatlonskim disciplinama. Budući da sam samohrani roditelj i full-time dječji psiholog, takve stvari su mi bile teško zamislive.

Završila sam i službenu Ironman utrku, i to s jako dobrim debitantskim vremenom od 10 sati i 23 minute. Do prije tri godine to bi bio državni rekord Hrvatske. Uz to bih još izdvojila i osvojeni Stonski maraton, što mi je bila jedna od najtežih utrka ikad. Sama utrka je dosta zahtjevna, a ja realno nisam bila fizički spremna za taj izazov. Isključivo glava me dovela do cilja i upravo ta mentalna pomicanja granica mi pomiču granice i u stvarnom životu. Definitivno mogu reći da sport pozitivno utječe na sve moje životne sfere, jer mi pokazuje da su granice ponekad samo u glavi.”

Govoreći o nevoljama koje prate djecu iz autistična spektra u nas, kaže: “Ta djeca Hrvatskoj rijetko prije pete godine dobiju dijagnozu poremećaja spektra autizma, a procjena je da ih je oko 12.000 u tom spektru i nema dijagnozu. Na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, gdje je najbolja dijagnostika, lista čekanja je i do dvije godine. Kad i dobijete dijagnozu, u nas nema individualnog pristupa. Ta djeca se međusobno silno razlikuju, više negoli djeca urednog razvoja.

Svakome od njih treba pristupiti individualno, vidjeti koje su mu potrebe, koliki su njegovi kapaciteti te kako se oni mogu maksimalno iskoristiti. I pritom se često zaboravlja da je to - dijete. Dijete s poremećajem autističnog spektra. Ali dijete. To znači da ima i emocionalne potrebe i potrebe kao ljudsko biće, potrebu da izgradi osjećaj sebe. Nedavno sam upoznala jednu odraslu djevojku s visokofunkcionalnim autizmom.

Smiješila se dok je bila izložena visokom stresu. Nije znala reći da joj je teško. Nije znala reći ne. Zna li uopće da smije reći: ne, ne želim to? Ona u odrasloj dobi ima puno više emocionalnih poteškoća u percepciji same sebe i svojih prava kao osobe, nego što ima s autizmom. A to je ono što se kod nas ponekad jako zanemaruje, jer se prakticiraju uglavnom bihevioralni pristupi kojima je cilj da ljudi s autističnim spektrom u ponašanju funkcioniraju poput drugih ljudi - vježba se s njima 10 puta u minuti kontakt očima ili izgovoriti ‘dobar dan’ kad ulazi u prostoriju, bez da oni imaju ideju što to uopće znači i čemu služi. Radi se na tome da oni izvana što manje upadaju u oči. No, gdje je tu dijete? Gdje je tu osoba”, pita Bonačić.

Slaba integracija

Britanska je studija pokazala da 35% odraslih osoba s autizmom je planiralo ili su probali napraviti suicid, švedska populacijska studija navodi da je suicid glavni uzrok preuranjene smrti osoba s autizmom. “Bavimo se autizmom, a odgajamo suicidalnu djecu s teškim emocionalnim poteškoćama. Jer nam je najvažnije pitanje: ima li kontakt očima?” kaže Bonačić te ističe da kad dijete i dobije dijagnozu, opet slijedi dugo čekanje na termine terapija, a i te terapije su puno rjeđe nego što bi trebale biti. Kako će neko dijete napredovati u nas često ovisi o tome imaju li roditelji novca voditi ga privatnim terapeutima. Kad dođu do školske dobi, slijede novi problemi.

Naše školstvo nudi vrlo slabu podršku za integraciju takve djece u redovan obrazovni sustav. “To ne znači da sva djeca s poremećajem iz spektra autizma imaju kapacitete za redovni oblik školovanja (često djeca imaju združene poteškoće s autizmom), no ona koja imaju, često ne ostvaruju svoje kapacitete”, naglašava.

Zadnje dvije i pol godine provela je na Korčuli na koju se bila odselila iz Zagreba. U Zagreb se s kćeri vratila prije nekoliko dana.

“Život na otoku je predivan, pogotovo kada imate dijete predškolskog uzrasta. Jako mi je drago da je moja kći imala priliku igrati se oko kuće, raditi kampove u travi te usred zime trčati po sunčanoj plaži. Na jugu su i uvjeti za treniranje idealni veći dio godine, otočni život ima mnoge blagodati. Moj se odlazak tamo potrefio i s nekim životnim promjenama, jako mi je godio taj odlazak. Osim toga, imala sam priliku pokrenuti tamo rad udruge, preko koje je sad Korčulanima omogućen logoped u samome mjestu.

Radila sam i mnoge projekte na otoku, u suradnji s vrtićima, ali s cijelom Dalmacijom i jugom Hrvatske. Kroz udrugu je educirano više od 150 odgojitelja, još 50-ak drugih stručnjaka, ukupno je kroz udrugu prošlo petstotinjak djece kroz razne aktivnosti, tako da sam stvarno imala priliku i profesionalno rasti.

Novi početak

Sve u svemu, imam osjećaj da sam iz Zagreba otišla kao djevojčica, a vraćam se kao odrasla žena. U Zagreb sam se vratila prvenstveno zbog posla. Zadnjih pola godine imala sam 20 radnih vikenda, od ukupno 23 vikenda, od toga samo tri vikenda na Korčuli. Budući da je velik dio tih putovanja bilo u Zagreb, a kći sad kreće u osnovnu školu, bilo je prirodno vratiti se u Zagreb. I dalje planiram raditi projekte na jugu Dalmacije, tako da nisam trajno otišla. Bilo je to jako lijepo i bogato životno iskustvo. U Zagrebu otvaram privatnu praksu, ali dogovorena je već suradnja i s lokalnim udrugama. Veselim se novom početku.”