OTAC BRONČANOG OLIMPIJCA HRGOVIĆA

'Filipu je sve osigurala obitelj, političari ništa. Oni su obični lešinari odvojeni od naroda'

 CROPIX
“Sami ovisimo o sebi, nešto smo malo dobili od našeg kluba koji ovisi o dotacijama Grada, o lokalnoj zajednici. Puno je napravio trener Leonardo Pijetraj, predsjednik Saveza Bono Bošnjak se trudi i daje sve od sebe, ali...”

Priča o uspjehu brončanog olimpijca i europskog prvaka Filipa Hrgovića tipična je i uobičajena slika o hrvatskom obiteljskom sportskom uspjehu.

Kao svojevrsna metafora puno poznatije sintagme “American Dream”, koja propagira ideju da svaka osoba ima mogućnost za uspjeh kroz marljivost, odricanje i snažnu volju, realizirali su se u hrvatskom sportu uspjesi obitelji Kostelić, Ivanišević, Vlašić, Sinković, Glasnović, naravno i Hrgović... Niz se praktično može nastaviti u nedogled jer Hrvatska, nažalost, nije “država s puno mogućnosti” kao što to propagiraju oni koji glorificiraju sustav u SAD-u, koji omogućuje navodno ostvarivanje snova.

S obzirom na nepostojanje uređenog sustava koji bi prepoznavao talente, bilo na državnom, bilo na nivou lokalnih zajednica, koji bi zatim stvarao šampione, većina hrvatskih sportskih uspjeha utemeljena je na obiteljskim projektima, na entuzijazmu ljudi koji “putuju u nepoznato”. Na onima koji su spremni prodati “obiteljsko srebro” da ostvare dječje snove i od vlastite djece možda iskovati zlato. Čovjek koji je najkonkretnije i bez dlake na jeziku rekao što o tome misli dolazi upravo iz obitelji Hrgović, to je Filipov otac Petar: “Odsvirat će ti himnu, sine, dići zastavu, političari će dočekati i fotografirati se za svoje niske potrebe. J... im mater svima, ne daj im da se slikaju s tobom...”. Rekao je to Petar Hrgović neposredno nakon što mu je sin u Rio de Janeiru osvojio broncu, svojih se riječi nije postidio niti je promijenio stav naknadno:

Rub siromaštva

“U Hrvatskoj ne postoji nikakav sportski sustav. Praktično sve u Filipovu slučaju odradila je obitelj, nevidljiva logistika koju ovo naše društvo ne prepoznaje. Hrvatska nije uređena država, ovdje se ne radi samo o sportu, samo o boksu ili samo Filipu. Službeni podaci govore o tome da je 30 posto hrvatskih građana na rubu siromaštva i ja ne bježim od toga da je Filip proizvod moje siromašne obitelji. Ne mogu reći da smo mi neka srednja klasa jer kod nas srednja klasa ne postoji. U Hrvatskoj su srednja klasa oni koji uspiju pokrpati kraj s krajem, oni koji preživljavaju”.

Zagreb, 270816. 
Boksac Filip Hrgovic, nositelj broncanog odlicja sa Olimpijskih igara u Riu, sa obitelji u obiteljskoj kuci u Sesvetama.
Na fotografiji: Filip sa roditeljima Perom i Ivom.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
CROPIX

Hrgovićev monolog i “svakidašnja jadikovka” ne ostavljaju prostor za manipulaciju:

“Sami ovisimo o sebi, nešto smo malo dobili od našeg kluba koji ovisi o dotacijama grada, o lokalnoj zajednici. Puno je napravio trener Leonardo Pijetraj koji je od derutne barake napravio skromni prostor za treniranje, predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza Bono Bošnjak se trudi i daje sve od sebe na osnovi nekih svojih veza. No, sve je to obična improvizacija, sustav ne funkcionira. Neću tajiti ništa, neka “crkavica” dolazi službenim kanalima od HOO-a i to je sve, no to je tolika mizerija u odnosu na naše potrebe.

Petar Hrgović i njegova supruga podnijeli su kompletni teret u stvaranju šampiona u obitelji s petero djece. I bez ogromnih troškova koje zahtijeva stvaranje i “održavanje” sportskog šampiona bilo bi to puno:

- Najstariji je sin Ivan, zatim kći Ivana, Filip je “u sredini”, zatim je došao Matija koji je bio veći talent od Filipa, ali se ostavio boksa zbog zdravstvenih problema. Imamo i najmlađu Martu koja ima 17 godina. Sve je praktično bilo na mojim leđima jer supruga i nije previše mogla raditi, s obzirom na to da nam je dala i odgojila petero djece. U našoj obitelji vladala je parola: ne pitaj što ima za jesti, nego ima li što za jesti! Ne mogu reći da su bili gladni, nisu, to je više kao metafora, ali zaista je tako, ne pretjerujem. Djeca su mi padala s kreveta na kat, tako smo živjeli dok najstarije dvoje nije otišlo svojim putem i dok se Filip nedavno nije odselio.

On i sada živi nedaleko od obiteljske kuće, Petar Hrgović i njegova supruga ništa ne kriju:

- Moji su roditelji preminuli i Filip se odselio u derutni stan u njihovoj kući sagrađenoj 1965., otišao je da bi imao svoj mir jer je u našoj kući uvijek “ludilo”. Sam si pere veš, s treninga dođe s “tonom” prljavog rublja. Pitam nadležne kakvi su to uvjeti u kojim se stvaraju šampioni, pitam se jesu li našoj državi potrebni takvi ambasadori koje svjetla pozornica obasjavaju samo kad ostvaruju velike uspjehe i potrebni su samo u svrhe dnevne politike.

Šok prije nastupa

Koliko je zapravo puno potrebno za dnevne, odnosno godišnje potrebe za financiranje Filipova “pogona”, Hrgovići zapravo ne znaju točno. Radi se uglavnom o basnoslovnim ciframa.

- Ne znamo točno, nemamo ništa i dajemo sve - slikovito se izrazio Hrgović senior.

Otac i majka Hrgović ponosni su na svojeg sina, ali teško proživljavaju svaki sinov izlazak u ring. Boks je, kažu, plemenita, ali i vrlo opasna vještina.

- Meč protiv Kubanca za ulazak u zonu odličja gledali smo samo ja, Filipova djevojka Marinela Čaja i Filipova sestrična. Supruga nije mogla gledati. Nakon svega supruga je pala u nesvijest, mislili smo zvati hitnu pomoć. A Filip je pobijedio. Marinela je u drugoj rundi skakala “pobijedio je, pobijedio”. Nije to pobjeda, to je trauma, uvijek je to trauma.

Zagreb, 220816.
Zracna luka Zagreb.
Povratak  Filipa Hrgovica osvajaca broncane medalje u boksu - teska kategorija sa olimpijskih igara u Riju.
Na fotografiji: 
Foto: Damir Krajac / CROPIX
CROPIX

Majčinska ljubav ipak najteže trpi takve situacije. Gospođa Iva Hrgović jasna je prije svakog meča:

“Nikad nisam mogla gledati njegove nastupe. Meni rezultat i nije bitan, navijam samo da sve dobro prođe”.

Cijela obitelj sa sinom i bratom teško proživljava svaki njegov izlazak u ring, šok je prilikom svakog nastupa velik:

“Došli smo k sebi tek kad se vratio doma, boks je vrlo opasan sport, no što to znači kad ćemo se opet uskoro naći u sličnoj situaciji kad se Filip vrati u ringove”. Posebno će to biti gadno sada kad ode u profesionalce gdje mu stručnjaci daju mjesto među sedam najboljih svjetskih superteškaša.

Zahvaljujući kriznoj situaciji u Hrvatskoj mnogi naši građani s pravom preziru političare, vidljivo je to na svakom koraku, no obični to puk komentira u “kafanskim” razgovorima. Petar Hrgović jedan je od onih koji se to ne libi izgovoriti i ponoviti u medijima:

Pučka kuhinja

“Ni u snu ne bih povukao ono što sam rekao o ‘lešinarima’, da, oni su lešinari. Nitko ne zna koliko imamo takozvanih državnih predstavnika na svim razinama, čim uđu u te vode, oni su materijalno osigurani. Pitam se zašto oni ne dijele sudbinu svog naroda koji predstavljaju?! Naroda koji kopa po kontejnerima. U blizini dvorane gdje Filip trenira ima jedna pučka kuhinja u koju redovito dolazi jedna umirovljena profesorica povijesti i zemljopisa. Brine se o svojoj kćeri koja je bila u ratu i bila je silovana. O tim se ljudima nitko ne brine, oni su nevažni, samo brojevi. A imamo gomilu tih guzičara i uhljeba koji nas navodno vode. Kud nas to vode!? Što su to oni tako veliko napravili da su osigurani, zašto oni nisu plaćeni po učinku, zašto se njih ne nagrađuje prema onome što su postigli, a vidi se kuda su nas doveli. I njima bi također nagrade trebale biti medalje i plakete kao našim najzaslužnijim i najuspješnijim sportašima”.

O maćehinskom odnosu prema sportu u Hrvatskoj puno je toga izrečeno. Petar Hrgović otišao je i korak dalje:

“Moj će Filip, nakon što napuni određene godine, dobiti tu sportsku mirovinu, istina je, ali on je sam vrh, jedan od onih koji je uspio. Što je s onima drugima? Meni je dosta diplomacije i “diplomacije”. “Diplomati” su ljudi koji šute i kopaju po kontejnerima, ja to ne želim biti... J

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:30