DRAŽEN KATUNARIĆ: PJESNIK, ESEJIST, ROMANOPISAC, NAKLADNIK I UREDNIK 'Svi ti ozbiljni i namrgođeni pesimisti idu mi jako na živce!'

Samozatajan? Iznenadili biste se. Antimodernist? Ne, koliko i da. Mainstream lik? Bože sačuvaj! Pasatist? Ničeanac? E, sad, gledajte... Nacionalan? Oui, ma non troppo. Ljubitelj ubojitih francuskih sireva? Ovako je to bilo: kad bi želio biti sam u kupeu na povratku iz Strasbourga u Hrvatsku...

Dražen Katunarić, pjesnik, esejist, romanopisac, osnivač nakladničke kuće Litteris, urednik hrvatskog izdanja časopisa Europski glasnik, tip je intelektualca koji izumire: piše komplicirano, svjestan da je vrijeme svega light&short. Obrazovan i do tog mu je stalo, trebalo to još kome ili ne. U Litterisu objavljuje fine, fine knjige... pa, naći će se neki čitatelj! U hrvatskom Mjesecu knjige razgovarali smo i o teškom umoru hrvatskih izdavača, vitalnom Houellebecqu, a i o tome da gdje nema novca, nema ni tiskane riječi. Šlus.

Autor je tridesetak knjiga, neke su prevedene na francuski, njemački, engleski, rumunjski, španjolski.

Neja Markicevic / CROPIX

Dražen Katunarić i Mirjana Dugandžija

Pišete na pisaćem stolu Ksavera Šandora Gjalskog.

- To me veseli. Volim vidjeti zareze njegova pera na dasci. Ne utvaram si da sam kao on, ali kad ga čitam kao da postoji neka metempsihoza, seljenje duša. Volim njegove novele, romani su mi malo dosadni.

Smatrate se mainstream intelektualcem?

- Ne. Uopće ne. Čak bih rekao - ne, naprotiv! Uvijek sam se osjećao po strani. A opet, ne živim u takvo doba da mogu reći da sam disident.

Otac vam je bio liječnik, majka profesorica francuskog... Jeste li dobili mainstream odgoj?

- Moji su Splićani. Dobio sam odgoj, reći ću to muzički, ‘ma non troppo’. Možeš biti sve što hoćeš, nacionalan, ali ma non troppo, liberalan, ma non troppo, religiozan, ali ma non troppo... Zahvaljujući tome uvijek sam se odupirao, čim bih nanjušio neki radikalizam, agresivnost, bilo nacionalnu, religijsku, ekonomsku, neoliberalnu.

I tako pitomog su vas izbacili iz gimnazije.

- I nisam baš tako pitom. Išao sam u gimnaziju u vrijeme mentalnih ostataka hrvatskog proljeća, pa sam volio podsjetiti neke profesore TIPS-a što su nam 1971. govorili, da nas uništavaju Srbi i Genex, a poslije - obrnuto. Isključili su me kad sam im rekao da su “sluge režima”, otišao sestri u Strasbourg. Otac je bio šef dijagnostike u Vinogradskoj bolnici, profesor na fakultetu i potpisao je peticiju o verbalnom deliktu, pa su nam, dok bismo mi bili na plaži, pretraživali kuću.

Ali ste zato studirali u Strasbourgu. Sedamdesetih... nije mala stvar!

- Kad sam došao, nisam znao francuski. Tovario sam kamione, radio u pivovari, na baušteli, raznosio novine... tu sam se naučio životu, nije mi žao.

Srećom, vaš fizis je to mogao i izdržati. Visoki ste 192 centimetra.

- Jesam, ali... u krivu ste. Moj veliki fizis podrazumijeva nespretnost i tromost, nepodesnost za fizičku brzinu i spretnost. Ali zato se mogu pohvaliti da su mi profesori bili sjajni, neki od njih među najvećim su filozofima današnjice, Jean-Luc Nancy i Philippe Lacoue-Labarthe. Međutim, kad sam došao u Strasbourg, marksizam je bio najpopularnija filozofija! Pobjegao sam, na neki način, iz Jugoslavije, da bih došao u sredinu koja je obožava. Profesori su predavali Louisa Althussera kao da razvijaju ratni plan. Studenti su u tišini amfiteatra škripali olovkama zapisujući - bez revolucionarne teorije nema revolucionarne prakse. Bili smo subjekti nove revolucije. A poslije je Althusser završio u zatvoru jer je zadavio svoju ženu...

Pa nije je zadavio jer je bio marksist!

- Ali, filozof je po definiciji vjerodostojan čovjek koji svojim djelom potvrđuje svoju misao... dobro, ha-ha. Studenti su mi prilazili kao predstavniku socijalističkog raja. Kad sam im rekao da nije baš tako, Gotovac je tad bio u zatvoru, postao sam za njih reakcionar. Divan studij, pun obrata. Toliko je djelovao na mene, zaludio me, da sam i ja išao na njihove demonstracije, iako su me upozorili da mogu dobiti izgon iz zemlje. Borili smo se protiv ‘fašista’. Tukli se, imali boksere.

A francuski hedonizam?

- Kad sam upisao filozofiju, mislio sam da su oko mene sama eterična bića... ubrzo sam vidio da oni, čim više nisu na predavanju, razgovaraju najviše o hrani. O umacima, ribi, gdje se što kupuje, mnogi su već živjeli u parovima, pozivali su me na prave gozbe. Na primjer, escalope de veau à la crème, kod nas popečci. Teleći šnicli s umakom od vrhnja i šampinjona. Studenti su ih jako voljeli. Kao što mi volimo ćaskati u kafiću, oni diskutiraju dok jedu. Prave rasprave o jednoj temi. Naučio sam i da sirevi imaju praktičnu korist. Kad god bih putovao vlakom u Zagreb i želio biti sam u kupeu, natovario bih se munsterom, sirom koji smrdi daleko jače od prljavih čarapa...

Tko je bio Padre Pio iz naslova vašeg zadnjeg romana, ‘Smiješak Padra Pija’?

- Svetac s puno humora i fantastičnim osobinama, recimo, bilokacijama. Kako i piše u romanu, u samostanu su ga doživljavali kao veselu i dosjetljivu osobu. Ali često i otresitog i grubog, naročito prema vjernicima koji su ga vukli za halje ili mu se bacali pred noge sa željom da ih ljube. ‘Što radiš, čovječe, grešnik si i još me želiš ugristi za nogu!’ vikao je. Hodočasnici koja mu je dodijavala pitanjima o nestalom joj rođaku kaže: ‘E, da! Baš odande dolazim’. Na pitanje koju poruku da ‘prenese sestri Ruži’, odgovara: ‘Kaži joj da postane karanfil!’ U romanu se dotičem epizode kad se pojavio na nebu, mahao rukama i sprečavao savezničke avione da bacaju bombe na njegovo mjesto San Giovanni Rotondo, skretao ih sa smjera njihova leta i vraćao natrag u bazu.

Neja Markicevic / CROPIX

Dražen Katunarić i Mirjana Dugandžija

Vrijeme poremećenih estetskih i ljudskih vrijednosti - govori se da u njemu živimo. Je li to paušalna ocjena? Samo da se nešto priča.

- Od 18. stoljeća počinje zahuktavanje stroja koji se zove progres. Početkom 20. stoljeća i umjetnici su bili opčinjeni znanošću, tehnikom... progresom.

A vi?

- Osobno, ne vjerujem baš u progres, više sam za cikličko gledanje na povijest, na neki način sam ničeanac s njegovim vječnim vraćanjem istog, špenglerovac, koji kaže da u povijesti uvijek postoji cvjetanje i pad, i nakon faze visoke civilizacije slijedi pad u barbarstvo... U ‘Doktoru Faustusu’ Mann piše kako je današnja glazba odbacila sve ono što je stoljećima stečeno i prolazi kroz iste primitivne faze kao u svojim povijesnim počecima. To isto pomislim kad čujem cajke. A slično je i u arhitekturi, urbanizmu. Nisam pasatist, ne vjerujem uopće da je sve prije bilo bolje, ali mislim da se dogodilo nešto vrlo krupno, jedna velika mutacija u ljudskom društvu. Uniformizacija, masifikacija i hipertrofija tehnike, sa strašnim utjecajem na svakodnevicu.

Na dnu smo?

- Ma, nismo još na dnu. Svi ti ozbiljni i namrgođeni pesimisti mi idu jako na živce! Još ima puno radosti u životu! Moje pisanje je sigurno potraga za nekom izgubljenom radošću. A da se uvijek sve izokreće, deformira, najbolje vidite u suvremenoj zagrebačkoj arhitekturi. Slavna britanska spisateljica, Dame Rebecca West, napisala je o Zagrebu da je grad bez esencije. A kako bi imao esenciju kad su mu stalno vadili utrobu kao mrtvoj ribi? Svi ti uništeni historicistički trgovi, srušene stare kavane. Traje to i do najnovijeg vremena kad su sravnili sa zemljom Bolléovu zgradu na Trgu bana Jelačića, ili na Kvaternikovu trgu stavili lift kao središte, što je presedan u svjetskim razmjerima. Za Cvjetni trg je trajala epska borba godinama i ipak su izgradili tu ružnu zgradu. Ali za mene je, osim kruzera na tzv. Europskom trgu, najeklatantniji primjer tog šabloniziranog kiča Muzička akademija.

A evo, bila je dobar dekor za našu fotografiju.

- Za to je najbolja. Kad sam pitao jednog zagrebačkog arhitekta zašto turisti kad obilaze Zagreb ne idu gledati Novi Zagreb, Super Andriju i Mamuticu ako je to po njemu bolja arhitektura, nego idu pred Kamenita vrata i na Gornji grad, rekao mi je da to ne čine jer su u zabludi. Oduvijek osjećam prezir zagrebačke arhitektonske škole prema naslijeđu, historicizmu. Fasada Muzičke akademije je mreža računala koja vas gledaju, čedo tehnologije, serijske gradnje, antipod arhitekturi kako se prije shvaćala. Ako je to progres, onda se ugledajmo na velika moderna djela u Americi i Australiji. Europa ima preveliki kontekst, baštinu, da bismo u njoj gradili lošu kopiju modernosti. Stečevina arhitekture kao spoja s umjetnošću je izgubljena, muči me to.

Vi ste antimodernist, pa to svi znaju!

- To grubo zvuči, kao da kažete - vi ste reakcionar! Da sam mogao odlučivati šezdesetih godina kad su arhitekti kao Turina i Rašica predlagali da se ruši Pravni fakultet, Kolo, Sokol i još neke zgrade na trgu Maršala Tita kako bi se cijeli povijesni trg transformirao novogradnjama u suvremeno gradsko središte, onda bih bio protiv i bio, dakle, antimodernist. Ja sam samo protiv modernizma u kojem njušim neko nasilje, agresivnost, nametljivost. Nepoštovanje konteksta. Pod izgovorom - idemo ‘ukorak sa svojim vremenom’. To vrijedi i za druge umjetnosti. Ali, isto tako mislim da je moderni roman vrh umjetnosti romana uopće. U slikarstvu, ljubitelj sam Paula Kleea, Kandinskog.

Je li u redu što ove godine nije dodijeljena Nobelova nagrada za književnost? Ta nagrada rijedak je trenutak kad kugla zemaljska svrne oči na knjigu, nešto pročita.

- Skandal je bio toliko krupan da žiri nije mogao ostati ‘ozbiljna’ grupa ljudi koja će o nagradi odlučiti. Ako se u jednoj Skandinaviji, koja je nama pojam poštenja i suprotstavljanja korupciji, pokaže da je ljubavnik jedne članice žirija, inače fotograf, bitno utjecao na nagrade... oni moraju poći od nule. Sve ranije primjedbe na nedavne dobitnike dobivaju na snazi - nagrada Svetlani Aleksejevoj, Bobu Dylanu. Nije ju dobio u posljednje vrijeme Roth, Fuentes, Kundera. Od Francuza, dobio je Modiano, dobar pisac, ali ima puno pisaca te razine. A nije Houellebecq, koji je je izazvao najviše tektonskih promjena u književnosti. Premda, povijest Nobelove nagrade vrvi od krivih odluka.

Što sad radi Houellebecq? Vi ste ga upoznali u knjižari u Francuskoj, pristupili mu na vlastiti rizik dok je još bio nepoznat pisac.

- Oženio se jako lijepom Kineskinjom... da, da, mnogi misle da je ženomrzac, ali ja mislim da je vrlo klasičan. Poistovjećuju ga s likovima iz njegovih romana, on to potencira, ali kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je u romanima opsjednut seksom, ali privatno čezne za ljubavlju, baš kako bismo i očekivali od napuštenog djeteta kojemu fali afekcije. On će 4. siječnja objaviti novi roman, ne zna se kako se zove, o čemu govori, izlazi u Flammarionu. Ali on uvijek zna pogoditi temu. Poznato je da on ne voli objaviti knjigu u razdoblju ‘la rentrée’, u rujnu, kad u Francuskoj iziđe 700 romana, jer onda dolaze i sve velike nagrade, Renaudot, Prix Goncourt, Femina.

Neja Markicevic / CROPIX

Dražen Katunarić s Mirjanom Dugandžijom

Njegova je popularnost u Francuskoj i dalje neupitna?

- Nekada, on je bio kontroverzan pisac, polarizirao je javnost, nitko nije bio ravnodušan, to je dobro za pisca. No s obzirom na to da je najprevođeniji francuski pisac svih vremena i otkako je dobio Goncourta...

Evo i njega u mainstreamu!

- Smatra se vrlo ozbiljnim piscem, klasikom, jer ima toliko simpozija o njemu, toliko literature, toliko je prisutan u novim izdanjima Laroussea, kao i svi njegovi izrazi, postoji pridjev ‘uelbekijanski’... I dalje je provokativan pisac, ali je njegova recepcija postala jednodušna i pozitivna.

U mjesecu smo hrvatske knjige, trenutni predsjednik Društva izdavača i nakladnika kaže da hrvatski izdavači rade bez novca, stoga i ‘bez entuzijazma’.

- Izdavaštvo je decimirano. Krizom, pa nestankom srednje klase, ljudi od kojih literatura živi. Tehnologija oduzima teren knjizi. U nas, k svemu tome, postoji problem diskontinuiteta. Bez državne pomoći nema knjiga, a problem je što se svake dvije ili tri godine mijenjaju komisije koje odlučuju hoće li neke knjige biti ili ne biti subvencionirane. Sve je podložno trenutnim konjunkturnim kriterijima, ideološkim, subjektivnim... Jedne godine jedan izdavač prođe odlično, druge - sve mu ukinu.

Hvala bogu. Pa ne može uvijek isti izdavač, da ne kažem klan, dobivati novac. Protresanje svako toliko je melem.

- Čekajte, niste me razumjeli, u ovoj kulturi i izdavač i pisac imaju osjećaj da sve uvijek počinje od nule, kao da se nikad nisu dokazali. Izdavaču se, recimo, ne priznaje da postoji već 20 godina, da je nešto stvorio. Neka nova komisija s novim ljudima će mu ukinuti dotaciju, a time i mogućnost da plati honorar - piscu. Umorili su se izdavači, jer se u ovoj zemlji ništa nikome ne priznaje. Tako nema kontinuiteta u kulturi. Ukinute su dotacije Gordoganu, Quorumu. Našem Europskom glasniku novac je prepolovljen, pa će i časopis biti upola tanji.